Od džamije ni države, od sevdaha ni sistema: Bosanski vodič za spas
U jednom briljantnom trenutku misaonog dometa, na intelektualnom nebu Bosne i Hercegovine zabljesnuo je još jedan dragulj savremene mudrosti: “Neće odlazak u džamije spasiti državu niti spasiti Bosnu”, reče profesor Husnija Kamberović, pa ostade živ. Gromoglasno, rezolutno, hrabro poput gerilca u biblioteci. Možda je i pomislio da će tim riječima probuditi naciju iz višestoljetnog sna, što bi rekao jedan drugi klasik. Jer, kako da ne: sve što je trebalo reći o opstanku jedne države – stane u jednu rečenicu, i to onu koja isključuje džamije. Kako elegantno. Kako akademski. Kako evropski.
Sad, postavimo to logički: ako džamije neće spasiti državu, hoće li je, onda, spasiti – tržni centri? Karla Marksa? Parking kod SCC-a? Ili možda sezonski popusti u JYSK-u? Ako vjera ne valja, a ni nevjera nije na cijeni, možda bismo trebali kolektivno preći na modernu religiju – menadžment?
Gospodin Kamberović, taj samozatajni apostol trezvene pameti i odmjerene distance, hrabro nas podsjeća da problem države nije u moralnoj pustoši, nego, jasno, u prekomjernom klanjanju. Jer zna se: čim neko klanja podne-namaz, automatski ruši institucije. Džemat – to je novi politički kartel. Ko’ Dodik, ali u papučama.
Ne treba, naravno, zaboraviti ni dublju poruku ove izjave. Ona nije samo opaska, već manifest. Manifest jednog novog bosanskog prosvjetiteljstva koje jasno kaže: “Vi ste problem jer se molite, a ne jer vas pokradaju.” Jer, očito, kad nestane džamija – evo institucija! Kad se ukinu bajrami – kreće reforma pravosuđa. Kad se abdesti kolektivno zabrane – kreće investicijski bum.
Kako to niko ranije nije shvatio?
U ovom divnom novom svijetu, da bismo spasili Bosnu, treba se odreći svega bosanskog. Neće džamija, neće ni ćevapi, neće ni Mehmedalija Mak. Treba, možda, napraviti neku vrstu liberalno-ateističkog kurikula: “Kako voljeti Bosnu bez ijednog Bosanca”. Modul 1: “Dekonstrukcija džamije kao političkog entiteta”; Modul 2: “Kritičko pjevanje himne bez teksta”; Modul 3: “EU integracije kao vjerski obred”.
Jer, znate, spas Bosne nije u molitvi, nije u vjeri, nije u narodu, nije ni u jeziku, ni u istoriji – on je u nečemu višem. Nečemu apstraktnom. Nečemu što će reći Berlin, pa prenijeti Sarajevo Times, a zatim saopštiti delegacija EU uz besplatne kanapee.
I dok narod gura kolica po Bingo marketu, pokušavajući spasiti državu kroz sniženja i PDV, intelektualci poput Kamberovića neumorno bdiju nad istinom. Oni znaju: ne treba se moliti. Treba se moliti da niko drugi ne moli.
Jer, da parafraziramo jednog drugog filozofa koji nije išao u džamiju, ali je znao ponešto o ironiji – ako ništa ne spasimo, barem ćemo znati koga kriviti.
Bajram Šerifa Mubarek Olsun!
