Piše: Haris Zahiragić
Prije 72 godine, 29. juna 1945., pred zoru, na brdašcu iznad Željezničke stanice u Sarajevu, komunisti su – ti duševni siromasi, bez suđenja pogubili Mustafu Busuladžića u njegovoj 31. godini.
Čitajući neke fragmente djela i kritike tadašnjeg društva koje je pisao Mustafa, koji je bio jedan od najoštroumnijih i najobrazovanijih umova 20. stoljeća, obuze me jeza. Prije svega zbog činjenice da je kristalno jasno predvidio opasnost koja se nalazila pred muslimanima u Bosni, ali i u cijelom svijetu.
Kritikovao je komunizam, fašizam i materijalizam kao rigidne ideologije i trendove. Komunizam mu je presudio bez suđenja, bez prava na grob, radi toga jer nas je upozoravao na njega. Fašizam mu se nije stigao osvetiti, ali jeste njegovom narodu. Narodu koji je opraštajući komunizmu, Mustafu, kao i hiljade intelektualaca koji su nas upozoravale na opasnosti ostavljanja ponosa i gubitka identiteta, sam sebi presudio i potpisao smrtnu kaznu koja je izvršena `90-tih. Mnogi muslimani podijeliše Mustafinu sudbinu ispustivši dušu u nekoj šumi, planini, rijeci, kao i on bez prava na mezar.
Mustafa je pobijedio materijalizam, jer je govorio istinu bez obzira na cijenu, svjestan da da će za to platiti najveću cijenu koju jedno ljudsko biće može platiti, da će platiti životom. Bio je svjestan i tako prolaznosti materije na ovom svijetu. Pobijedi ga i postade vječan. Tu bitku će svaki insan, dok je svijeta, svaki dan, svako za sebe i za svoj račun, biti. To je mislim onaj najuzvišeniji stepen borbe koji nam je propisan – borba sa samim sobom, zato je na tom stepenu i uzvišena.
Iako Mustafa nije dobio mezar, ni spomen, ni spomenicu, uprkos cenzuri, diktaturi, represiji i indoktrinaciji, pojavi se neka mala skupina mladih ljudi koji su prkosno nosili mali plamičak njegove istine i istine o njemu. Čuvali su taj plamičak od vjetrova i oluja nasilnog ateizma i komunizma. Čuvali su ga hrabro po prijekim suđenjima, montiranim procesima, Udbinim podrumima, tajnim prostorijama, mesdžidima, stanovima, čuvaše ga u ilegali. Jedan od njih mu i napisa Ilahiju koja kaže „Ako mogu ubit tebe, tvoje knjige nece moci.“ I tako, nakon 48 godina šutnje istina o Mustafi postade javna. Dobi neposredno nakon toga i ulicu. Prošle godine, na čemu čestitam i skidam kapu svim zaslužnim akterima, nova, jedna od najmodernijih i najljepših škola u Sarajevu, koja se nalazi u Novom Gradu u naselju Dobroševići, dobi naziv po Mustafi.
„Građanske“ stranke tada podigoše uzbunu, ali uzalud, neuspješe ga ubiti ponovo. Nadam se da su tu propalu bunu podigli iz političkih i populističkih razloga, a ne zato što opravdavaju ubistvo mladog intelektualca, pisca, mislioca i autora na nekoliko jezika. U suprotnom, morao bih se lično zabrinuti, jer često pišem, govorim i upozoravam, naravno ne tako oštroumno kao Mustafa, ali pišem. Apelujem na mlade ljude, pripadnike tih politika da ne budu megafoni propalih ideologija nego da sami donesu sud o Mustafi, ali i o svakoj drugoj pojavi i osobi, ako ne radi istine, ako ne radi pravde, onda radi sebe, jer laž i nepravda su kao bumerang. Neka se ne odriču onih svijetlih primjera tog vremena poput industrije, proizvodnje, socijalne politike i socijalne pravde, diplomatije itd… – ne želim i neću se odreči ni ja. Međutim, moraju se odreći pogubnih doktrina političkog djelovanja i ideološkog jednoumlja, kao i alata za njihovo ostvarenje. Neka priznaju greške i slavimo slobodu.
Dakle, da zaključim, istina je toliko uzvišena i dragi Bog će uvijek dati da ona, bez obzira na vrijeme koje je prošlo, izbije na površinu. Naročito u našoj lijepoj Bosni. Zemlja bosanska je primila toliko laži i nepravde, ali kao što je izbacila i mnoge masovne grobnice, tako će izbacivati i istinu, ili će `pak, istina sama vriti iz nje. Ko bi rekao tada, da će danas, 72 godine nakon te velike nepravde, stotine mladih ljudi posvećivati statuse i tekstove o Mustafi.
„ Došla je Istina, a nestalo je laži, laž zaista nestaje…“
