Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine krajem prošle godine odlučilo je da neće provoditi istragu protiv Stanka Božića za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika jer “ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeni počinio ovo djelo“.
Piše: Dženana Karup Druško / Slobodna Bosna
“Prijavljeni“ Božić bio je upravnik logora Heliodrom. Odluku je potpisala tužiteljica Remzija Smailagić.
Uvid u spis
Još u maju 2008. godine SIPA je Tužiteljstvu BiH dostavila izvještaj u kome se navodi da je “Stanko Božić kao upravnik zatvora-logora Heliodroma znao ili mogao znati da njegovi podređeni spremaju učiniti ratni zločin protiv civilnog stanovništva (…) od kraja mjeseca maja 1993. pa dalje, ili da je već učinjeno krivično djelo, ali da je propustio da preduzme nužne i razumne mjere da spriječi učinjenje krivičnog djela, odnosno da počinioci budu kažnjeni“.
Tužiteljica Smailagić u svojoj odluci navodi da je “uvidom u spis utvrđeno da je u toku sprovođenja istražnih radnji prikupljena brojna materijalna dokumentacija i to Zapovijed o uspostavi Centralnog vojnog zatvora HVO na Heliodromu, Uprava Vojne policije broj 01-1204/92 od 22.9.1992. godine, Uputstvo o radu Centralnog zatvora HVO u Mostaru, Uprava Vojne policije HVO 01-12057/92 od 22.9.1992. godine, Uputstvo o kućnom redu u centrima za ratne vojne zarobljenike, Odjel odbrane 02-1/2-137/93 od 11.2.1993. godine, spiskovi zatvorenika/zarobljenika u logoru Heliodrom, sveske evidencije odvođenja zatvorenika iz logora Heliodrom na prinudni rad tokom 1993. godine, zapovjedi za otpust ratnih zarobljenika na rad, sveska dežurstva u logoru Heliodrom u toku 1993, protokol ratne bolnice HVO Mostar tokom 1993, brojni zahtjevi za izuzimanje zatvorenika iz logora Heliodrom radi obavljanja prinudnih radova i zapovijedi kojima se odobrava izuzimanje zatvorenika iz logora, brojni izvještaji o smrtnim stradanjima, ranjavanju i premlaćivanju zatvorenika prilikom obavljanja prinudnog rada, i dr. koje je sačinjavao Božić Stanko, foto-dokumentacija, službene zabilješke, zapisnici o uviđaju, zapisnici o saslušanju svjedoka-vještaka, i druga materijalna dokumentacija, a dana 22. septembra 2023. godine zaprimljen je i CD sa materijalnim dokazima iz Haga“.
U svojoj odluci tužiteljica Smailagić navodi i da se vidi da je “ 2011, 2013, 2014, 2015. i 2017. godine Obavještajno-sigurnosna agencija podnosila Informacije u vezi stradanja, ranjavanja i premlaćivanja zatvorenika iz logora Heliodrom na prinudnom radu, i u vezi stradanja-vješanja jednog zatvorenika u logoru Heliodrom, i dr“.
Na osnovu dokumentacije i Nalaza i mišljenja vještaka, tužiteljica Smailagić je zaključila da je “Vojna policija imala nadležnost nad vojno istražnim zatvorima“, da položaj vojno istražnog zatvora Heliodrom u sistemu HVO vojske nije bio definisan“, da “upravnik zatvora nije bio neposredno nadređeni stražarima-vojnim policajcima, te da su u tom lancu zapovijedanja bili još i zapovjednici smjena i zapovjednik cjelokupnog osiguranja koji su u principu trebali prije nego upravnik zatvora imati informacije o zlostavljanjima zatvorenika i o tome obavijestiti upravnika“, da “postoji evidencijama o primopredaji o službi dežurstva, ali da nije evidentirano da je bilo zlostavljana zatvorenika“, da su “zatvorenici odvođeni na prinudne radove na različite lokacije u gradu Mostaru i izvan grada (…) ali upravnik nije mogao da utiče na njihovu sigurnost niti je imao stvarnu kontrolu“, da su “postrojbe tražile određeni broj zatvorenika, a upravnik logora Heliodrom je te zahtjeve uz prethodno odobrenje ili zapovijed realizirao“, ali “upravnik logora Heliodrom nije uputio nijednog zatvorenika na prinudne radove, a da prije toga nije dobio zapovijed“, a tužiteljica Smailagić podsjeća i da upravnik “nije bio pretpostavljeni zapovjednicima postrojbi koje su tražile zatvorenike za izvođenje radova“.
