Odavno nijedna politička tema iz Bosne i Hercegovine nije mobilizirala međunarodnu, prvenstveno evropsku političku javnost. Prošlo je dvije sedmice otkako su slovenački mediji objavili dokument, sa pratećom mapom, u kojem se, između ostalog, iznosi plan o etničkoj podjeli Bosne i Hercegovine i prisajedinjenju njenog teritorija susjednim državama.
Rezultat rasprave, koja je otvorena u proteklih 15 dana jeste da je sa svih relevantnih adresa u Evropi i svijetu stigla poruka osude ideja iznesenih u non-paperu. Iz Evropske komisije stiglo je, proteklih dana, niz stavova o poštivanju granica kao neupitnom stavu, a jučer je to, na sastanku sa članovima Predsjedništva, potvrdio i sam komesar EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borell. Na non-paper se osvrnulo i američko Ministarstvo vanjskih poslova, ocijenivši ideje iz non-papera kao opasne za stabilnost regiona.
Osude su iznijeli i njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas, čak i ruski minstar vanjskih poslova Sergej Lavrov (koji je doduše stavio fokus na temu „Velike Albanije“), zatim regionalni zvaničnici od predsjednika Slovenije, Crne Gore, Hrvatske, Sjeverne Makedonije, pa sve do i samog predsjednika Srbije, koji se (iako nevoljko ipak morao) ograditi od ideja o promjeni granica. Secesionistčke ideje su osudili i brojni evropski parlamentarci, a na koncu i sam premijer Slovenije Janez Janša, koji se našao pod sumnjom da ima veze sa non-paperom.
Jedini koji nije osudio non-paper jeste predsjedavajući Predsjedništva BiH i predsjednik SNSD-a Milorad Dodik. Razlog je jednostavan – sve što je napisano u spornom dokumentu jeste dugogodišnja politika koju zastupaju SNSD i Dodik lično. Riječ je o politici, koja je u bh. javnosti dobro poznata, jer Dodik kontinuirano remeti političku stabilnost i unosi uznemirenost stalnim prijetnjama otcjepljenjem. Istovremeno, Dodik je stalnim retoričkim izvrtanjima pokušavao da na sastancima sa međunarodnim zvaničnicima prikrije ovu svoju politiku, te se predstavljao kao neko ko samo želi da se poštuje „izvorni Dejton“. Njegove posjete Briselu, pa i Istanbulu, bile su u znaku poruka da poštuje Dejtonski sporazum, te da se zalaže za stabilnost, dok bi odmah po povratku davao zapaljive izjave i u institucijama potkopavao državu.
Priča oko non-papera izvela je Dodika na čistac. Iako nema sumnje da autori non-papera nemaju dobre namjere prema Bosni i Hercegovini, ispostavilo se da su na kraju nanijeli mnogo više štete samom Dodiku, jer su skrenuli pažnju cjelokupne evropske i međunarodne javnosti na prijetnju koju secesionizam vlasti RS predstavlja za mir u Bosni i Hercegovini i stabilnost regiona. Stječe se utisak da uspavana Evropa nekada nije svjesna ili ne želi biti svjesna opasnosti koju predstavlja Dodik. To su pokazale i prve, nemušte reakcije šefa misije EU u BiH Johanna Sattlera, koji je pokušavao minimizirati značaj non-papera, a kada je to, s razlogom, postala svjetska tema, kojoj su značaj dali vodeći svjetski diplomati i sam Sattler se odlučio da osudi ideje.
Ključno pitanje, pored reakcije međunarodne zajednice, bilo je i pozicioniranje probosanskih političkih snaga. Kada se tek pojavio non-paper, postojala je dilema – da li mu treba posvetiti značaj ili ga minimizirati, s obzirom da je u prvim trenucima osporavano njegovo autorstvo. Također, otvorilo se i pitanje stepena osude koji treba doći, u slučaju da se non-paper shvati kao realna prijetnja. Navedene dileme, u trenutku krize, kao i uvijek jesu pravi ispit za političke lidere da pokažu znaju li razumjeti suštinu trenutka i poslati adekvatnu reakciju.
Neki od miljenika sarajevske populističke javnosti, najprije su se odlučili krenuti putem minimiziranja pa čak i negiranja postojanja non-papera. Poveli su se principom da negiranje postojanja problema rješava problem. To se naročito osjetilo u reakciji Naše stranke, na čelu s Predragom Kojovićem. Oni su, naime, u svojoj prvoj reakciji ponovili mantru da je „non-paper“ skretanje pažnje s realnih problema građana, čime su pokazali potpunu nedoraslost izazovima političkog i hiistorijskog trenutka.
Nedoralost je, na drugi način, pokazala i stranka Elmedina Konakovića, koja najprije tokom prva tri-četiri dana nakon non-papera nije imala nikakvu reakciju, čime je pokazala potpunu zatečenost. Po svemu sudeći, „kantonalni tigrovi“ iz NIP-a, neupućeni u visoke državne poslove, čekali su najprije da se situacija izbistri pa da se priključe dominantnom toku u javnosti. Međutim, čak i kada se to desilo, Konaković se počeo gubiti pokazujući nekonzistentnost u stavovima: naime, najprije je kazao da ne treba relativizirati tvrd stav predsjednika SDA Bakira Izetbegovića u vezi s non-paperom, jer je prijetnja suverenitetu BiH realna, a samo dan poslije Konaković je iznio drugačiji stav, gdje je naglasak stavio na priču da institucije BiH moraju dati odgovor na prijetnje, valjda se uzdajući u Gordanu Tadić. Također, NiP je u svom saopćenju ponovo fokus stavio na napade na direktora OSA-e Osmana Mehmedagića, te na kraju nije bilo jasno šta je njihova poruka u vezi s non-paperom – da su spremni pridružiti se patriotskom bloku u odgovoru ili će ga (i dalje) potkopavati iznutra.
