Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kur'anska poruka: ”U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti – Pravi put se jasno razlikuje od zablude!” (El-Bekara, 256.), u prvi plan stavila je veličinu slobode kao Božijeg dara, putem kojega svaki čovjek dobija priliku da ispolji svoju kreativnost i potvrdi se kao ličnost. Nema istinske kreativnosti bez istinske slobode.
Kada su se u Egiptu, u vrijeme halife Omera, r.a., utrkivali sin Amra ibn Asa (Amr ibn As je tada bio namjesnik Egipta) i neki Kopt, ovaj drugi je pobijedio, pa je namjesnikov sin, srdit zbog poraza, nasrnuo na Kopta i udario ga. To je Koptu teško palo, pa se zbog napada na svoju ličnost požalio halifi Omeru, r.a. I halifa Omer, r.a., je odmah intervenirao kako bi odbranio pravo, čast i dostojanstvo tog Kopta. Došao je u Egipat, pozvao je Amra ibn Asa i druge muslimane, a onda mu pred svima, rekao: ”Amre, ko ti je dozvolio da porobljavaš ljude, a Allah ih stvara slobodnim?!” Omer, r.a., je, na taj način, jasno dao do znanja da halifa i jeste tu da brani uzvišene principe kojima teži svaka ljudska duša i da se bori protiv svakog vida diskriminacije i nasilja, koje u osnovi prezire svaka ljudska duša.
Historija je zabilježila i slučaj sultana Selima koji je, kada je čuo za teror i nasilno pokrštavanje muslimana u Španiji, naredio da se i nad kršćanima u Osmanskom carstvu vrši nasilna islamizacija. Čuo je to šejhul-islam pa mu je napisao: ”Zar se ti praviš većim od Allaha Koji je objavio: ”U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti – Pravi put se jasno razlikuje od zablude!” Sultan je odmah promijenio svoju odluku i povinovao se Allahovoj naredbi.
A u hadisi-kudsiju stoji da je Allah, s.v.t., rekao: ”O robovi Moji, Ja sam Sebi zabranio nasilje i vama sam ga učinio zabranjenim, pa zato ne činite jedni drugima nasilje.” Poslanik, s.a.v.s., je, šaljući Muaza ibn Džebela, r.a., kao daiju u Jemen, između ostalog, rekao: ”Čuvaj se dove onoga kome je učinjeno nasilje, jer između njegove dove i Allaha nema zapreke.”
Muslimanima je farz braniti svoja i tuđa prava
Naš opstanak na ovim prostorima i blagostanje jeste upravo u vrijednostima naše vjere, u odbrani temeljnih ljudskih prava: slobode i društvene pravde, u jedinstvu, poštenju, nauci, radinosti, pravednosti, međusobnom potpomaganju, brizi za nemoćne, slabe i siromašne.
Musliman i muslimanka moraju u svojoj sredini da se bore protiv bilo kakve nepravde i nipošto ne bi smjeli učestvovati ili saučestvovati u nasilju i oduzimanju tuđih prava ma kakve pare ili benificije im se nudile i ma kakvu poziciju imali. Allah, dž.š., je objavio: ”Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje, da pouku primite On vas savjetuje.” (En-Nahl, 90.)
Ponekad je dovoljan jedan takav čovjek pa da se situacija počne mijenjati nabolje, a naša zemlja je ionako bremenita nasiljem, zločinom, nepravdom, prevarama i korpcijom. Moramo se trgnuti i uzeti u svoje ruke prirodno pravo koje nam pripada. Svi smo dužni da pozivamo u dobro i ukazujemo na zlo i grijehe, onoliko koliko možemo, ali to mora biti na najljepši način. Uz samilost i razumijevanje prema svakom čovjeku, pa čak i prema onima koji se služe grubostima, ružnim riječima i omalovažavanjem. Allah je objavio: ”Na put svoga Gospodara pozivaj mudro i lijepim savjetom i sa njima na najljepši način raspravljaj.” (En-Nahl, 125.)
Dobročinstvo i lijep postupak pozitivno utječu na ljude i mijenjaju ih iz temelja.
U toku žestoke kampanje protiv islama, Muhammed, s.a.v.s., je naišao pored jedne starice koja je živjela sama, pa joj je donio drva i pomogao oko kućnih poslova. Nakon toga ona mu je rekla: ”Ti si uistinu plemenit čovjek, zato te želim upozoriti da ni slučajno ne nasjedaš na priče i pozive onog čovjeka iz Mekke koji tvrdi da je poslanik.” Muhammed, s.a.v.s., ju je upitao: ”Majko, bi li voljela upoznati tog čovjeka?” Odgovorila je: ”Svakako! I znam kako bih se ponijela prema njemu i šta bih mu rekla.” Tada je Muhammed, s.a.v.s., rekao: ”Ja sam taj čovjek, ja sam posljednji Allahov Poslanik.” Kada je to čula, starica je oduševljeno izgovorila šehadet i primila islam.
Musliman ne smije biti grub, isključiv i netolerantan. Naša lična karta i naš pečat je islam. On predstavlja naša krila pomoću kojih se možemo vinuti u visine, izdići se iznad prolaznosti dunjaluka, biti lijep uzor drugima i ostaviti lijep spomen iza sebe. Uzvišenost i veličinu islama potvrdili su i mnogi nemuslimani, pa i najljući protivnici. Ostat će zapamćene riječi mušričkog vođe Velida ibn Mugire: ”Islam nadvisuje sve, a njega ništa nadvisiti ne može.”
Ne smijemo se plašiti trenutačne situacije ma kako teška bila, niti smijemo povijati kičmu pred životnim iskušenjima, niti ikada pristati na ponižavajući život. Prije svega zbog odgovornosti za naša djela pred Allahom, dž.š., a zatim i pred historijom. Uvijek moramo imati na umu kur'ansku istinu: ”Ko učini trun dobra vidjet će ga, a ko učini trun zla vidjet će ga.” To zapravo i jeste cilj islama i islamskog vjerovanja, da onome ko ga iskreno prihvati osigura dostojanstven i srećan život na ovome svijetu, bez tumaranja, duševne tjeskobe i bježanja od života, i srećan život na Ahiretu, u vječnom životu koji je potpuna izvjesnost. U tom smislu su i Allahove riječi: ”Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život, i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 97.)
Zato nikada ne zaboravimo da je sreća i prosperitet u vraćanju Božijoj Objavi i uputi kao jedinom pravom izvoru snage i ponosa, nauke, kulture i napretka, kako je to primijetio veliki halifa Omer, r.a., kada je rekao: ”Mi smo narod kojem je Allah dao ponos u islamu i kada god budemo tražili ponos mimo islama bit ćemo poniženi.”
