Piše: Prof. dr. Kenan Dautović /Politicki.ba
Promjene granica i političkih sistema su se kroz historiju dešavale, uglavnom i pojednostavljeno, silom i to na dva načina. Prvi način je agresijom oružanih snaga jedne države na drugu državu uz zauzimanje cijele teritorije ili jednog dijela napadnute države. Drugi način, unutarnje snage koje pokušavaju realizirati prevrat ili otcjepljenje, u nemogućnosti raspolaganja vojnom silom, jačaju svoje policijske snage koje trebaju biti supstitucija oružanim snagama i koje će poslužiti kao glavni oslonac prilikom realizacije planiranog prevrata ili otcjepljenja.
U ovom tekstu nastojat će se osvijetliti uloga koju je u ovom drugom slučaju dobila policija entiteta Rs u cilju realizacije uruđavanje Bosne i Hercegovine i izlaska iz njenog ustavno-pravnog okvira putem secesije.
Jedina policijska institucija presuđena za genocid
Međunarodni sud pravde u Hagu (ICJ), kao jedno od glavnih tijela Ujedinjenih nacija i najvažnija sudska instanca međunarodnog prava, donio je 26. februara 2007. godine presudu u predmetu “Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore”, u kojoj se kоnstatira da je vezano za genocid izvršen u Srebrenici u julu 1995, Srbiјa prekršila obavezu spriječavanja genocida prеma Kоnvеnciјi о sprijеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida (Presuda međunarodnog suda pravde: prevod str. 231). U toj presudi je utvrđeno “da su bosanski Srbi osmislili i implementirali genocid u i oko Srebrenice, kao i da je genocid počinjen u ime vlasti Rs”.
Također, u presudi se navodi da su “u radnjama genocida učestvovali vojska i policija Ra”.
Na ovaj način policija Ra je, uz Vojsku Rs (VRs), postala jedina policija, kolektivno i institucionalno, presuđena za genocid. Značajno je napomenuti i da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osudio pojedine pripadnike policije Rs po principu individualne odgovornosti za zločine počinjene tokom rata protiv Bosne i Hercegovine, uključujući i učešće u genocidu.
S obzirom da je VRs bila glavni instrument realizacije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (RBiH) ali i glvni egzekutor mnogobrojnih ratnih zločina širom RBiH, koji su kulminirali počinjenim genocidom u Srebrenici, njeno ukidanje je realizirano u dva koraka (2003. i 2005. godina), u okviru procesa Reforme odbrambenog sektora BiH. Tom reformom su formirane jedinstvene Oružane snage Bosne i Hercegovine (OS BiH) i uspostavljen jedinstven lanac komandovanja i kontrole nad jednom oružanom silom naroda i građana BiH.
Po sličnom konceptu, u oktobru 2005. godine, državni i entitetski parlamenti potvrdili su Sporazum o reformi policije koji je predviđao osnivanje Direkcije za reformu policije i preustroj policije u BiH u skladu s tri principa koje je utvrdila Evropska unija.
Realizacija ove reforme dovela bi do ukidanja policije Rs kao drugog instrumenta genocida označenog u presudi Međunarodnog suda pravde. Christian Schwarz-Schilling je jedne prilike podsjetio da su tekst ovog sporazuma predložili Milorad Dodik i Dragan Čavić.
Međutim, znajući da će na taj način Rs ostati bez mogućnosti sprovođenja plana čijoj realizaciji danas svjedočimo, ta reforma je obesmišljena i pod pritiskom međunarodne zajednice formirane su upravne organizacije u okviru Ministarstva sigurnosti BiH, kao što su Direkcija za koordinaciju policijskih tijela, Agencija za policijsku podršku, Agencija za forenzička ispitivanja i vještačenja i Agencija za školovanje i stručno usavršavanje. Istovremeno, Ministarstvo sigurnosti, koje je uspostavljeno 2003. godine, nema nikakva ovlaštenja za upravljanje entitetskim MUP-ovima.
Dakle, nakon ove reforme, MUP Rs je ostao netaknut i od 2006. godine započinje proces urušavanja sigurnosnog sistema BiH uz stvaranje paralelnog i zaokruženog sigurnosnog sistema u manjem bh. entitetu dok MUP Rs, kao institucija presuđena za genocid, u svom sastavu zadržava veliki broj pojedinaca koji su učestvovali u genocidu i nebrojenim ratnim zločinima, postajući glavna okosnica realizacije ovog projekta.
Sistemska priprema za otcjepljenje od BiH
Činjenica koja potvrđuje da se radi o kontinuiranoj politici i praksi, javno je dostupna i na zvaničnoj stranici MUP Rs.
Naime, tu se navodi informacija da Specijalna antiteroristička jedinica (SAJ) koju smo prije nekoliko dana vidjeli na djelu oružane pobune prilikom pokušaja privođenja Milorada Dodika na informativni razgovor i izjašnjavanje o krivici, svoju prvu fazu razvoja vrlo ponosno vezuje za formiranje Specijalne brigade milicije iz aprila 1992. godine, koja je učestvovala u mnogobrojnim zločinima širom BiH. Unutarnja reorganizacija jedinica za podršku je 2019. godine rezultirala formiranjem Žandarmerije koja je po svojoj strukturi i namjeni vojno-policijska formacija.