U svemu je možda najgore prošao nemušti SDP, koji sam nije zauzimao nikakve stavove, već je po običaju zajednički potpisao saopćenje s Našom strankom, čime je potvrdio ono što se u političkim krugovima već duži period ističe – a to je da Predrag Kojović diktira politiku SDP-u kada su u pitanju sve teme od državnog značaja.
Jedini koji su, uz neke krugove iz intelektualne, medije i akademske zajednice, prvi prepoznali važnost non-papera i tvrde reakcije na isti jesu članovi Predsjedništva Šefik Džaferović i Željko Komšić, te predsjednik SDA Bakir Izetbegović. Umjesto da, kao Kojović, Konkaović i Nikšić, dopuste da ih pseudo-analitičari uspavaju pričama da je non-paper „skretanje pažnje“, SDA i DF su prepoznali važnost teme i zauzeli čvrst stav, a da je to bilo ispravno pokazale su i reakcije koje su uslijedile iz centara evropske i svjetske politike, koje su bile na istom fonu: očuvanja principa nepromjenjivosti granica i mira u BiH i regionu.
Naročita se pažnja posvetila izjavama, prije svega, predsjednika SDA Bakira Izetbegovića da je spreman stati ispred naroda, u slučaju da dođe do rata. Odmah su tzv. „nezavisni analitičari“, uz podršku političara iz entiteta RS, pokušali predstaviti Izetbegovića kao nekog ko zagovara rat, nasuprot Dodiku koji je za „mirni razlaz“. Izetbegovićeva izjava ne samo da je bila u potpunosti utemeljena, već i djelotvorna. Najprije, pitanje nije bilo „da li želite da dođe do rata“, već „da li ste vi spremni braniti Bosnu i Hercegovinu po svaku cijenu“. Činjenica da je Izetbegović pokazao da je, bez ikakve rezerve, spreman stati u odbranu Bosne i Hercegovine, bila je jako važna psihološka poruka zbog dva razloga.
Prvi je: jedino je čvrst stav na ideje iz non-papera mogao mobilizirati međunarodnu zajednicu da shvati opasnost procesa, koje promoviše Dodik uz tihu podršku Beograda. U slučaju da je Izetbegović reagirao neodlučno ili mlako, eventualno da je negirao postojanje non-papera i zabio glavu u pijesak (kao tzv. BH blok) pitanje je da li bi u Briselu, Vašingtonu i Berlinu osjetili potrebu da eksplicitno i oštro osude scesionističke ideje. Otvorilo bi se logično pitanje: ukoliko sami ljudi u BiH nisu spremni po svaku cijenu braniti Bosnu i Hercegovinu, zašto bi je branili neki diplomati koji se nalaze hiljadama kilometara daleko?
Drugi, možda i još važniji efekat Izetbegovićevog tvrdog stava jeste psihološka supremacija koju je ostvario u odnosu na Dodika. Osjetivši svu težinu međunarodnog pritiska, Dodik se, kako smo vidjeli, pokušavao pravdati najprije time da je on za „mirni razlaz“, a onda je popustio pod pritiskom i u više izjava, tokom nekoliko dana, potencirao da on nije spreman ratovati za nezavisnost RS-a, te da nije za nezavisnost RS-a ukoliko bi to dovelo do rata. Nema sumnje da je Dodik osjetio da međunarodna zajednica nije čak ni za „mirni razlaz“, jer je secesionizam jednako opasan čak i kada mu se da umiljato ime; i nema sumnje da je Dodik osjetio da bi mogao rizikovati da dođe pod udar još težih sankcija, ako ne da čvrste garancije da neće uvesti zemlju u rat.
Dodik je možda porukom da „nije za nezavisnost RS-a, ako to znači rat“ možda spriječio da dođe pod udar sankcija, ali je poslao deprimirajuću poruku sljedbenicima njegove radikalne politike. Za razliku od Izetbegovića, koji je kazao da je spreman braniti Bosnu i Hercegovinu svim sredstvima, ukoliko bude napadnuta, Dodik je kazao da nije spreman svim sredstvima se boriti za svoj cilj (nezavisnu RS), čime je poslao poruku inferiornosti, koja je s razlogom mogla da izazove samo obeshrabrenje kod svih onih radikalnih krugova koji se nadaju da će dovršiti Karadžićev projekt, što je jedini način da se jača mir i država Bosna i Hercegovina.
Dodik je političar, koji se uvijek želi nametnuti kao neko ko diktirat tempo i dominira u političkim odnosima. Rijetki su trenuci kada pokazuje inferiornost i popuštanje, a čak i kada se to desi on se brzo prestrojava i pokušava popuštanje predstaviti kao vrlinu. Činjenica je da se trenutno nalazi u nokdaunu, jer je, uprkos pokušajima da se prikaže kao „mirotvorac“, predstavljen kao remetilački faktor i promotor destabilizirajućih ideja; činjenica je da je svijest u međunarodnim krugovima o tome toliko jaka da se sam Dodik morao pravdati da „nije za rat“.
Ključna zadaća probosanske politike je da iskoristi trenutnu Dodikovu defanzivu i da nastavi sa ofanzivom, tako što će snažno, na talasu priče o non-paperu, promovisati tezu da država BiH nije nefunkcionalna i neodrživa, već da nefunkcionalnost uzrokuje politika blokada koju provodi Dodik, s ciljem da ostvari ideje iz non-papera. Nakon što je odbijen napad na granice BiH, treba krenuti u kontranapad protiv onih koji godinama drže BiH u stanju blokade i sprečavaju njen snažniji napredak.
