Izvor: Faktor.ba
U gradić ispod brda Viselca, Edin je došao ponosan. Bajram mu je trebao biti najsretniji do tada. Tek nekoliko dana prije dolaska, 19-godišnji mladić je zajedno sa ostalim sjajnim momcima iz zlatne generacije KK Sloboda Dita, demonstrirao silu ispod obruča.
Osvojili su juniorsko prvenstvo Jugoslavije, a Edo je, zajedno sa saigračem Damirom Mulaomerovićem, proglašen za najboljeg igrača.
– Bio je presretan. Pozvani su u juniorsku reprezentaciju bivše Jugoslavije – priča Nedim za Faktor.ba, pojašnjavajući da je voljeni brat Edo igrao sa Sloboda Ditu i da je tada bio na posudbi u Boru. Edin Edo Salaharević. Zlatna Slobodina šestica. Bio je budućnost jugoslovenske košarke i igrač evropskog i svjetskog kalibra.
Nedim nam priča da je njegov brat je došao u Vlasenicu da odmori, uživa u bajramskim radostima, a nakon toga otputuje u Beograd na pripreme juniorske reprezentacije, koja je trebala igrati kvalifikacije za Evropsko omladinsko prvenstvo u Poljskoj.
Džehenem u Vlasenici
– Ali, tih dana su počeli postavljati barikade i na izlazu prema Zvorniku i na izlazu prema Tuzli. Kada god smo pokušavali da izađemo kao cijela porodica, mi smo vraćani nazad. I kada su puštali na početku, mi smo vraćani. Ili, puste sve nas, a ne puste njega i oca. Uglavnom, njega nisu puštali nikako – priča nam Nedim.
Situacija u Vlasenici je postajala sve gora. Ulaskom Novosadskog i Užičkog korpusa, uz pomoć lokalnih Srba, Vlasenica je zauzeta 21. aprila. Poslije 15. maja, prisjeća se Nedim, “nastao je džehenem”.
– Bili smo u kućnom pritvoru. Edu je tada pokušavao izvući Košarkaški savez Jugoslavije, Crvena zvezda i Sloboda preko svojih veza. Ali, bezuspješno. Kada su ih ljudi zvali i kontaktirali, nema šta nisu govorili – priča nam Nedim.
Tada je, govori on, Branislav Drakulić, predsjednik suda u Vlasenici, izgovorio poznatu rečenicu: “Kakvi ste vi Srbi kada se toliko borite za jednog muslimana”.
– On je to rekao ljudima koji su ga kontaktirali i tražili da puste Edu. Tada je pred mojom majkom kazao: “Nisam ja znao da mi imamo takvu zvjerku u ovom momentu ovdje” – govori nam Nedim.
Tada je i Predrag Bastah, ratni zločinac osuđen na 22 godine zatvora zbog zločina u Vlasenici, Salahareviću kazao da nikada neće napustiti Vlasenicu.
– Edi je kazao: “I kada bi svi izašli, ti nećeš izaći. Što si igrao košarku, igrao si”, prisjeća se Nedim.
Slično je govorio i ostali ološ i ljudski šljam, koji tih godina Salahareviću nije mogao ni čuvati i dodavati peškire u Vlasenici. Tek su ga mogli gledati na parketu i sa tribina se diviti njegovom košarkaškom umijeću. Porodica Slaharević je od maja do spetembra bila u kućnom pritvoru. Lokalni zlikovci, dojučerašnje komšije, maltretirali su i ubijali Bošnjake.
– Noć prije su ubili jednu mahalu do nas. Onda su krenuli na našu mahalu. Bilo ih je 7-8, ulazili su u kuće i ubijali. Mogli smo ostati ili ići u logor Sušica. Otišli smo u logor – veli Nedim.
Tada je posljednji put vidio brata i oca. Rastali su se 11. ili 12. septembra. Nedim će rastanak ispred logora vječno pamtiti.
– Ta slika mahanja ispred metalnih vrata ostat će vječno u mojim mislima. Na njemu je bio gornji dio trenerke Slobode, a donji dio, jedna plava trenerka, od Košarkaškog kluba Boksit iz Vlasenice, za kojeg je nekad igrao. I na nogama su mu bile bijele Nike patike. To je bio neki prvi primjerak Jordanki – navodi Nedim.
On i majka su prebačeni u Kladanj, a babo i Edin su ubijeni u logoru Sušica. Kasnije je čuo da je najbolji mladi košarkaš u bivšoj Jugoslaviji ubijen nakon mučenja i premlaćivanja. Edin je pronađen i identifikovan 2009. godine. Ukopan je na mezaru Rakita u Vlasenici. Kosti babe Nedim još uvijek traži.
Igralište budi emocije
– Od razdvajanja u Vlasenici život mi se promijenio. Kada me nešto zaboli, sjetim se Sušice i nakon toga me ništa ne boli. To je bol koja ne prolazi – kazuje Nedim, koji danas živi u Tuzli.
Priznaje, u posljednje vrijeme nema snage da ode u Vlasenicu. I kada ode u ovaj podrinjski gradić, posjeti bratov mezar, ali u tom slučaju ne može otići u porodičnu kuću.
-Ili, kad odem kući, onda ne mogu na mezar. To mi je najteži i najduži put – od kuće do mezara, od mezara do kuće. Nisam ga nikad ni prešao i neću ga nikada preći. Jednostavno, ne možeš da podneseš – dodaje.
I kada ode posjetiti mezar, sa Rakite vidi košarkaško igralište. A igralište budi emocije i sjećanja na voljenog brata i jednog od najvećih košarkaških talenata. Sjećanja koja bole. Inače, ovih dana se obilježava godišnjica početka stravičnih zločina u Vlasenici. Sutra će, kao i svake godine, biti klanjana kolektivna dženaza na mezarju Rakita.