Odgovorni i nadređeni i podređeni, samo nije upravnik
Tužiteljica Ismagaić dalje objašnjava da se “iz dokumentacije u spisu vidi da postoj veliki broj izvještaja, akata i dopisa kojima se upravnik logora Heliodrom obraća svojim pretpostavljenima sa ciljem da im predoči informacije o zlostavljanjima, ranjavanju i pogibiji zatvorenika prilikom izvođenja prinudnih radova“, a po Samilagić to “nedvojbeno pokazuje namjeru i odlučnost upravnika Božić Stanka da preduzme sve što je u njegovoj moći da spriječi dalja zlostavljanja zatvorenika“.
S druge strane po tvrdnjama vještaka, kako navodi tužiteljica Smailagić “nema izvještaja od zapovjednika osiguranja i zapovjednika smjena u logoru Heliodrom, upućenog upravniku, o zlostavljanjima zatvorenika i zarobljenika u logoru Heliodrom, te da za njihovo zlostavljanje unutar logora Heliodrom može biti odgovorna samo služba osiguranja koju su činili pripadnici Vojne policije“. Uz to tužiteljica Smailagić navodi i kako je po tvrdnjama vještaka “upravnik logora Heliodrom u kontinuitetu preduzimao aktivnosti u cilju poboljšanja uslova u logoru“.
Valjda kao olakotnu okolnost tužiteljica Smailagić navodi da je Stanko Božić svjedočio u više predmeta “i to na Sudu BiH“ (Marko Radić i dr, Jure Kordić i dr), kao i na sudu u Zagrebu u istrazi protiv Zlatana Mija Jelića, te da se spominje i u predmetu Jadranko Prlić i dr. gdje se “navodi da je Božić Stanko bio na platnom spisku Vojne policije i da je Božić Stanku neposredno nadređeni bio Valentin Ćorić. U presudi se navodi i da su Božić Stanko (upravnik logora Heliodrom) i Praljak Josip (dozapovjednik logora Heliodrom) ostali na svojim funkcijama u logoru Heliodrom do kraja aprila 1994. godine.“
Na kraju tužiteljica Smailagić zaključuje: “Kod ovakvog stanja spisa, a u nedostatku drugih dokaza, donijeta je Naredba neće se provoditi istraga protiv: Božić Stanka… Napominjemo da se nastavlja istraga protiv pripadnika HVO vojske, stražara pripadnika Vojne policije, zapovjednika smjena, zapovjednika službi osiguranja…“
Izjave zatočenika s Heliodroma
U brojnim izjavama bivših zatočenika s Heliodroma koji su zarobljavani u Mostaru, Čapljini, Žepču, Maglaju, Zavidovićima, Stocu…, a koje je SIPA dostavila Tužiteljstvu BiH, detaljno je opisano kako su zarobljeni, odvedeni na Heliodrom, kakvi su bili uslovi, kako su zlostavljani i odvođeni na prisilni rad…
Među brojnima je i iskaz Mustafe Hadrovića (izjavu dao SIPA-i 2008) u kome je imenom i prezimenom pobrojao skoro sve stražare jer ih je poznavao od ranije, a upravnika Božića je detaljno opisao, kao i ćeliju (samicu) u kojoj je bio zatvoren na Heliodromu – metalna vrata, metalne šipke na prozorima, te zlostavljanje koje je preživio: “Uslovi su bili neizdrživi pored skoro svakodnevnih fizičkih i psihičkih zlostavljanja. Kao obrok dobijalli smo jednu šolju čaja i šnitu hljeba, a fiziološke potrebe smo vršili u kante“.
