Piše: Fatmir Alispahić
Najveća moralna pobjeda bh. patriotskog fronta, koja Armiju RBiH betonira kao jedinu antifašistiku snagu u ratovima 90-tih, taj slavni obračun sa bošnjačkim odmetnicima u opkoljenom Sarajevu 26. oktobra 1993. – već godinama se predstavlja kao poraz i sramota bošnjačkog naroda i bosanske prijestolnice. Ove godine, kao ni jedne dosad, bačena je strašna ljaga na Sarajevo, na Bošnjake, koji su kolektivno oklevetani da negiraju zločin na Kazanima. O kakvom se paradoksu radi dokazuje činjenica da su upravo bošnjački komandanti i političari, u opkoljenom Sarajevu, imali hrabrosti da uđu u opasan sukob sa jedinicom koja se odmetnula i čiji pripadnici su krenuli da maltretiraju Sarajlije i vrše zločine nad Srbima i Hrvatima. Taj patriotski i humanistički čin, kojim se brani čist obraz odbrambeno-oslobodilačkog rata, zaslužuje najveće divljenje i poštovanje. Zato 26. oktobar nije mjesto bošnjačke sramote, već svetište bošnjačke pobjede, te moralne superiornosti, u kojoj bošnjačka žrtva, ranjena, iznurena, povrijeđena, iznevjerena od Svijeta, ima snage da ustane u zaštitu srpskih komšija, da ih zaštiti od daljeg maltretiranja i ubijanja od strane vlastitih odmetnika. Takav primjer teško da je zabilježen ikad i igdje u ratnoj povijesti Evrope, da jedan narod, u gradu pod opsadom, izložen ubijanju od drugog naroda, štiti pripadnike tog manjinjskog naroda od revanšizma u svojim redovima. Po moralnoj grandioznosti nalik je to na one bošnjačke Rezolucije iz 1941., te prve antifašističke dokumente jednog naroda, kojima bošnjački prvaci prkose fašističkom okupatoru i ustaju u zaštitu svojih komšija.
Oni su pojave. Odjeveni u crno. Stoje i pola sahata šute. Mudruju, bezbeli. Ha za ovu žrtvu, ha za onu žrtvu. Ha za pedere, ha za federe. Grah jedu, supu gledaju. Malo prošlost, malo budućnost. Onaj jedan što je glavni, kao da se našmink'o po očima. Da strašnije izgleda. Kao da glumi lampira. Nadjenuli su sebi ime da više liče na trgovce mobitelima, nego na pozorišne radnike. Zovu se, molim te lijepo: Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije. Svako malo dođu ispod Papinog kipa kod Katedrale u Sarajevu da šute pola sata za nekoga i za nešto. Eto ti zanimanja: šutač. Bude njiha troje-četvero, u crnom, haman ih nema više, a možebit i da nemaju više tih crnih pantola i košulja. To ubleharenje je postalo faktor, pa mediji objave kad ovi crnaši oko nečeg šute. Hajde kad se okupljaju oko istine, ali su sad zajmili sabirati se i oko laži.
Pored Rezolucija, Bošnjaci su digli prvu pobunu unutar njemačkog SS, u francuskom gradiću Villefranche-de-Rourgeueu, 17. septembra 1943., a što Francuska svake godine slavi. Zato su Bošnjaci prvi antifašistički narod Evrope, a činjenica da o svome ponosu malo znaju, zlodjelo je srpsko-hrvatske dominacije koja je blaćenjem Bošnjaka prala okrvavljene ruke. Tako se dogodilo i da se naspram stotine masovnih grobnica u kojima su bačena tijela ubijenih Bošnjaka, sarajevski Kazani nametnu kao važniji, da se Bošnjacima nametne osjećaj sramote zbog ubijenih srpskih komšija, namjesto da se forsira osjećaj ponosa što su patriotske snage, u opkoljenom Sarajevu, imale hrabrosti i snage da se obračunaju sa odmetnicima i tako spasu srpske komšije od daljeg pogroma. Na kraju, činjenica da se obilježava ubistvo 29 Srba čija su tijela pronađena u Kazanima, a da se ne obilježava herojska pogibija devet policajaca koji su živote izgubili u akciji protiv odmetnika, kako bi spasili ostale sarajevske Srbe, dovoljno govori o logičkom i moralnom haosu u ovom nastojanju da se Bošnjacima i Sarajevu natovari zvono krivice.
