Kljujić: Svi su zaboravili da su Muslimani odbili poslati Beogradu 300.000 vojnika…

2283

Ratni član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i bivši predsjednik HDZ-a BiH (period od 1990. do 1992.), Stjepan Kljujuć je prije nekoliko godina napisao zanimljiv tekst za zagrebački Jutarnji list o politici Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i muslimanima. U Nastavku prenosimo najzanimljivije dijelove spomenutog teksta.

Svaki iole politički pismen čovjek zna da je Jugoslavija praktično prestala postojati na 14. Kongresu SKJ. Onog trenutka kada su Sonja Lokar i Štefan Korošec napustili kongresnu dvoranu, to je bio kraj zajedničke države. Slobodan Milošević izvršio je detaljne pripreme reorganizirajući JNA, kada su Slovenija i BiH izgubile svoje vojne oblasti. Slovenija je priključena Zagrebačkoj (zapovjednik Simo Rašeta), a Sarajevska je pripala Beogradskoj. Uz to sramnim ponašanjem komunista u Hrvatskoj i BiH oduzeto je oružje Teritorijalne obrane, koju je toliko forsirao Josip Broz znajući da je došlo do deformacije JNA. Zanimljivo je i značajno da Slovenija nije pristala na razoružavanje svojeg TO.

Unatoč tome što je BiH posljednja dozvolila osnivanje narodnih stranaka, mi smo bili spremni. Ipak, KOS nam je poturio prvog predsjednika, ali se odmah vidjelo da je to podvala. Sudjelovao sam u stvaranju HDZ-a, ali sam odbio suradnju s Davorom Perinovićem. Kada mi je Miljenko Žagar, glavni tajnik HDZ-a Hrvatske, rekao: “Zašto? Pa mi gospodine Stjepane Kljuiću imamo sve najbolje preporuke za vas?”

Preporuke su u redu, ali ja brinem za budućnost Hrvata, a s ovim čovjekom očekuje nas politička propast. Ja sam uistinu pravi i kad-tad doći ćete po mene.

I došli su.

Vrlo brzo sam okupio najumnije Hrvate u BiH i mi smo briljantno dobili izbore. Pobijedili smo čak u deset gradova u kojima nismo bili većinsko stanovništvo. Uz mene su bili Vitomir Lukić, Jerko Doko, Jure Pelivan, Milivoje Gagro, Damjan Vlašić, Martin Udovčić, Pavao Sićija, Martin Raguz (prvi predsjednik Vrhovnog suda), Franjo Topić, fra Petar Anđelović i Crkva u cjelini, izuzev nekoliko svećenika koji su bili umreženi u KOS.

Vitomir Lukić i ja smo napravili Program Hrvata BiH i to je naišlo na plebiscitarnu podršku domaćih, ali i dijaspore. Treba naglasiti da smo mi Hrvati tada imali 70 posto deviznog kapitala u svojim rukama i nama je trebala samo brza tranzicija. Premijer je postao Jure Pelivan, vrsni ekonomist i nekadašnji guverner Narodne banke BiH. Ministar obrane je bio Jerko Doko, koji će zahvaljujući svojoj superiornosti u to vrijeme zasjeniti Gojka Šuška.

Plan i Beograda

Srbi su već tada imali precizan plan iz Beograda. S Muslimanima je išlo nešto teže, jer su se trebali osloboditi ugodnog jugoslavenstva i osvijestiti što je išlo sporo zahvaljujući umreženosti KOS-a u njihovim redovima. Ipak, kada su imali prve žrtve, stvari su krenule u pozitivnom smjeru. Izdržali su sve pritiske i nisu htjeli pod Miloševićevu vlast. Muslimani su odlučno odbili inicijativu “Historijskog sporazuma”.

U Zagrebu nisu znali situaciju u BiH. Predsjednik Franjo Tuđman u jednom trenutku mi se obratio:

“Stjepane, kaj ti Muslimani nisu Hrvati islamske vjeroispovijesti?”.

