Predsjednički kandidat saveza šest opozicionih partija u Republici Turskoj Kemal Kiličdarolu prošle sedmice je šokirao tursku javnost priznanjem da pripada otpadničkoj sekti Aleviti.
“Draga moja djeco koja će dati svoj prvi glas. Ja sam Alevi”, poručio je Kiličdarolu prilikom obraćanja mladim članovima opozicionih partija.
Kiličdarolu je ovim priznanjem izazvao veliku pažnju turske javnosti i mnogima riješio dileme kakvu će politiku voditi ako pobijedi na izborima.
Najjače uporište Alevita je u Siriji koje je politički izraženo kroz vladavinu zločinačkog režima Bašara Asada. Kemal Kiličdarolu se oduvijek zalagao za savez Turske sa režimom Bašara Asada. Naravno, ukoliko bi Kemal Kiličdarolu pobijedio na izborima, alevitska pripadnost bi presudno utjecala na odnos Turske i Sirije. To se već vidi u ovoj predizbornoj kampanji gdje Kiličdarolu otvoreno i agresivno nastupa prema sunijskim saveznicima Turske, posebno prema Kataru. Nema nikakve dileme da bi sa Kiličdaroluom na čelu Turska postala produžena ruka šiizma na Bliskom istoku, odnosno to bi bila historijska pobjeda šiizma na Bliskom istoku.
Također, u slučaju njegove pobjede desila bi se značajna promjena u vanjskoj politici Turske, posebno u odnosu Turske prema susjednim zemljama, uključujući krize u Siriji i Libiji gdje bi Turska izbjegavala bilo kakve vojne intervencije.
Aleviti u Turskoj
Jugoistok i istok Turske tradicionalno su dom mnogih Alevita kojih, kako se procenjuje ima preko deset miliona u Turskoj. Postoje turski i kurdski Aleviti. Aleviti su u Turskoj najviše neseljeni u regiji Centralne Anadolije, u gradovima Erzurum, Kayseri, Malatya i Sivas.
Kratki dosije o Alevitima/Nusajritima
Alevitska sekta je u historiji poznata pod nazivom nusajriti. Nusajriti su ezoterijski (batinijski) pokret koji se pojavio u trećem hidžretskom stoljeću. Pripadnici ovog pokreta svrstani su u ekstremne šiite otpadnike koji zagovaraju utjelovljenje Boga i Njegovo prisustvo u Alijju. Strateški cilj im je destrukcija islama i umanjivanje njegove moći, pa su, stoga, uvijek bili na strani onih koji su vojno pohodili muslimanske zemlje. Francuski kolonizatori Sirije dali su im naziv „al-alaviyyin“ – aleviti (alijevci) kako bi prikrili njihovu stvarnu ezoterijsko-rafidijsku pripadnost i porijeklo.
Najpoznatije ličnosti ove sekte
1. Osnivač ove sekte je Ebu Šuajb Muhammed b. Nusajr el-Basri en-Numejri (um. 270. h.g). Živio je u vremenu trojice šiitskih imama, a oni su Alijj el-Hadi (deseti), El-Hasen el-Askeri (jedanaesti) i Muhammed el-Mehdi (fiktivni, dvanaesti). Muhamed b. Nusajr je za sebe tvrdio da predstavlja „vrata“ putem kojih se prilazi imamu El-Hasenu el-Askeriju, da je naslijedio njegovo znanje, da je izvor argumentacije i vjerski autoritet šiita poslije El-Askerija, te da je epitet vjerskog autoriteta prešao na njega poslije „nestanka“ imama El-Mehdija. Pripisivao je sebi poslanstvo i vjerovjesništvo, te je ekstremno gledao na imame davajući im stepen božanstvenosti. Njegov nasljednik u vođstvu sekte bio je Muhammed b. Džundub.