Zločinci nisu bošnjačkoga roda
U svakom narodu ima izuzetnih pojedinaca, ali, nije svaki narod kolektivno otporan na zlo. Srbi su dali Mirka Kovača, Bogdana Bogdanovića, pa i našeg Jovana Divjaka, ali im ovi svijetli primjeri nisu pomogli, jer do danas – zbog postojanja Republike Srpske – nose teret kolektivne odgovornosti za genocid nad Bošnjacima. Koliko god se upirali da falsificiraju činjenice, izmisle nešto što nije bilo i iznegiraju ono što je bilo, to im neće poći za rukom, jer je u Bošnjaka stasala kritična masa onih koji su uznali: ko, šta, gdje, kako, zašto. Potrebne su još nijanse pa da ova kolektivna bošnjačka spoznaja o krvnicima i žrtvama postane politički operativna, u smislu insistiranja da se ustavna realnost prilagodi pravnim i moralnim imperativima. A tada slijedi frontalna i odlučna borba za ukidanje entiteta i uklanjanje velikosrpskog i velikohrvatskog utjecaja na bosansku zbilju. Biće to borba za minijaturne povijesne tačke, kakva je ova na Kazanima, a koje u cijelosti tvore mozaik bošnjačke moralne superiornosti, kao kompasa u izgradnji stabilne Bosne i Hercegovine. Suprotnost ovome je trijumf laži i nametnute krivice, nalik na onu realnost u kojoj su živjeli Bošnjaci nakon Drugog svjetskog rata, kada pojma nisu imali da su procentualno podnijeli najveće žrtve i dali najveći doprinos za slobodu Jugoslavije, da bi odmah poslije oslobođenja bili onepostojeni kao narod. A ti onepostojeni Bošnjaci i dalje glorificiraju srbokomunistički sistem koji ih je unizio i onepostojio.
Velikosrpsko i velikohrvatsko zločinstvo, involvirano u dejtonski poredak, u kvazidemokratske, kvaziakademske i kvazimedijske adrese, koristi svaku priliku da oblati Bošnjake. Upravo se, evo, i posrbljena ANUBiH (Akademija nauka i umjetnosti BiH), uključila u blaćenje Alije Izetbegovića, a godinama šuti tamo gdje bi trebala govoriti, kao što je beogradski udar na bosanski jezik. Takvi ideološki subjekti nastoje Kazane staviti u ravan Srebrenice, Tomašice, Vranice, Dretelja, iako ni po obimu zločina, ni po karakteru, to nije isto, jer su Kazani, uistinu, mjesto sa kojeg se uzdiže bošnjačka pobjeda nad zločincima u svojim redovima. Baš zato što su Kazani jedna mala šansa da se nanese velika ljaga na bošnjačkom i sarajevskom obrazu, međunarodni su gulanferi snimali filmove, pisali knjige, pravili cirkuse kako bi muha postala medžed. Poletio je nekakav Faruk Sokolović sa filmom „Nema ali“, pa je poletio nekakav Haris Jusufović sa tekstom „Hoću da znam šta se desilo sa mojim komšijama Srbima u ratu“, pa su ti njiha Srbi tapšššaliiii po glavi k'o prave ljubimce, jer su to pravi moderni Bošnjaci, što ne zvjerlaju po Srebrenici i po Tomašici, već kroz velikosrpske naočare blehnu u Kazane. A ne smiju vidjeti ono što Srbin ne da da se vidi: da je 26. oktobar pobjeda, a ne poraz; ponos, a ne stid; odbrana Srba, a ne ubijanje Srba. Pojavio se s njima i nekakav stranac, Nicolas Moll što se zove, a koji je ove godine napisao čitavi knjigu o Kazanima.
