Vijest da je Radislav Krstić, bivši komandant Drinskog korupsa vojske RS-a koja je prva osoba osuđena u Hagu za genocid, tražio prijevremeno puštanje na slobodu nije iznenadila bh. javnost.
I raniji ratni zločinci koji su pušteni prije odsluživanja kazne su radili isto. Priznali bi zločin da bi ga zatim ponovo negirali po izlasku. Po onoj makijavelističkoj, cilj ne bira sredstvo. Najpoznatiji slučajevi su onaj Biljane Plavšič i Maria Kordića koji je nakon izlaska rekao kako bi sve opet ponovio.
Rekli bi da se historija ponavlja te da iskrenog pokajanja nema u riječima Krstića. Sigurno je da ne možemo očekivati iskreno pokajanje od zločinca koji je presuđen za genocid a koji je i sam u svom pismu Rezidualnom mehanizmu naveo da ne vjeruje da će se njegove riječi smatrati iskrenim.
Također, Udruženje žrtava i svjedoka genocida i udruženja “Pokret Majke enklave Srebrenica i Žepa” su se oglasili na Krstićevo pismo koje je upućeno Rezidualnom mehanizmu.
Kazali su da je bolje da kaže gdje su grobnice, tijela ubijenih ali i da otkrije planove iz 1998. godine kada su skrivali i premiještali tijela ubijenih u genocidu. Sigurno bi ovakvim činom Krstić pokazao da se iskreno pokajao i izgledao bi uvjerljivije u svom izrazu pokajanja.
Sa druge strane, već je svojim pismom izazvao bijes kod dijela javnosti u bh. entitetu RS. Nedeljko Elek, direktor Sarajevo-gasa iz Istočnog Sarajeva i predsjednik Nadzornog odbora Olimpijskog centra Jahorina, reagirao je nakon što je ovo pismo Krstića izašlo u javnost.
– Još jedan u nizu komunističkih generala koji pokazuje svoje pravo lice. Sa 76 godina cvili, moli, kuka i stavlja etiketu svom narodu. Samo ne znam gdje će se smećar vratiti i ako ga puste??? – napisao je Elek na platformi X.
Međutim, ono što je izostalo je rekacija bosanskohercegovačkih političara ali i medija koji na ovom pismu mogu sigurno graditi priču i narativ o besmislu negiranja genocida. Jer kad-tad očito se dođe „tobe“.
Šta dalje činiti?
Ne analizirajući iskrenost Krstićevog pokajanja i izvinjenja od ovoga se može napraviti velika državna ali i međunarodna priča. Za početak ovo pismo može poslužiti za obesmišljavanje politike Srbije i bh. entiteta RS koji, gdje god to stignu, negiraju počinjeni genocid.
Na tim osnovama negiranja genocida kreiraju politike i uvezuju Srbe iz regiona pod plaštom velikosrspskog sabora. Iako su te njihove politike negiranja genocida jasne i poznate međunarodnim akterima ipak su partneri u „rješavanju problema.“
I tu dolazimo do međunarodnog karaktera koji se može iskoristiti u ovom momentu. Prije svega, ovo pismo bi trebali predočiti svim državama koje su glasale protiv ili su bile suzdržane po pitanju Rezolucije o genocidu u Srebrenici koja je ove godine usvojena.
Posebno bi se trebali fokusirati na one „prijateljske“ države ali i one sa kojima nemamo „otvorenih“ pitanja a glasali su protiv ili bili suzdržani. Tako bi ofanziva u kojoj se našla bh. diplomatija nakon usvajanja Rezolucije pred Generalnom skupštinom bila još jača i uvjerljivija. Jer ipak onaj ko je počinio zločin je priznao sva nedjela koja je uradio.
Pored svega navednog ovo pismo bi se trebalo naći i u planovima i programima ponajviše fakulteta ali i udžbenika historije. Istraživanje ovog fenomena bi sigurno pomoglo ne samo mladima nego i sudovima, kako domaćim tako i međunarodnim, koji sve više i više primaju ovakva i slična pisma za prijevremeno puštanje na slobodu.
Ovo pismo i priznanje Krstića nije shvaćeno kao iskreno osim ako ne otkrije sve ono što zna o počinjenim zločinima. Ali na njega ne treba isključivo gledati da li je iskreno ili ne jer ipak ne možemo zaviriti u srca ljudi.
Međutim, treba iskoristiti ono što imamo u rukama i djelovati što prije kako bi uhvatili momenat dok je ova tema još „vruća.“ Jer ipak smo narod sa „kratkom“ pameti pa brzo zaboravljamo.
