Piše: Nusret Hodžić
Insan što god da uradi, radi to – ili za sebe, ili protiv sebe! A za sebe posebno valjano radi, ako ne radi protiv drugih ljudi.
Dobro je poznat hadis našeg voljenog Vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u kome nas on poučava da je “najbolji čovjek onaj koji najviše koristi drugima ljudima”.
Znajući da, hvala Allahu, i među nama ima takvih dobrih insana i znajući da se srodne duše lahko prepoznaju, u prilici smo da ispričamo priču, ispisanu veličanstvenim međusobnim dobročinstvima dvojice Bošnjaka, koji nisu rod rođeni, čak se prije agresije na Bosnu nisu ni poznavali, a danas žive k’o dva rođena brata.
Dobro se dobrim vraća
Kasim Hodžić je rođen 9. maja 1966. godine, u Vilićima, općina Ilijaš, gdje je živio do fašističke agresije na Bosnu 1992. – 1995. godine. Teškoće agresije je predeverao u izbjeglištvu, gdje je kao pripadnik Armije RBiH, braneći svoju domovinu, stekao deredžu gazije.
Hasan Hodžić je rođen i, do fašističke agresije na Bosnu, živio je u Stoboranima, općina Han-Pijesak. Period agresiju na Bosnu je proveo u Žepi, braneći slobodnu teritiriju te UN-enklave, kao gazija Armije RBiH. Padom Žepe, skrasio se u Sarajevu, gdje se zaposlio u JP “Sarajevske šume”.
A onda, Allahovim emrom, sudbina je ovu dvojicu Hodžića, koji nisu bili rodbinski vezani, nisu se čak ni poznavali, učinila nerazdvojnom braćom!
Srodne duše se se prepoznale
“Kada sam se, poslije agresije na Bosnu, vratio iz muhadžerluka u Viliće, zatekao sam opustošeno imanje”, ispričao nam je Kasim Hodžić. “Valjalo je sve početi izpožetka – obnoviti kuću, imanje, a bez posla. Hvala Allahu, brzo sam se zaposlio u JP ‘Sarajevske šume’.
Ubrzo poslije njegovog zaposlenja, sjeća se Kasim, u njegovu firmi je stigao poslovođa Hasan Hodžić, koji je u Sarajevo prognan nakon poda Žepe.
“Nedugo nakon pada UN-enklave Žepe i uspješnog proboja do Sarajeva, ono beznađe izgnanstva sa rodne grude, donekle mi je ublažilo zaposlenje u JP ‘Sarajevske šume’, gdje sam, između ostalih, zatekao i upoznao i Kasima”, sjeća se Hasan neizvjesnosti tih prvih dana izbivanja iz zavičaja.
Od svih uposlenika koje je zatekao u “Šumama”, priča Hasan, nekako se najbrže i najviše zbližio sa Kasimom. Najveći dio svoga slobodnog vremena Hasan je trošio pomažući Kasimu u obnovi tokom agresije razorenog topraka u Vilićima.
U toj želji da mu pomaže bez koristoljublja u obnovi imanja, Kasim je kod Hasana prepoznao dobrotu i vrline velikodušnog insana.
Dobričinstvo nije samo riječ, to je osjećaj koji se nosi u srcu
“Toliko smo se zbližili da mi je Hasan postao jedna od najbližih osoba u mome životu”, priča Kasim. “Kad sam saznao da su mu oba bubrega otkazala i da će morati ostatak života provoditi na dijalizi, k’o da me je grom pogodio. Posebno kad je otišao u Tursku i kad su mu u bolnici utvrdili da mu donirani bubreg ne odgovara, u meni se pojavila želja da mu ja budem doner.”
Tako je i bilo!
“Mada ja to u početku nisam prihvatio, Kasim je insistirao na tome i ubijedio me, da odemo u Tursku i testiramo mogućnost podudarnosti njegovog bubrega i moga organizma”, priča Hasan.
Kasnije je sve bilo stvar rutine.
Otišli su u Tursku, gdje su u bolnici utvrdili da Kasimov bubreg savršeno odgovara Hasanovom organizmu. I nakon zadovoljenja potrebnih proceduralnih formalosti, smješteni su u klinike gdje je, 20. novembra 2022. godine, urađena transplantacija Kasimovog bubrega u Hasanov organizam!
Transplantacija je uspješno urađena i obojica su se brzo oporavili.
“Bio sam presretan kada sam saznao da moj bubreg odgovara Hasanovom organizmu, pa i sama ta spoznaja da sam u prilici da učinim djelo koje će mome bratu olakšati ostatak života na Dunjaluku, punilo mi je dušu srećom i ponosom”, priča Kasim.
Danas, iako su obojica u mirovini, najviše vremena provode zajedno, najčešće kako bi svojim majstorijama pomagali povratnicima hanpjesačkih sela u obnavljaju porušenih kuća i imanja.