Niko od onih koji su se za velikosrpske račune bavili Kazanima nije smio da postavi jednostavno pitanje: da li se dogodilo, ikad igdje, da su ikakvi Srbi ili Hrvati, nasrnuli na nekog iz svojih redova ko je vršio zločine nad Bošnjacima!? Srđan Aleksić je incident, a ne pravilo, do dana današnjeg. U nas je svaki Bošnjak „Srđan Aleksić“, pa bi po svakom Bošnjaku trebalo kakvu ulicu kod Srba nazvati. U nas je zaštita Srba u ratu pravilo, a u njih je zaštita Bošnjaka incident, a ni tog incidenta nemaju više od jednog. Zašto je to tako? Zato što su genocid i ratni zločin bili i ostali idološka okosnica velikosrpskog i velikohrvatskog projekta. Zato su zločini VRS i HVO tako masovni, sistematični, rasprostranjeni, dok zločine koje su počinili pripadnici Armije RBIH možeš na prste jedne ruke pobrojati. Kazani, stoga, nose simboličku vrijednost prepoznavanja trajnog opredjeljenja ArmijeRBiH i većinskog bošnjačkog naroda da će se, po cijenu vlastitih žrtava, štititi životi srpskih i hrvatskih komšija. A da se radilo o strateškoj namjeri, političkoj, pravosudnoj i vojnoj, dokazuje proces koji je 1994. godine vođen pred Vojnim sudom u Sarajevu, a na kojem je 14. pripadnika 10. Brdske brigade osuđeno na zatvorske kazne od deset mjeseci do šest godina zatvora. Da li postoji nešto slično kod Srba i kod Hrvata? Da li su ikada u toku rata srpski i hrvatski politički, pravosudni i vojni faktori ustali protiv zločina i zločinaca u svojim redovima? Nisu, znamo da nisu! Njih i danas treba silom ili novcem goniti da hapse svoje ratne zločince. Napose, najviši srpski i hrvatski funkcioneri najvećim srpskim i hrvatskim zločincima priređuju masovne dočeke po povratku iz zatvora, što je najveći mogući dokaz da je zločinstvo u Srba i u Hrvata kolektivna kategorija. Kod Bošnjaka, još od pobjede nad odmetnicima, jasno je poručeno da zločinci nisu od nas i od našeg bića. Mi nismo kao oni koji su nas ubijali zbog naše vjere, zbog imena i jezika, mi smo jači od njih, plemenitiji i Bogu miliji, jer mi nikoga nismo ubijali, zato što se ne zove našim imenom, ne govori našim jezikom, ne vjeruje našom Vjerom. Zato baš mi, Bošnjaci, imamo moralno pravo da sikterišemo ublehe koje nam hoće ukaljati obraz.
Bošnjaci ginuli od bošnjačke ruke
Oni su pojave. Odjeveni u crno. Stoje i pola sahata šute. Mudruju, bezbeli. Ha za ovu žrtvu, ha za onu žrtvu. Ha za pedere, ha za federe. Grah jedu, supu gledaju. Malo prošlost, malo budućnost. Onaj jedan što je glavni, kao da se našmink'o po očima. Da strašnije izgleda. Kao da glumi lampira. Nadjenuli su sebi ime da više liče na trgovce mobitelima, nego na pozorišne radnike. Zovu se, molim te lijepo: Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije. Svako malo dođu ispod Papinog kipa kod Katedrale u Sarajevu da šute pola sata za nekoga i za nešto. Eto ti zanimanja: šutač. Bude njiha troje-četvero, u crnom, haman ih nema više, a možebit i da nemaju više tih crnih pantola i košulja. To ubleharenje je postalo faktor, pa mediji objave kad ovi crnaši oko nečeg šute. Hajde kad se okupljaju oko istine, ali su sad zajmili sabirati se i oko laži. Nekome ko ih gura, i finansira, isplativo je uslikati ih gdje suosjećaju sa žrtvama u Višegradu, Srebrenici, Vukovaru, da bi im dao legitimitet istinoljubaca, a onda ih iskoristiti za montažu laži. Tako su ni krive ni dužne Majke Srebrenice izgrađivane pod medijskom i političkom aurom apasolutne istine i pravde, da bi u jednom momentu taj projekat bio iskorišten da se velikosrpskom nagatoru genocida Aleksandru Vučiću dodijeli časni Cvijet Srebrenice.