Ovakva organizacija postoji u mnogim državama kao što su Italija (Karabinjeri), Francuska, Turska (Žandarmerija) i koristi se u dvojnoj ulozi: zaštita ustavnog poretka i borba protiv svih vrsta prijetnji iz domena unutarnje sigurnosti kao i zaštita suvereniteta i teritorijalnog integriteta u slučaju vanjskog napada (nerijetko kao zaseban vid vojske).
U tom smislu, ona se i oprema i obučava i više je nego jasno da predstavlja svojevrsnu paravojnu formaciju a njihova se opremljenost i osposobljenost kontinuirano predstavlja na različitim paradama i obilježavanjima godišnjica.
Ove se specijalne formacije, uz mnogobrojnu i dobro opremljenu “redovnu” policiju, zatim koriste za sprovođenje zakona koje je donijela Narodna skupština Rs, dok su u obje institucije bošnjački i hrvatski kadrovi ili na nivou statističke greške ili su na njihovim mjestima “lojalni” Bošnjaci i Hrvati.
Ovako etnički očišćena policijska struktura se potom koristi za provođenje zakona o prebivalištu, posjedu i katastru, u svrhu dovršetka etničkog čišćenja, krađe izbora (posebno u Srebrenici), otimanja imovine i nepronalaska počinitelja koji neprekidno “uznemiravaju” povratnike.
Posebna pažnja se poklanja progonu povratnika koji su bili u formacijama Teritorijalne odbrane RBiH ili ARBiH na način neprekidnog pozivanja na informativne razgovore nakon kojih se protiv njih podižu optužnice ili se od njih traži da budu svjedoci u postupcima protiv pripadnika ARBiH koji ne žive na prostoru Rs. Nerijetko se, koristeći različite političke “krize” kao izgovor, dešava pojava prisustva redovnih i specijalnih policijskih snaga ili pak, “dešavanja naroda” na međuentitetskoj liniji razdvajanja koja se uporno pokušava predstaviti kao granica u nastojanju predstavljanja entiteta Rs kao de facto države.
Prenošenje pravne nesigurnosti na cijelu BiH
S obzirom da su pomenute i mnoge druge mjere koje ova kratka analiza nije mogla obuhvatiti postigle svoj konačan cilj a to je pravna nesigurnost te apsolutna marginaliziranost i besperspektivnost Bošnjaka i Hrvata u javnom životu na prostoru entiteta, što je u konačnici rezultiralo stalnim “pražnjenjem” prostora u demografskom smislu.
Slabljenje pritiska međunarodne zajednice i promjene u geopolitičkim odnosima na globalnom i regionalnom planu, posebno u segmentu jačanja rusko-srbijanske osovine na prostoru zapadnog Balkana, ohrabrilo je stratege “srpskog sveta” da svoje djelovanje na stvaranju efekta pravne nesigurnosti postepeno proširuju na prostor cijele države BiH.
Narodna skupština Rs (NSRs) usvojila je 2021. godine Zakon o neprimjenjivanju odluke visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka o zabrani negiranja genocida. Osim toga, na istoj sjednici usvojen je i Zakon o dopuni Krivičnog zakonika Rs, odnosno izmjene ovog zakona, kojim će biti kažnjivo nazivanje Rs genocidnom tvorevinom.
Ovi zakoni dodatno su osnažili praksu zvaničnika Rs da negiraju genocid u Srebrenici, naravno bez posljedica, ali i da praksi neprekidnog uznemiravanja ceremonije i obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, posebno neprimjerenom brojnošću policajaca koji “osiguravaju” ovaj događaj te zabranom i kažnjavanjem korištenja “neprihvatljivih simbola i zastava”, među koje spada i zastava međunarodno priznate i jedine legitimne RBiH, sada dodaju i zabranu israživačkog rada “Memorijalnog centra Srebrenica” u Potočarima.
Međutim, donošenje zakona o “vrijeđanju Rs” otvorilo je mogućnost procesuiranja bilo kojeg građana BiH koji izrazi svoje mišljenje, čak i na društvenim mrežama. Kada se tome dodaju posljednji zakoni koji zabranjuju rad Suda i Tužilaštva BiH, kao i Državne agencije za istraživanje i zaštitu (SIPA), na prostoru entiteta Rs onda postaje jasno da je pravna sigurnost, posebno za građane koji nemaju prebivalište na tom prostoru, gotovo dokinuta. Istovremeno, ta pravna nesigurnost može rezultirati proširenjem “utočišta” za osumnjičene, optužene ili presuđene osobe za počinjene ratne zločine da se više ne moraju “skrivati” u Republici Srbiji koja im je do sada pružala utočište, već da neće morati napuštati ni Rs jer ih neće imati ko privesti pravdi.
