Piše: Anshel Pfeffer
Među zapadnim političarima i medijima postoji jedan neodoljiv narativ o nasljdnicima očeva, diktatora, na Bliskom istoku: mladi, slobodoumni potomak vladarske dinastije dolazi na prijestolje, donosi zanimljive ideje i otvara svoje kraljevstvo.
Samo što to gotovo nikad ne biva tako. Vlast se skoro nikad ne predaje dobrovoljno, a mladi nasljednici začas se obmanu lahkoćom vođenja državnih poslova bez potrebe da se sa nekim konsultiraju ili da se pridržavaju zakonskih procedura.
Sada kada je već svima jasno da je Jamal Khashoggi ubijen i iskomadan (i to ne nužno tim redosljedom) u saudijskom konzulatu u Istanbulu, gornji opis može se preslikati na prijestolonasljednika Muhammeda ibn Selmana, čiji ljudi su navodno uključeni u ubistvo novinara. Ali, to je jednako pogodan opis za još jednog tridesetogodišnjaka koji je na tronu naslijedio oca, na Bliskom istoku.
Krvoločni diktator koji ne podnosi da vidi krv
Nasljednik dinastije Asad u zapadnoj javnosti dočekan je s jednakim oduševljenjem, kada je došao na vlast u Damasku u dobi od 34 godine. Bio je ljekar obrazovan na Zapadu, specijalizirao oftalmologiju u Londonu. Poziv oftalmologa izabrao je, navnodno, jer nije volio gledati krv. I, što je vrlo bitno, Asad se služio internetom. Ali, Bešar Asad nije bio samo mlad i moderan. Imao je i lijepu suprugu, koju je časopis Vouge u vrlo emotivnom intervjuu nazvao Ružom u pustinji (intervju je kasnije uklonjen s interneta).
Uprkos tome što pod vladavinom Asada Mlađeg nije bilo nikakvog smislenog smanjenja represije u Siriji, zapadna javnost nastavila ga je predstavljati kao „reformistički opredijeljenog“ i gotovo jedanaest godina sa svojom glamuroznom suprugom, s oduševljenjem je priman na Zapadu. Sve dok nije postalo nemoguće ignorirati njegovo krvavo gušenje sirijske revolucije. Pa, čak i nakon što je pobio četvrtinu miliona svojih sunarodnjaka, neki zapadnjaci su mu iznalazili opravdanja.
Tako je u decembru 2015. godine, u intervjuu za The New Yorker Magazine, američki državni sekretar John Kerry i dalje pretpostavljao da je Bašar na takvo zločinačko ponašanje prema demonstrantima bio prisiljen od strane njegove majke i brata.
Naivni mit o prosvijećenom apsolutizmu mladih nasljednika tronova
Naivna nadanja zapadnih političara i novinara da će nasljednici apsolutističkih diktatorskih režima biti više prosvijetljeni vladari nego što su bili njihovi očevi, temelji se isključivo na činjenici da su oni mlađi, bolje obrazovani i mogu razgovarati na engleskom jeziku.
Ovakav narativ nije samo proizvod orijentalizma. Bilo je, navodno, i dobrih razloga za nadu da će se pod nasljednicima kraljevskih i predsjedničkih dinastija desiti napredak, jer su oni imali bolju predstavu o prednostima otvorenog, slobodnijeg društvo.
Istina, niko nije mogao pretpostaviti da će se pod vlašću MBS-a represija i progon disidenata razvijati ovako snažnim intenzitetom i brzim tempom. Ili, da će u samo sedam godina građanskog rata u Siriji, mladi Asad masakrirati daleko više građana svoje zemlje nego njegov po zlu čuveni otac, Hafez, u tri decenije vladavine. No, nije bilo ni valjanog razloga da se vjeruje kako je to nemoguće, jer i genocidni tirani su ipak samo ljudi. Staljin je mnogo volio holivudske filmove, Hitler je bio vegetarijanac, ali to ih nije učinilo manje krvoločnim, kao što Kim Jong-una opsjednutost NBA košarkom nije nimalo podstakla da poboljša životni standard svog pokorenog naroda.
Ali, iz nekog razloga očekivalo se da će nasljednici tronova, ono što su naučili od krvoločnih očeva nekako izmiješati sa onim što su naučili živeći neko vrijeme na Zapadu.
Upored s napredovanjem MBS-a na poziciju prijestolonasljednika, generacija nasljednika došla je do izražaja na Bliskom istoku. Međutim, oni u novu eru nisu uveli čak ni relativnu demokratiju. Većina vladara u regiji danas su univerzitetski obrazovani i prozapadne orijentacije, ali njihov stil vladavine nije se promijenio. Samo su poboljšali svoj imidž u javnosti.
Samo dobar PR
MBS nije izmislio ništa novo sa svojim, sada već potrošenim, šarmerskim nastupom. Takav nastup smo već vidjeli u ponašanju prijestolonasljednika i faktičkog vladara UAE, Muhammeda ibn Zajeda, i tridesetosmogodišnjeg katarskog emira, Temima ibn Hameda. Obojica su svoj dobar imidž na Zapadu izgradili koristeći naftno bogatstvo svoje nacije za stvaranje kulturne i akademske saradnje sa najprestižnijim institucijama na Zapadu. Ove akademske institucije su sretne da mogu dobiti novac zaljevskih zemalja i zanemaruju potpuni nedostatak demokratije i nastavak kršenja ljudskih prava. Naravno tu su i katarska ulaganja u elitne evropske nogometne klubove.