2. Ebu Muhammed Abdullah b. Muhammed el-Džinan el-Džunbulani (235. – 287. h.g.) koji vodi porijeklo iz mjesta Džunbula u Perziji. Njegove pristalice nazvale su ga brojnim nadimcima, poput: „Pobožnjak“, „Asketa“ , „Perzijanac“. Putovao je u Egipat, te je tamo svoju vjersku misiju predstavio El-Hasisiju.
3. Husejn b. Alijj b. El-Husejn b. Hamdan el-Hasisi rođen je 260. h.g. i egipatskog je porijekla. Došao je sa svojim učiteljem Abdullahom b. Muhammedom el-Džunbulanijem iz Egipta u Džunbulu. Naslijedio je svoga učitelja u predvodništvu sekte. Živio je pod protekcijom hamdanijske države u Halepu, te nusajritima osnovao dva centra: prvi u Halepu, čiji je predvodnik bio Muhammed Alijj el-Halebi, a drugi u Bagdagu, na čijem čelu je bio El-Džisri.
Umro je u Halepu i njegov grob je i danas tamo poznat. Napisao je neka djela vezana za nusajritsku sektu u kojima je posebno hvalio ehlul-bejt. Posebno je u tim djelima zagovarao reinkarnaciju duša i utjelovljenje Boga.
Centar u Bagdadu je s vremenom iščeznuo nakon pohoda Holakoa.
Centar u Halepu je kasnije premješten u Latakiju, a njegov predvodnik bio je Ebu Sa'd el-Mejmuni Surur b. Kasim et-Taberani (358. – 427. h.g.).
Napadi Kurda i Turaka protiv njih postajali su sve češći, pa je to bio povod da zatraže pomoć od Hasana el-Mekzona es-Sendžarija (583. – 638. h.g.), te je ovo područje vojno pohodio dva puta. U prvom pokušaju nije uspio, ali je u drugom uspio duboko udarajući temelje nusajritske sekte u brdima Latakije.
Među njima se kasnije pojavio i istakao Ismetud-devle Hatim et-Tuban (700. h.g. / 1300. g.) koji je napisao „Kiparsku poslanicu“.
Također, u sekti se istakao i Hasan Adžret iz područja Eana, a umro je u Latakiji 836. h. / 1432. g.
U kasnijem periodu mogu se naći mnogobrojni predvodnici nusajritskih skupina, kao npr. skupina koju je utemeljio pjesnik Muhammed b. Junus Kelazi 1011. h.g. / 1603. g. u blizini današnje Antakije, te imena poput Alijja el-Mahusa, Nasira Nesifijs, Jusufa Ubejdija i dr.
4. Sulejman Efendi el-Uzuni rođen je u Antakiji 1250. h.g. Preuzeo je učenje ove sekte, ali je nešto kasnije prešao na kršćanstvo pred jednim kršćanskim misionarom, te je pobjegao u Bejrut u kojem je izdao knjigu „El-Bakure es-Sulejmanijje“, otkrivajući tako sve tajne nusajritske sekte. Nusajriti su ga kasnije lukavo navuklii davajući mu garancije, a kada se vratio u Anatakiju, svi su skočili na njega, zadavili ga, te ga spalili na jednom trgu u Latakiji.
Alevitska sekta je u historiji poznata pod nazivom nusajriti, što im je originalni naziv, ali prilikom formiranja jedne političke partije u Siriji pod nazivom „Patriotski blok“, ista partija je željela pridobiti nusajrite, pa ih je nazvala alevitima, što je i odgovaralo njihovim dalekosežnim ambicijama, pa danas posebno insistiraju na tom nazivu. Francuski kolonizatori dali su im posebnu državu pod nazivom „Alevitska država“ koja je postojala od 1920. do 1936. g.
5. Muhammed Emin Galib et-Tavil je poznata nusajritska ličnost. Bio je jedan od vojnih zapovjednika u doba francuske okupacije Sirije. Napisao je knjigu „Historija alevita“ u kojoj je pojasnio korijene ove sekte.