Iza laži i ljage koju je ovo mobitelsko udruženje UDIK bacilo na Sarajevo, u povodu Kazana, stoje sva njihova prikazivanja uz istinu i žrtve na drugim adresama, u ime čega bismo trebali povjerovati u njihove dobre namjere. Pa da vidimo… U svome saopćenju UDIK poručuje da će – „u nedjelju, 25. oktobra, organizovati aktivnosti u povodu godišnjice strašnih zločina počinjenih na Kazanima“. Nema nikakve godišnje zločina – to je izmišljotina! – ima samo godišnjica akcije „Trebević II“ koja pada 26. oktobra, kada je po naredbi Predsjedništva RBiH, Vrhovnog štaba Armije RBiH i MUP-a RBiH, sprovedena ova akcija s ciljem uspostavljanja reda i eliminisanja odmetnika koji su, između ostalog, ubili 29 Srba.
Nije problem u ovom udruženju kojeg čini nekoliko glumaca u crnim kostimima, problem je u medijima koji te njihove ublehe objavljuju kao vjerodostojne. Niko od silnih urednika da se zapita – a kakva je to godišnjica strašnih zločina koja pada 25. oktobra? U fokusu je riječ: godišnjica! Ispade da su na taj dan odmetnici ubili 29 Srba čija su tijela pronađena u Kazanima. A nisu. Zašto se krije istina da je 26. oktobra devet policajaca poginulo kako bi se zaštitili Srbi u Sarajevu? Ne samo ubistva Srba, već i drugi vidovi anarhije bili su razlog za ovu akciju. Ali, kad se događaj stacionira u 26. oktobar, onda se ne može govoriti o nečemu što tog dana nije bilo, a prešutjeti ono što je bilo.
Udruženje crnokostimaša UDIK, u svome saopćenju, uopće ne govori o pogibiji devet policajaca, već baca ljagu na Sarajevo, optužujući glavni grad da – „ima političku i moralnu odgovornost za suočavanje sa ovim zločinom“, te da se „mora udostojiti da iskaže najdublje poštovanje prema ovim žrtvama“. Kakav briljantan hajvanluk! Pa Sarajevo se i politički i moralno sa tim zločinom suočilo 26. oktobra 1993., kada je devet ljudi poginulo kako bi se zločin zaustavio! Zamislite da od majke koja doji dijete tražite da se moralno suoči sa čedomorstvom! Mnogi mediji dalje su prenijeli kako je ovo Udruženje navelo da – „zaborav, negiranje i neobilježavanje čine zločin na Kazanima još većim zločinom“. Ko negira? Konkretno! Ima li iko da negira zločin na Kazanima? Nema. Onda su po srijedi lažljivci, koji manipuliraju žrtvama sa Kazana, traumama njihovih porodica, kako bi oljagali Sarajevo. A pitanje (ne)obilježavanja… Šta da obilježavamo? Ako ćemo obilježavati 26. oktobar, onda moramo veličati, hvaliti i kao historijski kriterij uspostavljati ovu veličanstvenu pobjedu patriotskih snaga nad odmetnicima u opkoljenom Sarajevu, a s ciljem zaštite bosanske paradigme: multietničnosti, tolerancije, jednakosti svih naroda i građana. No, advokati sa Kazana, tipa Pudarića iz SDP-a, neće za to ni da čuju, što najbolje govori o njihovim krajnjim namjerama.
Nema istinskog antifašiste, nema iskrenog suosjećanja sa žrtvama Kazana, nema moralnog i poštenog odnosa, ako u kontekstu Kazana neće u prvom planu biti ovaj historijski događaj od 26. oktobra 1993., kada su Bošnjaci ginuli od bošnjačke ruke kako bi zaštitili svoje srpske i hrvatske komšije. Neka je historijski sram na svakoga ko nema snage da prepozna veličinu ovog događaja. Mi Bošnjaci se time ponosimo!
