Autor: Mahir Sokolija / Stav.ba
Tekst na spomen-ploči na ulazu u obnovljenu sarajevsku Vijećnicu jeste pogrešan jer je neprecizan i nedorečen te sakriva suštinu onoga što se zbivalo i što je uzrokovalo njeno paljenje. U sadašnjem tekstu nema ni Agresije, ni Miloševića, ni Karadžića, ni četnika, ni rezervista, ni dobrovoljaca, ni vučića, ni Belih orlova, ni vikend-četnika, ni Arkanovaca, ni Šešeljevaca, ni Opsade, ni Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske i njegovih komandanata, ni Niških specijalaca, ni Jugoslavenske narodne armije, samo neki imaginarni nedefinirani zločinci-Srbi.
U tom smislu, SDP BiH i predstavnici sarajevske “Prosvjete” nisu u krivu kada zahtijevaju da se tekst na spomen-ploči promijeni. Samo je pitanje u kojem smjeru: hoće li biti jasno određeno ko je odgovoran za paljenje Vijećnice u noći 25. na 26. august 1992. – odnosno za opsadu Sarajeva iz koje je ova paljevina proistekla, kao što je proisteklo i paljenje Orijentalnog instituta 17. maja 1992. i niza drugih kulturno-historijskih znamenitosti Sarajeva – ili će umjesto postojeće koliko-toliko zadovoljavajuće odrednice o tome ko i šta stoji iza ove paljevine stajati neka neodređena rečenica o “zločincima s brda” ili, još gore, nešto poput teksta na službenoj stranici Doma mladih u Sarajevu, granatiranog i zapaljenog s položaja Vojske Republike Srpske: “Tokom ratnih dejstava u maju 1992. godine ovaj objekat je zapaljen pri čemu je pričinjena znatna materijalna šteta.”
U najekstremnijem tumačenju natpisa tzv. srpska strana smatra da je srpski narod izjednačen sa zločincima. Obrnuto ovakvom razumijevanju teksta, sva ta ratna orgijanja nad Sarajevom svedena su na nekoliko zločinaca kojima je krivica dokazana na sudu.
I baš zato što su među njima dvojica (Stanislav Galić i Dragomir Milošević) od trojice komandanata Sarajevsko‑romanijskog korpusa, vojne formacije Republike Srpske direktno odgovorne za opsadu, granatiranje, mrcvarenje i ubijanje Sarajlija (nikada nije procesuiran prvi komandant Tomislav Šipčić za vrijeme čijeg je komandiranja Vijećnica zapaljena, autor tvrdnje da “muslimanske snage bacaju srpsku decu lavovima u sarajevskom zoološkom vrtu”, pod čijom su komandom zapaljeni Zetra, Dom mladih, Orijentalni institut i počinjen masakr u redu za hljeb u tadašnjoj Vase Miskina ulici 27. maja 1992. godine, kada je poginulo 26, a ranjeno 108 građana Sarajeva), što je među optuženima komandant te vojske Ratko Mladić, što je prvostepeno osuđen Radovan Karadžić, predsjednik paradržavne tvorevine koji je upravljao tom vojskom i što je u Hagu suđeno Slobodanu Miloševiću, predsjedniku države koja je logistički i u ljudstvu pomagala tu vojsku i osmislila zločin – zločin nad Sarajevom ne može biti sveden na tamo nekakve srpske zločince.
Zbog svoje masovnosti, zločin koji je prouzrokovao smrt 11.541 osobe, hiljade ranjenih, rasturene obitelji, urbicid i kulturocid čiji je rezultat bila i paljevina Vijećnice, morao je biti vezan za sistem, a ne za stihiju. Srpski zločinci mogu predstavljati bilo šta. Zločin može biti počinjen i iz nehata. Za Nijemce u Drugom svjetskom ratu partizani su bili “Banditen”, neka nedefinirana gomila odrpanaca s petokrakama koja je po njima samo palila i ubijala. Sarajlije su tokom Agresije sve te razne ali istotrobojne formacije oko grada nazivale četnicima. Taj naziv smatran je uvredljivijim, činilo se da se njime sve objedinjuje, ali i lakše nam je bilo priznati da nas ubijaju nekakve bradate pijane bazdeće spodobe zagrijane rakijom i slaninom nego propisno ustrojena vojska koja ima svoju vojnu i civilnu komandu i sistem koji ide od Jevrejskog groblja ili Žuči preko Pala do Beograda.
Istina je da je svim tim postrojbama koje su opsjedale Sarajevo zajednički imenitelj bilo srpstvo. Mobilizirani su u ime srpstva – da ga “brane”. Dolazili su u ime Velike Srbije – da je stvore i maksimalno prošire. U ime Srbije, u ime Republike Srpske, u ime “svi Srbi u jednoj državi” zapaljena je i Vijećnica. To jeste bio zločin. U tom pogledu, sadašnji tekst na tabli nije netačan: Vijećnicu i Sarajevo palili su zločinci Srbi.
A šta ćemo s mogućim prijedlogom da na spomen-ploči koja će obilježiti ubistva na Kazanima piše kako su ih načinili “bošnjački zločinci”? Ne samo da je to teško svariti Bošnjacima već je to i svojevrsno izjednačavanje krivnji: zločinci su i jedni i drugi, samo je neko veći – mada to nigdje neće pisati – ali to ne mijenja na suštini da proizlazi kako su kolektiviteti činili zločine. Jer, ma koliko se mi iz petnih žila trudili objasniti da se pod “srpski zločinci” ne misli na sve Srbe, a niko normalan to ne bi trebao ni pomisliti, već samo na one koji su činili zlo, u zraku ostaje i drugo razumijevanje, ono da se između redova natpisom na Vijećnici poručuje da su svi Srbi zločinci.
Zato je nužno, i zbog Srba, i zbog Bošnjaka, i svih drugih žrtava Opsade Sarajeva i Agresije na Bosnu i Hercegovinu, precizno kazati ko je počinio konkretan zločin. Jasno i nedvosmisleno napisati da su to učinili pripadnici Vojske Republike Srpske, Jugoslavenske narodne armije i paravojnih srpskih dobrovoljačkih formacija regrutiranih, obučenih i naoružanih u Srbiji. Ako predlagači promjene teksta to nisu spremni prihvatiti, postojeći natpis mogao bi do Sudnjeg dana ostati na ulazu u Vijećnicu, da “pamtimo i opominjemo”.