Hadrović u svom iskazu tvrdi da je Stanko Božić kao upravnik imao najšira ovlaštenja a njegove naredne u logoru su svi izvršavali. Tužiteljica Smailagić u svojoj odluci navodi: “Svjedok je posvjedočio da je Božić svaki dan prolazio pored samica u kojima su se nalazili zatvorenici (…) prozori su se nalazili u prizemlju (…) Tako je prolazeći pored tih prozora viđao zatvorenike u samicama koji su virili kroz rešetke samica pa je naredio da se ti prozori zazidaju elementima što je i učinjeno“. Hadrović je tvrdio i da je Božić znao za zlostavljanja zatvorenika, on lično mu se jednom požalio… Božić je u svojoj kancelariji saslušavao zatvorenike, Hadrović je odvođen kod njega na ispitivanje 7-8 puta. Mustafa Hadrović je umro 17. februara 2022. godine.
Himzo Ahmetović je bio u grupi od 500 zatočenika Žepča, Maglaja i Zavidovića koji su autobusima prebačeni i zatvoreni u Vitinu u Ljubuškom, a onda bili premješteni na Heliodrom. Detaljno je svjedočio je o zlostavljanjima koje je preživio u logoru Heliodrom ali i o zlostavljanju drugih zatočenika. Emir Hajdarović je zarobljen kao civil u Mostaru i bio zatvoren i na Heliodromu gdje je zlostavljan. Jedno vrijeme je bio zatvoren i u samici. Čuo je kad su Mustafu Hadrovića zlostavljali i tjerali ga da pjeva pjesmu “Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana“ (o čemu u svom iskazu govori i Hadrović). Zatočenik Alija Lizde je Hajdaroviću pričao da su ga mučili i strujom.
Abdulharis Šeta iz Sarajeva u maju 1993. je otišao kod prijatelja u Zagreb kako bi, po izjavi, pozajmio novac od njih. Po povratku ga je u Trogiru uhapsila civilna policija Hrvatske i preko Kamenskog je izručen HVO-u odakle je prvo odveden i zatvoren u Ljubuškom, a zatim premješten na Heliodrom odakle je često odvođen na prinudni rad. Svjedočio je o zlostavljanju drugih zatočenika.
Nakon brojnih izjava zatočenika u odluci tužiteljice Smailagić slijede i brojne izjave bivših stražara Heliodroma koji ne znaju ništa o zlostavljanju, tvrde da ga uopće nije bilo, da su uslovi bili zadovoljavajući… Zatim se tužiteljica Smailagić poziva na Nalaz i mišljenje vještaka vojne struke od 2. oktobra 2023. godine koji je, po svemu sudeći najviše i doprinio obustavljanju istrage. No, tužiteljica Smailagić ne navodi ime tog eksperta, ali opširno citira njegov nalaz i mišljenje po kome na Heliodoromu jesu zatvarani i civili, ali po dokumentaciji vještaku nije vidljivo iz koje institucije ili ovlaštene osobe je “formiran Centralni vojni zatvor u Mostaru“, iako je u dokumentaciji, kako sam navodi, validan dokument o formiranju tog zatvora koji je potpisao Valentin Ćorić, načelnik Uprave Vojne policije.