Stvarnost se vidi povremeno kroz pukotine kao što su smrti azijskih radnika koji grade katarske nogometne stadione, koji su umirali zbog izrazito nehumanih uslova u kojima su radili i živjeli.
I dok su glavne kritike za masovna stradanja civila u Jemenu usmjerena na KSA, malo ko obraća pažnju da je njihov saveznik UAE veoma involviran u taj rat. Rijetki medijski izvještaji govore i o tome da Emirati angažiraju američke plaćenike da ratuju za njihove interese u Jemenu.
Ali, to su rijetke pojave. Princ od Emirata i emir od Katara znaju kako da prikrivaju neugodne aspekte njihovih režima. MBS još mora učiti od njih.
I prinčevi prijestolonasljednici u Jordanu, također bez smislenih reformi, su uspjeli ostaviti dobar dojam na Zapad. Kralj Abdullah pokazao se jednako dobar umjetnik u igri opstajanja kao što je bio njegov otac. Pored velike priče o demokratizaciji i procesu ustavnih reformi, kralj Abdullah nije ni za pedalj odustao od svojih ovlasti, izabrani parlament uglavnom je farsa, a to što sigurnosne snage ne koriste pretjeranu silu protiv demonstranata je zato što su demonstranti svjesni granica do kojih mogu ići: oni protestvuju protiv „vlade”, a ne protiv kralj. Zato se nakon par sati mogu slobodno razići i mirno otići kući.
U međuvremenu, 24-godišnjeg Abdullahovog prijestolonasljednika, princa Huseina, stalno uređuju i predstavljaju podanicima u društvu oca.
Muhammed Šesti od Maroka još je jedan mlađahni arapski kralj koji pred Zapadom uspješno pleše u šou „demokratizacije”. U prvim godinama nakon Arapskog proljeća 2011. godine, najavio je „ustavne reforme”, a na prvim izborima poslje toga su pobijedili islamisti. On je čak govorio o podjeli vlasti, ali se nije stvarno mislio odreći mnogo toga od svojih ovlasti. Ako izuzmemo to da se nastavljaju nasilni protesti u Kazablanci i masovni ilegalni odlasci preko mora u evropske zemlje, ni u Maroku se nije puno toga promijenilo. Ali, on i dalje dobija bodove jer je „reformistički opredijeljen“.
Čak i nemonarhijske zemlje u regiji imaju disfunkcionalne političke dinastije. Libanski premijer Saad Hariri, sin ubijenog Rafika, jest izbjegao likvidaciju i, za razliku od Hašukdžija, pojavio se u jednom komadu, nakon što je prošle godine po nalogu MBS-a zatočen u Rijadu, ali on je premijer Libana samo po imenu. A od okončanja parlamentarnih izbora prije pet mjeseci on nema funkcionalnu koaliciju, dok njegovom zemljom faktički vladaju Hezbollah i libanska vojska. Ipak, to nije spriječilo zapadne medije da ga godinama opisuju kao „budućnost Libana.”
Stoga, izazovno je kriviti Donalda Trumpa, koji vlast dijeli sa svojom vlastitom prijestolonasljednicom i prijestolonasljednikom, da se ponaša kao MBS-ijev mentor. Sigurno je da se njegova vanjska politika u velikoj mjeri oslanja na Saudijce. No, bilo koji njegov prethodnik ili zapadni vođa ponašao bi se isto, jer svi čvrsto vjeruju u mit o „nasljedniku-reformatoru“ i da će mit postati stvarnost. Niko ne može odoljeti bajnim izjavama tih mladih ljudi zapadnog uma.
Možete očekivati da će se uskoro stvoriti velika pompa oko Berata Albayraka, 40-godišnjeg ministra financija Turske, i što je još važnije, zeta i, sve je izvjesnije, nasljednika Redžepa Erdogana. Jeste li znali je master u oblasti poslovne administracije Berat stekao na američkom koledžu?
Asad je otišao predaleko i njega zapadni mediji u doglednoj budućnosti neće hvaliti zbog njegovih ratnih zločina ali on je, zahvaljujući Iranu i Rusiji, siguran na svom tronu. S druge strane, MBS će morati uzeti time-out, dok Zapad ne prođe kroz uobičajeni ritual osude ubistva Hašukdžija. Ali, niko neće ozbiljno ulaziti u konfrontaciju sa kraljevinom koja vam sutra može podići cijenu nafte na 400 dolara po barelu.
Za par godina, možda i prije, prijestolonasljednik će se vratiti, a mi ćemo ponovo čitati „ozbiljne“ kolumne o tome da je „odrastao” i naučio svoje granice. Sve što sada treba učiniti, kako bi se mit o reformatorima održao, je da malo pričeka i uči od svojih kolega da „neposlušne“ podanike treba pritiskati s malo više suptilnosti.
