Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Posljednji masakr koji je prije tri dana počinio cionističko-okupatorski entitet nad palestinskim narodom, dogodio se u vrijeme sehura, ostavivši iza sebe stotine mrtvih, većinom djece i žena. Da se ovakav zločin dogodio bilo gdje drugo i da žrtve nisu muslimani, zločinac bi istog momenta bio žestoko kažnjen od strane cijelog svijeta.
No, mi muslimani smo navikli na to, jer je zapadni svijet licemjeran, opterećen slijepim predrasudama i vođen rigidnim fanatizmom. Stoga nije moguće očekivati od njega buđenje savjesti, jer njegovo ćutanje, pa čak i podržavanje i prikrivanje zločina protiv muslimana, više ne izazivaju naše čuđenje.
Ali neprihvatljivo je da arapsko-muslimanski režimi zatvaraju oči pred onim što se dešava u Gazi i na Zapadnoj obali, i da ni jedan arapski lider ne pokazuje nikakvu zabrinutost za ove zločinačke napade na njihovu braću po vjeri i po naciji.
Najslabiji odgovor arapsko-muslimanskih režima bi bio prekinuti veze sa cionističko-genocidnim entitetom ili barem prekinuti sramnu ekonomsku i trgovinsku saradnju sa njim.
Međutim, to se neće desiti, jer se radi o podaničkim režimima koji se klanjaju pred neprijateljem, tražeći njegovo zadovoljstvo, i utrkuju se da ispune zahtjeve svoje zavisnosti od Amerike, za koje vjeruju da će, ispunjavanjem tih zahtjeva, ostati na svojim pozicijama.
Njihov strah od SAD-a i američkog predsjednika Trumpa, koji će ih ucjenjivati potkopavanjem njihove vladavine ako ga ne poslušaju, prevazilazi procjene i sud razuma, patriotizma i Šerijata.
Kada se osjećaš beznačajno i bezvrijedno, i kada ti je najveća ambicija fotelja i politička pozicija, čak i ako to znači potpuno poniženje, ne očekuj da će te neko poštovati, a kada prihvatiš ropstvo zarad titule i vlasti, onda ti ne možeš shvatiti značenje slobode.
Međutim, šutnja arapskih režima o masakrima u Gazi jeste izdaja, ali ona nije neizbježna i ne predstavlja nesavladivu prepreku. Muslimanski narodi još imaju sposobnosti da preokrenu i poprave situaciju, ali za to je potrebna svijest, organiziranost, volja i odlučnost da se odbaci politika podaničkog odnosa i suživota s cionističkom tvorevinom.
U tom pogledu, mudžahidi Gaze su nam najbolji primjer. Oni su obukli odjeću ponosa i dostojanstva, pa su zbog toga napadnuti od cijelog svijeta. Jer, Zapad stotinama godina nije navikao na ponos i dostojanstvo muslimana, pa su onda došle snage otpora, uz nepokolebljivost stanovnika Gaze, i povratili izgbuljeni ponos, što je začudilo i zaprepastilo cijeli svijet.
Stoga, Gazi nisu potrebne izjave osude, već stvarne pozicije i odlučni stavovi koji će zaustaviti agresiju i vratiti prava njenog naroda. Pa, hoćemo li ostati lažni svjedoci genocida ili ćemo biti dio promjene?
