Piše: Sead Zubanović
U nedostatku svojih vojnika Nijemci su za vrijeme Drugog svjetskog rata dužnost čuvara u koncentracionim logorima često dodjeljivali odabranim Jevrejima, koji su redovno prema svojim sunarodnjacima bili okrutniji od samih fašista. Za konzervu više i nadu da će im životi biti pošteđeni, utrkivali su se u što surovijem odnosu prema logorašima, što su i oni sami bili. Želja za preživljavanjem u ogromnoj većini slučajeva nadvladavala je i ponos i dostojanstvo i ljudskost. Kakav li je grozan osjećaj bio tim povlaštenim individuama, kada se rat završio i Nijemci otišli? Sve im se u trenutku srušilo. Oni više nikome nisu pripadali niti su kome trebali.
Izhavješteni bošnjački narod je imao u vremenu trajanja velikosrpske mentalne i fizičke okupacije Bosne, takođe svoje čuvare tuđih tekovina. U svim životnim sferama instalirani su njihovi sunarodnjaci i rangirani po spremnosti da zastupaju četničke interese. „Zahvaljujući“ tim prodanim dušama izrasle su kasnije generacije novih podobnih Bošnjaka, i to nažalost njihove djece i unuka, koji su odgajani tako da im bude draži tuđi izmet od bosanske baklave. Kada su im naredbodavci otišli sa artiljerijom na brda pa zatim po završetku agresije u manji entitet, njihovi životu su postali agonija. Naučili da se dodvoravaju, ulizuju i pljuju po svome, postali su bespotrebni. Ali, pošto srpski fašizam za razliku od njemačkog nije vojno poražen, nego se vremenom vratio na političku scenu i oni, kerovi čuvari srpskih interesa, oživješe. Svaki Bošnjak koji bilo šta radi u interesu naroda kome pripada, mora računati na njihove ugrize i napade. U nadi da će ih stare gazde prepoznati i pozvati sebi da im se umiljavaju pužući oko njihovih nogu i ponekad poližu ruku, utrkuju se u žestini napada. Ne biraju riječi niti način da se eksponiraju i skrenu pažnju svojim starim vlasnicima na ono što iz ljubavi prema njima čine. Te slijepe spodobe bez mozga nisu svjesne da je njihovo vrijeme došlo kraju. Prezreni od svih, osuđeni su da okončaju svoj životni put na istorijskom smetljištu.
Meni je moja rahmetli nana još prije četrdeset i pet godina objasnila šta znači džikan i tumačenje te riječi je istovjetno onom profesora Jahića. Znam da nam je svima, pogotovo poslije perioda genocida, jasno i za koga se i zašto kaže da je četnik. Ali ne znam i nije mi jasno zašto su se u mišije rupe zavukli oni Bošnjaci čija bi riječ sada imala veliku težinu? Znaju li da će sutra i na njih sigurno doći red. Zaista je krajnje vrijeme da se stvari počnu zvati pravim imenom? Da li čekaju da im jedno jutro pod prozorima, džikani i četnici skupa zapjevaju ovu dobronamjernu i miroljubivu novokomponovanu „pesmicu“:
Ja sam rođen tamo
gdje džamije nema,
zato muslimane
mrzim od malena!
Za sve vladine i nevladine organizacije, kao i neosvještene pojedince koje su se iz neznanja pridružile velikosrbima u napadu na riječnik profesora doktora Dževada Jahića, odnosno ataku na bosanski jezik, evo za početak malog dijela spiska prioritetnijih stvari kojima su se još davno trebali početi baviti:
- Rezultati popisa stanovništva u BiH
- Diskriminacije bošnjačke djece kroz nastavne planove u srpsko-hrvatskim školama
- Tekst himne
- Ubistva bošnjačkih povratnika u manjem entitetu
- Crkva u avliji nane Fate Orlović
- Ratni zločinci u organima vlasti
- Prikrivanje masovnih grobnica
- Nelegitimni sudski procesi Naseru Oriću i Sejfudinu Tokiću
- Izmjena naziva gradova u tzv. Republici srpskoj
- Četnička postrojavanja
- Ratno – huškačka retorika u medijima manjeg entiteta
- Ubistvo hadžije profesora Sulejmana Redžića
- Osam godina zatvora bez presude Abu Hamze
- Srpski dobrovoljci na stranim ratištima
- Porijeklo imovine BH političara
