Povodom Međunarodnog dana sjećanja na holokaust i oslobađanja najvećeg nacističkog logora Aušvica, danas je u Tuzli položeno cvijeće i odata je počast na mjestu nekadašnje željezničke stanice, odakle je na put bez povratka odvezeno blizu 300 Jevreja iz ovog grada.
˝Holokaust kao zlo ogromnih razmjera ne smije se nikad više ponoviti, a sjećanje na nevino stradale žrtve je vječita opomena. Teror u koncentracionim logorima preživjelo je tek 20-ak tuzlanskih Jevreja˝, izjavio je Jozo Nišandžić, predsjedavajući Gradskog vijeća Tuzle, podsjećajući da je u Aušvic deportovano 1,3 miliona ljudi iz cijele Evrope, među kojima je bilo najviše Jevreja, a 1,1 milion osoba je ubijeno.
Armin Silard (77), Jevrej kojeg su komšije spasile od tragične sudbine i holokausta, prisjetio se dešavanja iz Drugog svjetskog rata, ali i protekle agresije na Bosnu i Hercegovinu.
˝Moji korijeni potiču iz Austrije, Mađarske, Češke i Slovačke. Majka i otac upoznali su se u Beču, gdje je mama Šarlota, koju su zvali Lota, bila muzičarka i jedno je vrijeme pjevala operu, a otac Eugen studirao je veterinu. Vjenčali su se i on je dobio posao u Zvorniku, gdje su se doselili, a ja sam rođen u Srebrenici, gdje je otac radio dva-tri dana u sedmici. Živjeli smo preko puta ´Šipada´, u centru Zvornika˝, započinje Silard priču o porodičnoj prošlosti, pokazujući crno-bijelu fotografiju iz 1943. godine, na kojoj je nasmijan sa djedom, majkom i sestrom.
Silard dodaje da je u Drugom svjetskom ratu izgubio 64 članova porodice. Ubijeni su mu otac, baka, djed, sestra, a od uspomena ostale su mu samo fotografija koju nam je pokazao i očev indeks sa fakulteta, koji čuvao kao najveće blago.
˝Kada sam imao četiri godine, 1943. godine, tražili su Jevreje i ubijali su koga god nađu ili su odvodili ljude u nepoznatom pravcu. Sa majkom sam bio u kućnom pritvoru i trpjeli smo neviđene torture. Ona je bila prisiljena raditi za njemačku kuhinju, a baku su sa ostalim ženama zapalili i njihov su pepeo prosuli po baštama u Beogradu, kako bi nađubrili tlo, da plodovi budu veći i bolji. Grozno! Mene je jedan pripadnik vojske Nezavisne države Hrvatske, znajući da su jevrejska muška djeca meta, odvele u katoličku crkvu, a tamo su me prekrstili i dobio sam ime Boško˝, prisjeća se sagovornik AA.
No, priča Silard, ni to ga nije spasilo, jer su Nijemci držali njegovu majku i znali su da ima sina.
˝Zatim su došli mještani Srebrenice, naše komšije muslimani, odnosno Bošnjaci, koji su znali i veoma poštovali mog oca. Oni su me spasili od sigurne smrti, krijući me dva i po mjeseca u jednoj kući u Diviču kod Zvornika. Tamo me prihvatila jedna Bošnjakinja kao svoje dijete, međutim, imao sam crnu kosu, a sinovi te Bošnjakinje bili su plavi, pa su se svi čudili kako to da je jedno njeno dijete toliko fizički različito od ostalo dvoje˝, kazuje Silard, dodajući da su ga tu nazvali Mustafa, a Mujo je bio njegov nadimak.
Krajem 1943. godine, priča naš sagovornik, majka Šarlota odlazi u partizane. Oboje su preživjeli rat, a on je, zbog neimaštine, odrastao u dječijem domu.
˝Majka nije imala mogućnosti da me školuje, a odrastajući u domu u Tuzli, završio sam školu. Ovdje su me lijepo prihvatili, iako je život bio težak i bilo je malo rezerviranosti kod druge djece kada se pojavio Jevrej u školi. Ali, to nije toliko utjecalo na mene. Završio sam školu i dobio posao u brčkom ´Bimexu´, a zatim sam upoznao suprugu, koja je radila kao prosvjetna radnica u Kladnju. S obzirom na to da ona nije mogla dobiti posao u Brčkom, ja sam otišao u Kladanj, gdje smo zasnovali porodicu. Imam sina Alena i kćerku Natašu. Živjeli smo lijepo, a kasnije je došao još jedan rat˝, prisjeća se Silard.
Priključio se, kaže, redovima Armije Republike Bosne i Hercegovine, gdje je obavljao važne funkcije.
˝Kada je moja zemlja napadnuta, logično je bilo da je branim. To je moja država, koju neizmjerno volim. Iako su poslije masovnih egzekucija Jevreja i holokausta govorili da se to više nikad ne smije desiti, dogodio se genocid u Srebrenici, u mom rodnom gradu. U genocidu su stradali civili, Bošnjaci, odnosno moje komšije, ljudi koji su me spasili od sigurne smrti 52 godine ranije. Zbog svega toga, mi, stari i mi koji smo preživjeli sve te strahote, imamo obavezu i dužnost da na mlađe generacije prenosimo istinu o tim tragičnim dešavanjima, kako se ona više nikad i nigdje ne bi ponovila˝, zaključuje Silard svoj razgovor za AA.
