Ono što se dogodilo vlasniku “Luka renta” Alenu Loliću Luki nije rijetkost kad su u pitanju iznajmljivači automobila – a to je njihova krađa – ali da vlasnik praktički sam dođe do ukradenog vozila, nije čest slučaj.
Luki su na jednom od njegovih iznajmljivačkih punktova klijenti, za koje će se poslije ispostaviti da su ucjenjivači i lopovi, uredno unajmili fiat punto ostavivši njegovu zaposleniku, kako se to zna dogoditi, lažne podatke. Auto, veli, nije bio ni osiguran, a za pegulu u njemu je ostala i knjižica vozila. Prošlo je nekoliko dana, automobil nije vraćen sukladno potpisanom ugovoru, a onda je stigao poziv s prikrivenog broja.
Alo, di si
– Nazvao me netko nepoznat i rekao da je auto u Hercegovini, i ako ga želim opet vidit da ću to morat platit iljadu eura. Upozorija me da ni u kojem slučaju o tome ne obavještavam policiju jer da će ga isti tren prodat negdi na autootpadu i pritvorit u željezo – priča Lolić i objašnjava da je sve trajalo danima, a kad je odlučio napraviti to što mu se kaže, uslijedio je novi šok, piše Slobodna Dalmacija.
– Onda, kako smo se dogovorili. Slijedit ćeš moje upute i ponesi dvije tisuće eura!
– Dvi? Pa, reka si tisuću?!
– Reko sam dvije – nije odustajao reketar. Uglavnom, Lolić je krenuo na put u Hercegovinu, no prije toga je nazvao prijatelja iz vojske, koji živi u Mostaru, a njegov brat je policajac.
– Cilim putem me ispitiva di san. Kako san tija dobit malo na vrimenu da se sastanem s prijateljem i njegovim bratom, laga san mu. On bi me pita da mu opišen di se nalazin, a ja bi mu reka proša san sad kraj tog i tog kafića, a bija bi više od po ure vožnje naprid.
Staro željezo
– U Mostaru su me dočekali prijatelj i brat mu policajac. On mi je reka da je tu nemoćan jer ne može ništa napravit bez službenog naloga, a ja nisam tija ništa prijavit policiji u strahu da će mi auto završit u starom željezu.
Pozdravili smo se, ja san opet primija poziv i krenija prema parkiralištu na koje su mi rekli da dođen, sta tu, čeka, a onda je uletija jedan mlađi nabildani tip, otvorija zadnja vrata i sija – priča Lolić, pa se prisjeća što mu je sve tada prolazilo kroz glavu.
“Je da je to bilo usrid bila dana, ali opet, razmišljam, mogu me sad negdi dočekat, uzet mi lovu i nabaketat me, pa neću vidit ni auta ni para. Ali, nisam moga više nazad. Uto sam dobija poziv onog mog policajca, ali san se snaša i odma ga oslovija sa ‘ženo’. Pita me di san, a ja san promrsija da san u Mostaru, tu kod jedne velike crkve, i da ne mogu pričat. To me, pokazat će se kasnije – spasilo”.
Alen se sa slijepim putnikom u automobilu odvezao na njemu nepoznato mjesto nedaleko od grada, a tu ih je dočekao kompanjon “bildera sa zadnjeg sica”, koji se Loliću obraćao telefonom i očito je bio mozak akcije. Autu nije bilo ni traga.
“Izaša san, pitan di je auto, on govori daj lovu pa ćemo ti pokazat di je, i u tom trenutku onaj moj policajac i njegov kolega izlaze iz zasjede ka u filmovima s uperenim pištoljima i hapse obojicu! Onaj nabildani, za kojega će se kasnije ispostavit da je hokejaš koji je iz Srbije doša u Bosnu, pa se umisto sporta uvatija sitnog kriminala, otima se, vika: “Šta mi možete, gde su van dokazi, nema nikakvog auta.” Kasnije ću saznat da im to nije bilo prvi put, i da je ovaj moj policajac zna o kome govorin čin sam mu reka šta mi se dogodilo, ali je čeka da ih odvedem do lopova”.
Vješt pregovarač
Na pitanje bi li sutra ponovio isto, da mu se, nedajbože, dogodi slično, Lolić odmahuje glavom.
“Ima san više sriće nego pameti. Žestilo me to šta je svaki dan uporno zva, a da ne folira opisiva bi mi detalje. Bija je stvarno vješt pregovarač, vidilo se da mu to nije prvi put da to radi. Reka bi: “Evo, ja bi slušao muziku, a radio ti je neispravan”, a tako je i bilo, pa san svatija da je auto stvarno kod njega. Kad bi samo osjetija da se mislin oću li ga prijavit, odma bi prekida vezu rečenicom “vozim ga na rezalište”. S druge strane, da sam ga isti moment prijavija policiji, pitanje je bi li ikad naša auto?”
Priča ima sretan kraj: Lolić je punta vratio i prodao, a novog vlasnik još dobro služi,
Slobodna Dalmacija