6. Sulejman el-Muršid bio je čoban. Francuzi su ga prihvatili i pomogli ga u promoviranju vlastite božanstvenosti. Odredio je sebi i poslanika Sulejmana el-Mideha, koji je bio također čoban. Nezavisna sirijska vlada ga je 1946. g. osudila i pogubila vješanjem.
Poslije njega je vođstvo sekte preuzeo njegov sin Mudžib, koji je, također, prizivao božanstvenost, pa je uskoro ubijen rukom direktora sirijske obavještajne službe 1951. g. Čak i danas nusajritska sekta „El-Mevahise“ spominju njegove ime prilikom klanja svojih životinja i žrtava. Pričalo se da je drugi sin Sulejmana el-Muršida po imenu Mugis naslijedio navodnu božanstvenost svoga oca.
Nakon toga nusajriti su uspjeli prodrijeti u državne institucije u Siriji. Njihov poseban utjecaj na vlast u Siriji, pod plaštom sunnizma, povećao se 1965. g., da bi kasnije „Blok prosperiteta“, sastavljen od komunista, nacionalista i basista putem „Pokreta revolucije“ došao na vlast 12. 3. 1971. g., čime su aleviti zauzeli poziciju predsjedavanja državom.
Najvažnija obilježja alevitske doktrine
Nusajriti su Alijja uzeli za boga. Rekli su da je njegovo duhovno prikazivanje u prolaznoj tjelesnoj formi poput prikazivanje Džibrila u likovima nekih ljudi.
Alijjevo prikazivanje u ljudskoj naravi bilo je samo da bi pridobio stvorenja i robove.
Izrazito vole Abdurrahmana b. Muldžima, ubicu imama Alijja, na kojeg prizivaju Božije zadovoljstvo, tvrdeći da je on spasio Alijjevu božansku prirodu od njegove ljudske prirode, te smatraju grješnicima one koji ga proklinju.
Neki od njih tvrde da Alijj živi u oblacima nakon što je izašao iz pojavnog svijeta koji ga je ograničavao. Zato kada iznad njih prođe oblak, govore: „Neka je mir s tobom, o Ebu Hasane!“ Tvrde da je grom njegov glas, a munja njegov bič.
Nose uvjerenje da je Alijj stvorio Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a da je Muhammed stvorio Selmana el-Farisija, a Selman el-Farisi pet „jetima“, a oni su:
-El-Mikdad b. El-Esved, kojeg smatraju gospodarom ljudi, njihovim tvorcem i zaduženim da puca gromove;
-Ebu Zerr el-Gifari, koji je zadužen za kruženje zvijezda i planeta;
-Abdullah b. Revvaha, koji je zadužen za pokretanje vjetrova i uzimanje duša;
-Osman b. Maz'un, koji je zadužen za stomake, tjelesnu temperaturu i ljudske bolesti;
-Kamber b. Kadan, zadužen je za udahnjivanje duša u tijela.
Nusajriti imaju jednu noć u kojoj grupno, bez ikakvih ograničenja, seksualno orgijaju, kao što je to običaj nekih ezoterijskih sekti.
Posebno respektiraju vino i pridaju mu poseban značaj, a time i vinovoj lozi. Posebno su užasnuti ukoliko neko iščupa ili posiječe vinovu lozu, jer od nje dolazi vino koje nazivaju „nur“.
Dnevno se mole pet puta, ali njihova je molitva drugačija po broju rekata od muslimanske, te ne sadrži padanje čelom na tlo, iako nekada ima pregibanja.
Ne klanjaju džumu, niti uzimaju abdest, niti se kupaju od džunupluka.
Nemaju javne bogomolje, već se mole u svojim kućama. Njihove tjelesne molitve popraćene su citiranjem besmislica.
Ne priznaju obred hadždža, već smatraju da je obavljanje hadždža u Mekki ravno nevjerstvu i obožavanju kipova.
Ne priznaju zekat, obavezu koju inače izvršavaju muslimanu, već plaćaju porez svojim poglavarima u iznosu petine onoga što posjeduju.
Post za njih je sustezanje od općenja sa ženama tokom cijelog mjeseca ramazana.
