Piše: Senija MILIŠIĆ / Magazin STAV
Knjiga britanskog historičara Entonija Bivora Drugi svjetski rat, jedna od najsveobuhvatnijih vojnih historija Drugog svjetskog rata, svjedoči o tome koliko je ljudska vrsta sposobna i za užasnu svirepost i za zapanjujuću hrabrost. U knjizi se govori o ratnim užasima i poukama, te sudbinama običnih ljudi. Moralne odluke predstavljaju osnovu ljudske drame, a nikada u historiji nije bilo većih dilema i za vođe i za obične ljude, niti takvih primjera pojedinačne i masovne tragedije, izopačenosti politike, ideološkog licemjerja, samoljublja vojnih zapovjednika, izdajstava, požrtvovanja, nevjerovatne surovosti i nepredvidive dobrote kao što je bilo u Drugom svjetskom ratu.
Upravo zbog ovog, neophodno je produbiti saznanja o položaju Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu. Analizom i rasvjetljavanjem bitnih procesa, događaja, organizacija i ličnosti, koji su oblikovali bošnjačku stvarnost u tom vremenu, omogućava se istovremeno razumijevanje načina na koji su Bošnjaci reagirali na različite dileme i izazove koje je ratna drama pred njih postavljala. Drugi svjetski rat, kao veoma osjetljivo područje historijskog sjećanja, razumijevanja i analize, upućuje na svu delikatnost percepcije jednog razdoblja koje je najdirektnije utjecalo na sudbine ljudi i presudno odredilo društveni ambijent u kome su rasle poslijeratne generacije i njihovi potomci.
ZANEMARENI SVIJETLI PRIMJERI IZ PROŠLOSTI
Rezultati bosanskohercegovačke historiografije u razdoblju od 1945. do 1992. godine ukazuju na ozbiljna ograničenja i slabosti u pristupu temama iz Drugog svjetskog rata. Od 1992. godine naovamo mogu se izdvojiti monografije Safeta Bandžovića Bošnjaci i antifašizam: ratni realizam i odjek rezolucija građanske hrabrosti (1941.), Rasima Hurema Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu(nedovršeni rukopis štampan posthumno) i Adnana Jahića Vrijeme izazova, Bošnjaci u prvoj polovini XX stoljeća. Institucionalno, urađeno je vrlo malo. O tome svjedoči, npr., znanstveni skup “Bošnjačko iskustvo antifašizma” iz 2011. godine, čiji je organizator bilo Udruženje “Mladi muslimani” (rezultat ovog skupa zbornik je radova Bošnjaci i Drugi svjetski rat – tokovi i posljedice), ili naučni skup “Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu”, održan također u organizaciji Udruženja “Mladi muslimani” u Sarajevu decembra 2014, a ne neke naučne ustanove. Niz tema ostao je i dalje otvoren. Kolektivno negiranje (poricanje) zločina iz Drugog svjetskog rata omogućilo je ponavljanje planirane politike etničkog čišćenja i genocida u ovom ratu.
Odgovor na pitanje kakav je bio Drugi svjetski rat u najkraćem glasio bi da je to bilo čisto krvno divljaštvo najgoreg rata koji je svijet vidio. Kada je riječ o duboko ličnim posljedicama Drugog svjetskog rata, neosporno je da su u svijetu u navedenom razdoblju “neka ljudska bića potonula u niskost, a druga su savladala visine hrabrosti i plemenitosti”.
Da bi se istražilo značenje ovog ogromnog sukoba za njegove učesnike i za potomstvo, neophodna je i priča običnih ljudi. Šta su obični ljudi mogli uraditi u tom vremenu? Ono što je mogla uraditi bošnjačka inteligencija 1941. godine jesu antifašističke rezolucije protiv ustaške politike zločina, progona srpskog i jevrejskog stanovništva, kao i ustaških zločina.
“Krajem ljeta i u jesen 1941. najveći se dio bošnjačkog građanstva otvoreno, putem niza rezolucija upućenim najvišim vrhovima NDH, ogradio od ustaške politike progona i istrebljenja srpskog i jevrejskog stanovništva.” Ove rezolucije potvrđuju da se bošnjačka inteligencija Prijedora, Sarajeva, Banje Luke, Bijeljine, Tuzle, Mostara i Zenice opredijelila za antifašizam.