Ovi zakoni omogućavaju isto postupanje i raznovrsnim kriminalcima koji, nakon počinjenja krivičnog djela na prostoru Federacije BiH (FBiH) ili Brčko distrikta (BD) mogu pobjeći u Rs gdje je vrlo malo vjerovatno da će biti privedeni i procesuirani.
Ovakva situacija može, nadalje, rezultirati “dobrovoljnim” odricanjem od slobode kretanja od građana koji ne prebivaju u tom entitetu, stvarajući “novu realnost” da se međuentitetska linija razdvajanja (IEBL) zaista pretvori u de facto granicu. U konačnici, ne može se isključiti i scenario u kojem se osoba iz FBiH, koja je komentirala Rs na “neprimjeren” način, proglasi kao prijetnja koja će biti uhapšena u slučaju dolaska na “teritoriju” Rs i protiv koje će “nepristrasni” tužioci Rs-a podići optužnicu i tražiti da se ta lica isporuče i dovedu pred “nepristrasne” sudove Rs, kako bi im se sudilo za djelo “ugrožavanja sigurnosti ili narušavanja ugleda Rs”.
Iako gore navedeni scenario može izgledati pomalo nevjerovatnim, dosadašnje aktivnosti nedvosmisleno ukazuju na plansko i dugoročno djelovanje, koje je u ovoj fazi dovelo i do udara na ustavni poredak i Dejtonski mirovni sporazum.
Nadalje, apsolutno i kontinuirano obesmišljavanje funkcionalnosti državnih organa, sugerira da je pragmatičnije promišljati moguće “najgore scenarije” i pripremati se za njih, nego čekati da situaciju riješi međunarodna zajednica ili da se situacija smiri i riješi sama od sebe.
Jedini razlog zašto se Dodik kao ključni eksponent velikosrpske politike do sada nije odlučio za potpunu radikalizaciju situacije u BiH jeste “parazitski” pristup budžetskim sredstvima države BiH i FBiH te nemogućnost pristupa evropskim i drugim međunarodnim mehanizmima i fondovima bez državne adrese.
U isto vrijeme, ta prisutnost na državnom nivou koristi se za onemogućavanje kreiranja funkcionalne i prosperitetne države jer dio strateškog plana jeste kontinuirana produkcija narativa o BiH kao “nemogućoj državi”.
Zaključci i preporuke
Imajući u vidu stratešku ulogu koju je MUP Rs dobio u realizaciji plana otcjepljenja entiteta Rs od BiH a prema kojoj su policijske snage okosnica primjene pravne i oružane sile, u narednom periodu je realno očekivati sve više situacija u kojima se ova uloga artikulira i postaje djelatna. Da je to zaista tako, na realnost ovakve procjene ukazuje i činjenica da je MUP Rs, već nekoliko dana nakon donošenja spornih zakona o zabrani djelovanja državnih organa i institucija na teritoriji tog bh. entiteta, podnio krivične prijave protiv pripadnika SIPA koji su prije nekoliko dana pokušali Miloradu Dodiku uručiti nalog za privođenje u Istočnom Sarajevu.
Dakle, pripadnici sigurnosne agencije sa državnog nivoa mogu sada biti procesuirani na nivou entiteta i to zbog izvršavanja svojih zakonskih obaveza koje su regulirane državnim zakonima!
Nadalje, uloga MUP-a Rs u štićenju političkih lidera poput Dodika prevazilazi standarde demokratske kontrole policije i ukazuje na potrebu za temeljnom reformom i nezavisnim nadzorom.
Potrebna je revizija propisa o zaštiti funkcionera, gdje će se jasno razgraničiti ko i pod kojim uslovima ima pravo na štićene osobe, kako bi se spriječila zloupotreba resursa.
Svakako je potrebno unaprijediti i transparentnost rada, uključujući javno dostupne izvještaje o djelovanju specijalnih jedinica i korišćenju sile. Posebno se nameće potreba usaglašavanje rada entitetskih MUP-ova sa državnim nivoom, jer je apsolutno neprihvatljivo i pogubno da entitetska policija ne poštuje odluke Ustavnog suda i državnih institucija.
Ako svemu navedenom dodamo i činjenice da su strukture MUP-a Rs izvršile oružanu pobunu i pomagale u državnom udaru, iznimno je važno, ali i krajnje vrijeme, pokrenuti proceduru reforme ovakvih policijskih snaga u entitetu Rs i ta se reforma mora naći kao uvjet, ne samo daljeg progresa BiH na putu ka EU već i kao uvjet participacije Rs u daljim međunarodnim finansijskim aranžmanima.
Pored toga, neophodno je izvršiti adekvatan pritisak i na Republiku Srbiju kao potpisnicu Dejtonskog mirovnog sporazuma koja je već započela proces pristupanja kao zemlja kandidat za članstvo u EU.
(Zahvala
Za izuzetno korisne sugestije i poboljšanje kvalitete teksta svoju zahvalnost dugujem prof. dr. Arminu Kržaliću sa Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije iz Sarajeva te penzionisanom brigadiru OS BiH Farizu Fadžanu.)
