Dokle god postoji sloboda da se postavi pitanje, postoji i mogućnost da društvo ozdravi
Piše: Abdullah Nasup
U javnom prostoru, bilo da govorimo o politici, društvu, religiji, obrazovanju ili kulturi, često čujemo poznatu rečenicu: „Lahko je kritizirati, ponudi rješenje!“ Ova izjava djeluje razumno, čak i plemenito, jer poziva na odgovornost i konstruktivnost. Ali upravo tu, iza tog razuma, često se krije zamka: ona pretvara misao u zadatak, a pitanje u obavezu da odmah ponudi odgovor. Tako se, nesvjesno, sloboda mišljenja sužava, a riječ postaje prihvatljiva tek ako je „korisna“. U tom smislu, insistiranje da svaka kritika mora nužno sadržavati i rješenje postaje, paradoksalno, prepreka samoj ideji promjene.
Kritika i konstatacija problema imaju svoju samostalnu vrijednost. Njihova suština nije u davanju gotovih odgovora, već u otvaranju prostora za mišljenje. One ne završavaju proces promjene, one ga pokreću. Svaka promjena, prije nego što postane program ili plan, započinje trenutkom svijesti, trenutkom u kojem neko jasno kaže: „Ovdje nešto nije u redu.“ Jer onaj ko to izgovori, ne govori samo protiv stvarnosti, on govori u ime savjesti. Taj čin, koliko god se činio jednostavnim, često zahtijeva hrabrost, moralnu čvrstinu i osjećaj odgovornosti prema istini.
Ukazivanje na problem je početak
U zdravom društvu, ukazivanje na problem ili devijaciju, i kritika ne mora uvijek biti popraćena prijedlogom rješenja. Ponekad je uloga toga da probudi savjest, a ne da napiše plan. Prava kritika počinje iz unutrašnje nelagode – iz osjećaja da ono što vidimo nije u skladu s onim što osjećamo da bi trebalo biti. Često nije stvar u tome da ne znamo rješenja, nego da ih nismo spremni vidjeti. Zato su oni koji upozoravaju, postavljaju pitanja i ukazuju na nelogičnosti jednako važni kao i oni koji nude konkretne prijedloge.
Kritika bez rješenja, ako je utemeljena, logična i iskrena, djeluje poput ogledala. Ona ne mijenja odraz, ali nas prisiljava da ga vidimo. To suočavanje sa stvarnošću često je prvi i najteži korak. Bez njega, nijedno rješenje ne može biti iskreno ni trajno. Kroz historiju su se najvažnije društvene promjene rađale upravo iz takvih trenutaka suočavanja. Prije nego što su postale politički programi ili društveni pokreti, bile su tek rečenice koje su se usuđivale imenovati ono što svi osjećaju, ali niko ne izgovara. U tom smislu, svaka istinita kritika već je djelo, jer mijenja svijest.
Zabluda o „konstruktivnosti“
U današnjem društvu postoji gotovo refleksna potreba da se svaka izrečena misao procjenjuje kroz prizmu „konstruktivnosti“. Očekuje se da govorimo samo ako imamo rješenje, da šutimo ako ne znamo „kako“. Time se stvaraju dva problema: guši se iskrenost i smanjuje prostor za razmišljanje. Ne mora svako ko prepozna nepravdu znati kako da je ispravi. Ne mora svako ko uoči manjkavost sistema imati politički plan. Intelektualac, novinar, vjernik, umjetnik, svi oni mogu imati različite uloge u društvenom procesu promjene. Jedni osmišljavaju rješenja, drugi ih realizuju, a treći, možda najvažniji, bude svijest o potrebi promjene.
Zato je insistiranje na „konstruktivnosti“ često prikrivena forma odbrane postojećeg poretka. Jer onaj ko zahtijeva rješenje prije nego što dopusti pitanje, zapravo ne želi promjenu, želi tišinu. Tako pojam „konstruktivnosti“ postaje svojevrsni filter dozvoljenih misli, samo one koje ne remete red smatraju se prihvatljivima.
Moralna dimenzija kritike
Kritika nije samo intelektualni čin; ona je i moralni. Kritičar, u najdubljem smislu, ne napada nego svjedoči. On svjedoči o raskoraku između onoga što jeste i onoga što bi trebalo biti. Kada ukazuje na propuste, on zapravo brani ideju ispravnosti. Takva kritika nije destruktivna, ona je izraz brige. U tom svjetlu, kritika bez rješenja nije slabost, nego poziv na odgovornost svih. Ona ne pretenduje da ima sve odgovore, već podsjeća da su pitanja još živa i da ih društvo ne smije ugušiti.
Zašto se plašimo kritičkog mišljenja
Mnogi ljudi doživljavaju kritiku kao napad, a ne kao poticaj. Taj strah nije samo lični, već i kolektivni. Društva koja su dugo naviknuta na autoritet, hijerarhiju i pokornost, teško podnose glas koji kritikuje. Kada se ljudi naviknu da autoritet zamjenjuje mišljenje, svaka sumnja djeluje kao prijetnja, a ne kao put ka istini. U takvim društvima, kritika se doživljava kao opasnost po stabilnost, umjesto kao znak zdravlja. Zato se od kritičara često traži da odmah ponudi rješenje, kao da bi samo tada imao pravo govoriti. Ali u suštini, to je način da se ospori njegovo pravo da uopće pita i propituje. Takav zahtjev pretvara javni prostor u prostor kontrole, a ne u prostor ideja.
U stvarnosti, društva napreduju samo ako dopuštaju pluralitet glasova i onih koji nude prijedloge, i onih koji postavljaju pitanja, i onih koji samo ukazuju. Kritika bez rješenja tada nije nedostatak, već dokaz da u društvu još postoji slobodno mišljenje.
Kritika kao poziv na zajedničko mišljenje
Prava kritika ne zatvara, nego otvara. Ona ne nameće, nego poziva. U tom smislu, iako sama ne nudi konkretno rješenje, ona poziva druge da ga traže. Time postaje zajednički čin mišljenja, a ne individualni prigovor. Kritika tada postaje poput svjetiljke koju više ruku drži – svaka dodaje svoje svjetlo da bi prostor istine postao širi. Kada bi svaka kritika morala biti praćena rješenjem, društveni dijalog bi se pretvorio u niz tehničkih rasprava bez dubljeg smisla. A društvo ne napreduje samo tehnički, napreduje moralno i duhovno, kada razvija sposobnost da se vidi, da se ispita i da prepozna vlastite slabosti.
Pitanje kao početak promjene
Konstatacija problema i kritika postojećeg stanja bez ponuđenog rješenja sasvim su legitimne i potrebne. Njihov cilj nije da daju konačne odgovore, nego da probude svijest, otvore oči i potaknu zajedničko traganje. Jer nijedno rješenje ne nastaje u tišini. Ono se rađa iz pitanja, iz sumnje, iz unutrašnjeg nemira koji traži jasnoću. Onaj ko kritikuje ne mora imati ključ, dovoljno je da pokaže gdje su vrata. Zato je i sama kritika, ako je iskrena i utemeljena, oblik društvene odgovornosti. Ona je prva iskra svijesti iz koje nastaju sve promjene. Dokle god postoji sloboda da se postavi pitanje, postoji i mogućnost da društvo ozdravi.