U najkraćem, po mišljenju vještaka upravnik nije imao nikakve ovlasti i svi zadaci su realizirani preko njegovog zamjenika, zapovjednika straže, stražara, dok je on samo izvršavao zapovjedi nadređenih. Po vještaku status logora-zatvora u sistemu HVO nije definisan a to je zaključio na osnovu obraćanja upravnika Božića, kako piše tužiteljica Smailagić, “Predsjedniku (veliko slovo na Predsjedniku je tužiteljice Smailagić, prim.aut.) Hrvatske Republike Herceg-Bosne gosp. Mati Bobanu u devetom mjesecu 1993“ u kome ga upoznaje “o brojnim teškoćama i problemima“ između ostalog i da zatvor “kako to kaže upravnik ‘nema svog nadređenog'“. Vještak priznaje da je upravnik bio odgovoran za sve, ali da nije bio nadređen stražarima-vojnim policajcima, te navodi da na temelju dokumentacije nije moguće utvrditi je li upravnik bio upoznat sa zlostavljanjima zatvorenika.
Veliki Kenneth Scott
Da se vodio logikom tužiteljice Smailagić, tužitelj ICTY-a Kenneth Scott nikad ne bi napisao optužnicu protiv Jadranka Prlića i drugih, u kojoj je detaljno pored ostalog obrađen i Heliodrom, koju je kasnije zastupao i u suđenju i uspio dokazati i po peti put i UZP i da je u BiH bio međunarodni konflikt u kome je učestvovala Hrvatska. Navesti sve što je ovaj vrhunski pravnik uspio dokazati samo u ovom predmetu, proširujući svojim objašnjenjima i neke definicije koja su ušla u međunarodno pravo su anali za povijest – nešto o čemu tužiteljica Smailagić sa svojim ograničenjima i bez ikakvog osjećaja za žrtve, što je kod Scotta bilo posebno naglašeno, može samo sanjati. Iako se očito potrudila da i pored toga što obavlja tako odgovoran (i dobro plaćen) posao, nigdje u javnosti nema njene fotografije, kao što će u historiji Bosne i Hercegovine, ali i međunarodnog prava, ime Kennetha Scotta biti upisano velikim slovima, njenog imena se neće niko ni sjećati, osim što može biti upamćena kao “braniteljica“ osumnjičenih ratnih zločinaca.
Podsjetimo, u najkraćem, šta je taj veliki čovjek, tužitelj Kenneth Scott, uspio dokazati o Heliodromu pred dva sudska vijeća Haškog tribunala.
Sudsko vijeće u presudi Prliću i drugima navodi da je “Privremeno uputstvo za rad postrojbi Vojne policije iz aprila 1992. jasno odredilo da je odgovornost za ‘unutrašnje osiguranje vojnih zatvora’ u HZ HB i drugih ‘prostorija za zadržavanje privedenih osoba’ pripadala Vojnoj policiji i Upravi Vojne kao i da je Vojna policija sudjelovala ‘u osiguranju ratnih zarobljenika’. (…) Vijeće zatim konstatuje da ni Privremeno uputstvo iz aprila 1992, ni Uputstvo iz novembra 1992. ne daju preciznu definiciju uloge Uprave i jedinica Vojne policije u ‘osiguranju’ zatočeničkih centara i zatočenika. Međutim, Vijeću je predočen interni pravilnik Heliodroma od 22. septembra 1992. koji je potpisao Valentin Ćorić, gdje se spominje da se na Heliodromu nalaze i ‘vojni zatvorenici’ i ‘ratni zarobljenici’, i da se sigurnosne mjere primjenjuju na obje ‘kategorije’ zatočenika. U tom internom pravilniku su takođe opisane dužnosti raznih zaposlenih u tom zatočeničkom centru.“
Vijeće dalje “napominje da je ravnatelj Heliodroma, inače pripadnik Vojne policije, kojeg je imenovao Valentin Ćorić, imao dužnost da organizuje svakodnevne aktivnosti u zatvoru, između ostalih one vezane za nadzor, i da je slao Upravi Vojne policije dnevne izvještaje o stanju u zatvoru. Zapovjednik osiguranja, kojeg je postavljao Valentin Ćorić, i koji je bio odgovoran ravnatelju zatvora i načelniku Uprave Vojne policije, imao je ovlaštenje da direktno komanduje vodom Vojne policije (…) Pripadnici Voda su određivani da u smjenama od 12 sati, nadgledaju stražare, i bili su zaduženi, između ostalog, za održavanje reda, za higijenske uslove u zatvoru i za potrebe to jest njhovu ishranu i zdravstveno stanje. Zapovjednik sigurnosti i upravnik zatvora izdavali su naređenja zapovjednicima smjena osiguranja“.
