Piše: Semir Imamović
Šta znači pet, deset ili pedest bošnjačkih boraca u sirijskoj borbi za slobodu? Ništa. A šta znači pet, deset ili pedeset bošnjačkih boraca u Siriji u kontekstu projekta optuživanja Bošnjaka za radikalizam? Znači mnogo. Vidjeli smo da stranačko glasilo ministra sigurnosti Fahrudina Radončića iz dana u dan jaše na temi o odlasku šake Bošnjaka u Siriju. A iste takve tekstove objavljuje i „Glas Srpske” i drugi srpski ekstremistički listovi, što znači da su „Dnevni avaz” i srpski radikali na istoj strani. Za nas je jedino enigma koliko u svemu ovome, u znanju ili neznanju, učestvuju i sami bošnjački borci, ovi što srpskim ekstremistima i ministru Radončiću daju povoda da se o njima govori i piše kao o najvažnijoj temi za nas. Za to vrijeme mnogo važnije teme, kao što je diskriminacija djece u RS-u, sve organizovanija i združenija srpsko-hrvatska, dodikovsko-čovićevska, borba za blokiranje svih pozitivnih političkih procesa u Bosni i Hercegovini, koji imaju tendenciju jačanja njenog političko-pravnog subjektiviteta i slabljenje pozicije destruktivnih političkih snaga, bivaju marginalizirane. Dakle, za koga i u čije ime rade, kome zlo, a kome dobro čine, ratnici, mudžahidi, dobrovoljci, koji se, putem facebooka i interneta, ”slomiše” da našu omladinu, našu sadašnjost i budućnost, našu najveću vrijednost, plodove naših srca i radost naših očiju ubijede kako je njihova obaveza da bez oklijevanja napuste škole, posao, korisni društveni rad i angažman, svoje porodice, majke i očeve, i priključe se sirijskoj ”karavani mudžahida”, stavljajući se tako u poziciju apsolutnih autoriteta koji jedini imaju pravo na tumačenje propisa o džihadu, proglašavanje opće mobilizacije muslimana, određivanje prioriteta i upravljanje kormilom i sudbinom islamskog ummeta? Kakvu dobrobit islamu čine oni koji, bez dozvole i znanja svojih roditelja, koji ih, uzgred rečeno, nisu našli na putu, nego su ih otkinuli od svojih srca i za njihovu sreću potrošili svoj život i zdravlje i ono najdragocjenije što su imali, odlaze u ratom zahvaćena područja, zapravo u ruke nepoznatim ljudima i u zagrljaj neizvjesnosti, ako znamo da je za borbu na Allahovom putu, osim dobre volje, iskrene namjere, potreban i roditeljski blagoslov, jer onaj ko ode u borbu bez dozvole roditelja ”nije mudažhid, nego ‘asija (grješnik)”, kako to lijepo reče šejh Salih el-Fevzan u jednoj od svojih fetava o aktuelnim pitanjima (El-Idžābātul muhimme fil mešākili-l-mulimme, 1/53.)? O zabrani odlaska u džihad bez dozvole roditelja, govore posebni hadisi (Imam Buharija je posvetio posebno poglavlje u svojoj zbirci ”zabrani odlaska u džihad bez dozvole roditelja”, ar. bābun – la judžahidu illa bi izni-l-validejni), i valjda bi onaj, koji odlaskom u Siriju traži Allahovo zadovoljstvo, to, prije svega, morao imati na umu.
Muslimanima u Siriji ne treba ljudstvo, već im treba oružje, humanitarna pomoć, širenje istine o njihovoj pravednoj borbi i iskrena dova. Tih desetak ili više Bošnjaka što su otišli tamo ne mogu biti nikakva korist. Da li su ovi mladići uopće svjesni kakvu štetu proizvode, da ni jednom muslimanu, ni u Siriji, a pogotovo u Bosni, ne mogu donijeti nikakvo dobro, već samo štetu? Ne ulazimo u njihove motive zbog kojih hoće da se bore u Siriji, ili barem da se prikazuju kako se bore, jer mi ne znamo u kojoj je mjeri to istina, a u kojoj samo predstava. Ali, ono što sigurno znamo jeste da svojim ponašanjem, iniciranjem internetskih rasprava o obavezi odlaska u Siriju, otvaranjem posebnih Facebook profila za vrbovanje mladih, neiskusnih i nadasve neupućenih i neukih ljudi čine, prije svega, štetu svojoj braći u Bosni, a zatim i onima u Siriji. Ako je njihov motiv u činjenju dobra, onda treba da znaju kako će najveće dobro muslimanima napraviti ako budu s mirom i smjerno sjedili u svojoj sredini, privređivali, radili dobre stvari, pomagali u humanitarnim akcijama, i sl. Veći je džihad nacijepati drva nemoćnoj i staroj majci, materijalno pomoći siromašnom rođaku i komšiji, i ulagati napor u popravljanju moralnog, duhovnog, ekonomskog i socijalnog stanja u vlastitoj državi, nego izigravati džihad po Facebooku! Sigurno je da među ovim mladićima ima iskrenih ljudi, ali je isto tako izvjesno da su predmet medijske manipulacije od ljudi koji im se možda predstavljaju kao prijatelji, i saborci, a rade za interese onih snaga koje optužuju Bošnjake za radikalizam, čime osobađaju krivice prave radikaliste u BiH, zapravo, srpske i hrvatske ekstreme. Naša je preporuka da ko god želi dobro muslimanima treba da pred sebe postavi ovu logičku računicu, i da shvati kako ni Siriji, ni Bosni, ne trebaju ti izvozni ratnici koji nikakve koristi ne mogu napraviti. Neka se smire, neka se vrate kućama i džematima, neka potraže kakvog bogougodnog posla i zanimanja, jer će tako biti bliži i miliji Allahu, prema hadisu: ”Allahu su najdraži oni koji najviše koriste drugim ljudima.”