“Nakon objavljivanja ovih rezolucija, jedna delegacija Srba, sarajevskih građana s liječnicom dr. Marom Kurtović na čelu došla je kod dr. Asima Musakadića, predstojnika gradskog fizikata, i izrazila mu zahvalnost u ime srpskog stanovništva Bosne i Hercegovine. Doktor Musakadić je to primio na znanje uz napomenu da sada očekuje od njih da na isti ili sličan način uzmu u zaštitu Bošnjake od četnika. Do neke takve ‘izjave’ ili rezolucije sa srpske strane nije nikada došlo.” Rezolucije građanske hrabrosti iz 1941. godine jesu prvi i, prema istraživanjima dr. Safeta Bandžovića, jedini organizirani i zvanično proslijeđeni protest i osuda progona i ubijanja u Bosni i Hercegovini.
Zbornici radova i memoarska literatura puni su pojedinačnih primjera hrabrosti i slučajeva spašavanja u Drugom svjetskom ratu s ciljem zaštite života i prava ugroženih kategorija stanovništva. Bošnjačkom iskustvu antifašizma pripada i jedan malo poznati dokument o spašavanju Srba Srebrenice 1942. godine, o čemu je ovaj autor već pisao. No, u labirintu složenih vojno-političkih, nacionalnih i etničkih odnosa u Bosni i Hercegovini među prvim brojnim žrtvama četničkog genocida u istočnoj Bosni bili su bošnjački stanovnici srebreničkog kraja. Prema Vladimiru Dedijeru, stradalo ih je oko 1.000.
Ustaška politika zločina, progona srpskog i jevrejskog stanovništva, kao i ustaški zločini u Drugom svjetskom ratu izazvali su reakciju i otvoreni protest većeg broja uglednih Bošnjaka širom Bosne i Hercegovine. Istupanje pojedinih bošnjačkih prvaka, organizirano i pojedinačno, nije bilo samo neslaganje s ustaškom politikom već i oblik javnog, pasivnog otpora događajima, idejama i njihovim reperkusijama koje su suprotne ljudskim, vjerskim osjećanjima i uvjerenjima onih koji su otpor pružali. “Solidarnost stanovništva pojedinih okupiranih teritorija s ugroženim kategorijama stanovništva dolazila je do izražaja, ne samo u njihovoj pojedinačnoj ili organiziranoj zaštiti nego i u sklanjanju i prihvatu ugroženih pripadnika progonjenih kategorija stanovništva.”
Vrlo je bitno naglasiti, a naročito nakon rata od 1991. do 1995. godine, da je na sceni politička priča koja nema uporišta u historijskim činjenicama, ona da su svi u različitim periodima i ratovima podjednako činili zločine. Nasilna simetrija prisutna je i u udžbenicima historije u kojima se zbog “podijeljenosti” bosanskohercegovačkog društva, “nepremostivih razlika u mišljenju i tumačenju događaja” pokušava dati jedinstveni obrazac pisanja udžbenika. Čak i neki autori i recenzenti iz Federacije daju svoj “doprinos” podjelama i nasilnim simetrijama.
Nažalost, svijetli primjeri iz naše prošlosti kao što su rezolucije bošnjačkog građanstva kojima su se 1941. godine distancirali od politike progona i istrebljenja srpskog i jevrejskog stanovništva i pokušaj zaštite jednog dijela Roma nisu našli svoje mjesto u udžbenicima i historijskim čitankama. Nepromišljeno dodvoravanje međunarodnom faktoru, olahko i nestručno preuzimanje obaveza kada je u pitanju obrazovanje mladih ljudi, autori površnog znanja s još površnijim recenzentima, omogućavaju zlonamjerno tumačenje historije. Premda postoje različita tumačenja povijesnih događaja, ono što se desilo ne može se mijenjati. Izvrtanjem, manipuliranjem, izvlačenjem iz konteksta, ostavlja se mogućnost tenzija koje vode ka daljim sukobima. Na sceni su autori koji miješaju historiju i politiku i sve to plasiraju kao nauku. Posljedice pokušaja revizije historije kroz relativiziranje ili prešutkivanje podataka, dokumenata i iskustava vezanih naročito za Drugi svjetski rat, to je uvijek posao na kratak rok.