Vijeće navodi i da je “Zvonko Vidović, operativac Odjela za kriminalističke istrage Vojne policije HVO-a u Mostaru i načelnik istog odjela 5. bojne Vojne policije HVO-a u Mostaru, izjavio da je u julu 1993. dobijao izvještaje od Stanka Božića, ravnatelja Heliodroma, s informacijama o zatočenicima koji su prilikom obavljanja radova izvan logora ranjeni ili poginuli“.
U zaključcima vijeća stoji i da su se “8. maja 1993. predstavnici PMEZ-a sastali s predstavnicima HVO-a među kojima su bili Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić i Stanko Božić (…) Predstavnici PMEZ-a izrazili su opšte negodovanje zbog nasilja, na šta je Mate Boban odvratio da je to nasilje gotovo uvijek jednostrano i stvar muslimanske agresije. Stanko Božić i Bruno Stojić podržali su izjavu Mate Bobana.“
Etničko čišćenje
Vijeće konstatuje da nijedna odgovorna osoba na Heliodromu, kao ni ijedan drugi pripadnik HVO-a, nikad nije bio kažnjen zbog slanja zatočenika s Heliodroma na rad na linijama fronta. Jadranko Prlić je, pored ostalog, presuđen i jer je znao da se zatočenici šalju na rad na prvim linijama i da su nekim pri tom bili ranjeni i zlostavljani.
Vijeću su predočena i brojna svjedočenja osoba koje su bile zatočene na Heliodromu a koje su vidjele pripadnike brigada Hrvatske vojske stacionirane na Heliodromu od maja do decembra 1993. Pored ovih, Vijeće navodi da postoje i drugi dokazi koji takođe potvrđuju prisustvo pripadnika Hrvatske vojske u tom zatočeničkom logoru u periodu između avgusta 1993. i januara 1994. Isto tako, izjave više svjedoka i dokumenti međunarodne zajednice potvrđuju prisustvo snaga HV-a u Ljubuškom između maja i oktobra 1993.
U svojim zaključcima Vijeće podsjeća na to da su “zatočenici, da bi mogli biti pušteni s Heliodroma, bili primorani da sa svojim porodicama odu iz BiH, nakon što bi potpisali ‘formular’ Ureda za izbjeglice HZ HB u kojem je trebalo da se navede zemlja u koju će otići, no kako bi se otišlo u treće zemlje, u julu, avgustu, oktobru i novembru 1993. prvo je trebalo otići u Hrvatsku. Vijeće je takođe zaključilo da eventualni ‘pristanak’ zatočenika na odlazak iz BiH s porodicom nije bio stvaran, budući da ti ljudi nisu imali pravog izbora jer su mogli ili ostati u zatočenju na Heliodromu, u krajnje teškim uslovima, odvojeni od porodica, nakon što su neki od njih proboravili su u zatočeništvu više mjeseci, ili otići.“
U presudi se navodi i izvještaj jedne “međunarodne organizacije o sastanku s Jadrankom Prlićem, Krešimirom Zubakom i Darinkom Tadićem, održanom 16. jula 1993. Njih trojica su tu međunarodnu organizaciju informisali o svojoj namjeri da razgovaraju s Uredom za izbjeglice Hrvatske kako bi se dobile tranzitne vize za Muslimane koji ‘žele otići’, pri čemu je riječ bila o oko 10.000 osoba, uključujući i tada zatočene muškarce, i zatražili od te organizacije da im pomogne u tom njihovom planu, što je ona odbila okvalifikovavši taj ‘plan’ kao ‘etničko čišćenje’.“