Izrazito mrze ashabe Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i proklinju Ebu Bekra, Omera i Osmana, radijallahu anhum. Tvrde da vjerovanje ima svoju vanjštinu i skrivenu nutrinu, te da jedino oni znaju tajne te nutrine, kao npr.:
-Džunupluk: označava ljubav prema suprotnosti i neznanje o ezoterijskoj nauci.
-Čistoća: označava neprijateljstvo prema suprotnosti i poznavanje ezoterijskog znanja.
-Post: označava čuvanje tajne koja je vezana za trideset ljudi i trideset žena.
-Zekat: simbolizira Selmanovu ličnost.
-Džihad: označava izljev prokletstva na protivnike i one koji otkrivaju tajnu.
-Tutorstvo: označava iskreni odnos prema nusajritskoj dinastiji i mržnju prema njenim protivnicima.
-Šehadet: označava formu „ajn, mim, sin“.
-Kur'an: označava uvod za podučavanje iskrenosti prema Alijju, a Selman je pod Džibrilovim imenom podučio Muhammeda Kur'anu.
-Namaz: označava pet imena, a oni su: Alijj, Hasan, Husejn, Muhsin, Fatima. Muhsin predstavlja skrivenu tajnu, jer tvrde da je on nedonošče koje je odbacila Fatima. Spominjanje ovih imena nadomješta šerijatsko kupanje i abdest.
Muslimanski učenjaci su iznijeli svoj konsenzus da nije dozvoljeno sa nusajritima stupati u brak, jesti ono što zakolju, klanjati dženazu njihovim umrlim, ukopavati ih u muslimanska groblja, te unajmljivati za čuvanje granica i utvrda.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: „Ovi ljudi, koji se nazivaju nusajritima, te ostale kategorije karamita, ezoterista, veći su nevjernici od židova i kršćana, pa zapravo i od samih idolopoklonika. Šteta koja od njih dolazi veća je od štete ratobornih nevjernika, poput Tatara, Franaka i ostalih. Oni su uvijek bili na strani neprijatelja muslimana. Kada zatreba, oni su kršćanima protiv muslimana, a najveća nedaća za njih bila je kada su muslimani izvojevali pobjedu nad Tatarima. Također, Tatari ne bi dospjeli na muslimanska područja i ubili halifu u Bagdadu, te ostale muslimanske vladare, da nije bilo pomoći nusajrita.“
Ideološki i doktrinarni korijeni ove sekte
Načela svoga vjerovanja preuzeli su iz starog idolopoklonstva, pa tako obožavaju zvijezde i planete, smatrajući da su one stanište imama Alijja.
Na njih je ostavio utjecaj neoplatonizam iz kojeg su preuzeli teoriju „iluminatorne emanacije“. Svoja uvjerenja su izgradili sukladno pravcu zoroastrijanskih filozofa. Veliki dio učenja preuzeli su iz kršćanstva, poput: trojstva, svetaca, dozvole alkohola. Od Hindusa i naroda Dalekog istoka preuzeli su vjerovanje u reinkarnaciju duša i Božije utjelovljenje u ljudima. Također, svrstani su u ekstremne šiite, jer mnoga uvjerenja koja nose su šiitskog porijekla, a izrazito ona koja zastupaju rafiditi u općenitom smislu, poput sebeovaca – sljedbenika židova Abdullaha b. Sebea.
Širenje sekte i centri moći
Nastanjeni su u brdima Latakije u Siriji. U zadnje vrijeme su se proširili po okolnim sirijskim gradovima. Veće skupine nusajrita također se mogu naći u zapadnom dijelu Anadolije, a tamo nose ime „tahtedžiti“ i „hattabiti“, dok se u istočnoj Anadoliji nazivaju „kazalbašiti“.
U drugim dijelovima Turske i Albanije nazivaju ih „bektešitima“.
Neke nusajritske skupine nastanjene su u Iranu i Turkestanu pod nazivom „aliilahiti“. Izvjestan broj ih živi u Libanu i Palestini.