SPAŠAVANJE SRBA U SREBRENICI I ZENICI
Najveća nagrada jeste spasiti ljudski život. Pred Vidovdan 1941. pronio se glas da će ustaše pohapsiti Srbe iz Srebrenice i okolnih sela i da će ih prebaciti u unutrašnjost 30 kilometara od Drine. Međutim, nije došlo do tako masovnog hapšenja. “Ustaše su uhapsile samo uglednije građane Srbe i nekoliko besposlenjaka jer je bila intervencija da se Srbi masovno ne hapse.” Mještani iz Srebrenice pušteni su iz zatvora nakon dva-tri dana, a uhapšeni iz okolnih sela zadržani su u zatvoru sve do ustanka 18. augusta 1941.
Početkom aprila 1942. Srebrenicu je zauzela “Crna legija” pod komandom Francetića. Skupljeno je oko 3.500 Srba (muškaraca, žena i djece) s područja srebreničkog sreza i zatvoreno u barake kod bolnice u Srebrenici. Bile su pripremljene jame za njihovo masovno ubijanje. Ovi su ljudi ostali u životu jedino zahvaljujući brzoj i energičnoj intervenciji srebreničkih Bošnjaka kod viših ustaških funkcionera. Iz Tuzle je došlo naređenje da se svi uhapšeni Srbi puste na slobodu, pa je tako ustaški natporučnik Kurelac spriječen da izvrši pokolj. Kurelac je ipak sredinom juna 1943. izvršio pokolj Srba, nekoliko Bošnjaka i Jevreja.
Bilo je potrebno da prođe nekoliko decenija od završetka Drugog svjetskog rata pa da saznamo za antifašističke rezolucije Bošnjaka ili šta su uradili tuzlanski muftija Šefket ef. Kurt i srebrenički imam Alija Klančević na spašavanju svojih susjeda Srba. Događaj koji također ne smije biti zaboravljen, a o kome u literaturi i dokumentima Zemaljske komisije za ratne zločine nema ni riječi jeste rad kotarskog sudskog predstojnika Šaćira Konjhodžića na spašavanju od općeg pokolja svih stanovnika pravoslavne vjere u Zenici i sprečavanju da ne dođe do međusobnog razračunavanja između muslimana i pravoslavaca u Kotaru zeničkom povodom pogibije 43 Bošnjaka u selu Briznik 7. juna 1943. godine.
Četnici su se smatrali potpunim gospodarima nad ovom teritorijom i “zavodili su red” po selima i pljačkali. Naročito su na meti bila bošnjačka sela iz kojih su, pored žita i stoke, odnosili i sve druge vrijedne stvari. U početku je stanovništvo babinskih sela Briznik, Mošćanica i drugih trpjelo zulum, odvajalo ljetinu i dio stoke i davalo četnicima. Kako su četnički prohtjevi bivali sve veći, seljaci su se počeli naoružavati i organizirati miliciju. Povod za napad na ova sela bio je što četnicima nikako nije odgovaralo da se jedan dio bošnjačkih sela koja su se nalazila na teritoriji koju su oni smatrali svojom naoruža i tako ispadnu ispod njihove kontrole. Nakon pokolja, Bošnjaci iz ovih sela s porodicama, njih oko 1.200, izbjegli su u Zenicu, a panika za seljenje zavladala je u čitavom kotaru.
Oružnički natporučnik iz Zenice počeo je zagovarati među masama opći pokolj svih pravoslavnih u gradu Zenici. Tražio je od kotarskog predstojnika i velikog župana dozvolu da opkoli grad i izvrši pokolj svih pravoslavnih iz grada i iz sela koji su u grad došli radi pazara, tvrdeći da to traži u ime poklanih Bošnjaka i kao odmazdu za njih. Tvrdio je da javnost traži represalije, te da je na to pristala i mjesna njemačka komanda. Predstojnik suda Konjhodžić žestoko se odupro tome, izgrdio oružničkog zapovjednika i njegove pomagače i otvoreno rekao velikom županu, stožerniku i ostalim da Bošnjaci osuđuju svako nasilje nad nevinim i da će se i svom svojom snagom suprotstaviti svakom nasrtaju na nevine i nedužne srpske građane.