– Nisu, Predsjedniče. Oni su danas samosvjesna nacionalna zajednica i tko im to prizna, ima u njima prijatelje. Ja uistinu želim, ne samo u današnjoj situaciji, dva milijuna istinskih prijatelja…

I tada je došlo do najsramnijeg čina u historiji Hrvata, od stoljeća sedmog – sastanak u Karađorđevu.

Prvo je sramota što je Franjo Tuđman otišao krvniku na noge, a drugo, pokazat će se kasnije, što je on u tim razgovorima bio potpuno inferioran. Franjo Tuđman je kao general držao do svoje riječi što je Milošević višestruko iskoristio. Kada je obećao krvniku Posavinu, on je to obećanje i održao.

S druge strane, često sam bio izložen pitanju brojnih državnika (Aloise Mock, Boby Dole, Flavio Cotti, Vaclav Havel…) kako je mogao prihvatiti prijateljstvo sa Slobodanom Miloševićem i amnestirati ga od agresorskog čina, pa time i Hrvatsku uveo u tešku situaciju. Franjo Tuđman je u tome bio dosljedan: kada je NATO 1999. godine raketirao strateške ciljeve u Jugoslaviji, Zagreb traži obustavljanje bombardiranja, jer tobože ne želi vojnu akciju u blizini svoje granice.

Sporazum iz Karađorđeva bio je konačna odrednica Franje Tuđmana i kako ja to nisam prihvatio, tražena su alternativna rješenja. KOS je bio neobično djelotvoran i odmah su se na nižoj razini našli Boban i Karadžić.

Konačno, ostvario se san političkih patuljaka iz Gruda i Zagreba. Zaboravljene su žrtve Dubrovnika, Vukovara i drugih stratišta i započeo je rat protiv Muslimana. To je nagovijestio Jozo Marić, načelnik općine Grude, još 2. veljače na sastanku u Širokom Brijegu kada je kazao: “Mi ne želimo opet biti 500 godina pod Turcima zahvaljujući politici Stjepana Kljuića…”

Time su Hrvati prekinuli rat protiv agresora i započeli protiv jedinog saveznika. Nisu naši narodi vezivali zastave zbog toga što smo Alija Izetbegović i ja bili prijatelji, nego zbog zajedničke ugroženosti. Nikada ne bi trebalo zaboraviti da su naši Muslimani odbili prijedlog Pala i Beograda uvijen u “Historijski sporazum”. Da su tada prihvatili Miloševićevu ideju i Jugoslaviji dali 300 tisuća vojnika, ne bi Beograd tražio liniju do Karlobaga nego bi išao do Umaga.

Washingtonskim sporazumom taj bezumni sukob je stao, ali otad nije bilo iskrene suradnje obostrano, iako su se na nekim ratištima postizali zajednički dobri rezultati.

Najzad je došao tragičan dan za bosanske Hrvate, kada je u Daytonu Franjo Tuđman pristao na dva entiteta. Za njega je kraj bio u onom trenutku kada je dobio američke garancije za oslobađanje cjelokupnog hrvatskog teritorija.

O Hrvatima BiH se nije ni raspravljalo. Jedan častan čovjek Krešimir Zubak odbio je potpisati Daytonski sporazum, kada je vidio prodaju Posavine Srbima, ali je hrvatski Predsjednik pronašao rješenje u Jadranku Prliću. I danas HDZ BiH traži način da bar simbolično dobije 3. entitet, ali bez izgleda. Stvar je riješena u Daytonu.

Kako cinično zvuče izjave dužnosnika iz Zagreba da će oni štititi Hrvate u BiH, da su oni garanti Daytonskog sporazuma. Njihovi prethodnici su na brutalan način prodali bosanske Hrvate. Nije njih briga za žrtve Prijedora, Banjaluke, Ljubije, Ivanjske, Bosanskog Broda, Bosanskog Šamca, Dervente, Kotor Varoši…

Takvom politikom uspjeli su istrijebiti Hrvate u Bosni što nije pošlo za rukom ni Osmanskom Carstvu za 415 godina njihove vladavine. Dapače, i danas je na djelu suradnja hrvatskih dužnosnika u BiH s Miloradom Dodikom, koji je samo finalizirao ono što su Karadžić i Krajišnik, uz pomoć Ćosića i Miloševića, započeli.