Rekao im je da oružnički zapovjednik i njegovi pomagači nemaju nikog od Bošnjaka za sobom niti imaju ikakva prava govoriti u njihovo ime te da Bošnjaci osuđuju svaki zulum i zlodjela kako prošla, tako i sadašnja i buduća nad svim nevinim ljudima i traže ravnopravnost za sve građane, zaštitu za sve i red i mir. Naglasio je da on to govori i u svoje ime kao šef suda i zaštitnik pravde i u ime svih Bošnjaka Kotara zeničkog. Konjhodžić je velikom županu i stožerniku savjetovao da se povede istraga, ustanove krivci i s njima postupi po zakonu. Oružnički zapovjednik rekao je da on ima saglasnost iz njemačke komande za predložene represalije i da će ih izvesti bez dozvole velikog župana.
Predsjednik suda Konjhodžić odmah je napustio kotarsku oblast, sazvao bošnjačke prvake iz grada i sa sela koji su se našli u gradu, izložio im šta oružnički zapovjednik namjerava izvršiti nad nevinim pravoslavnim stanovništvom, i to u ime Bošnjaka. Tražio je od Bošnjaka da se tome odupru i da mu pomognu da spriječi pokolj. Svi Bošnjaci složili su se i iskazali puno povjerenje i podršku Konjhodžiću.
Odmah je donesena rezolucija kojom su Bošnjaci osudili sva nasilja učinjena ma s čije strane nad nevinim građanstvom, ma kojoj vjerskoj skupini pripadalo, tražili su energičnu istragu po pitanju sukoba u Brizniku i privođenje krivaca zasluženoj kazni. Istovremeno su tražili zaštitu svog imetka od svakog nasrtaja. Tražili su najenergičnije da državne vlasti spriječe svaku vrstu represalija nad nevinim pravoslavnim građanstvom, te osudili sve represalije koje bi se izvršile nad nevinim stanovništvom, ma kojoj vjeri pripadalo, i da se oni unaprijed ograđuju od svih tih mjera. Bošnjaci traže zakonitost, red, mir i ravnopravnost za sve građane bez razlike.
Na skupštini je izabrana delegacija od preko 500 Bošnjaka iz grada i sela na čelu s Konjhodžićem koja je istog dana predala rezoluciju velikom županu u gradskoj vijećnici i u ime koje je Konjhodžić tražio ispred Bošnjaka Kotara zeničkog da veliki župan svim tačkama rezolucije udovolji, jer je ona izraz jednodušne volje bošnjačkog stanovništva Kotara zeničkog, koje predstavlja većinu od 80% stanovništva. Istovremeno je zatražio da se odmah svakom zabrani svaka osveta, represalije i nasilje nad nevinim svijetom, ma kojoj grupi pripadao. Veliki župan izjavio je da se sa svim zahtjevima rezolucije slaže i da će svim biti udovoljeno, te da će svaki zulum i nasilje biti zabranjeno. Odmah je u prisustvu delegacije izdao stroge naloge u tom pravcu.
Sutradan je Konjhodžić sazvao ponovni sastanak Bošnjaka, na kome je izabran muslimanski narodni odbor na čelu s Konjhodžićem. Ovaj odbor je izdejstvovao puštanje na slobodu pravoslavnih seljaka iz sela Drivuše koji su bili pohapšeni u cilju odmazde. Odbor je poduzeo sve da se smire duhovi i da se bošnjačke izbjeglice vrate svojim kućama, što mu je i uspjelo. Tako su pravoslavni građani u Zenici spašeni od općeg pokolja i spriječeno međusobno klanje muslimana i pravoslavaca u Kotaru zeničkom.
Brza i energična intervencija srebreničkih Srba izostala je 1995. Umjesto toga, na sceni je priča da su Bošnjaci u ovom ratu stradali u znak odmazde zbog zločina koje su u Drugom svjetskom ratu počinili “muslimanski kolaboracionisti” nad srpskim narodom. Ova politika stvaranja nasilne simetrije u zločinu morala je odavno izazvati reakciju prvenstveno stručnih krugova. Folkloristički pristup i samostalni autorski uklon, uz diskutabilne načine tretiranja historijskih činjenica, treba promatrati u kontekstu iskušenja vremena, ali i odgovornosti historičara (više: dr. Ramiza Smajić, Iskušenja vremena i odgovornost historičara).
Ta je reakcija najvećim dijelom izostala. Primjeri tolerancije, pomoći, zaštite progonjenih uvijek su mogući. Zašto su izostali u ratu devedesetih? Šta se desilo s uglednim ljudima, susjedima koji i dalje negiraju genocid? Zaboravlja se da je negiranje, posljednja faza koja zatvara krug genocida, uvod u novi.
