U svakom krugu sukoba u regiji, snage otpora nastavljaju sticati iskustvo u suprotstavljanju ratnom stroju koji posjeduje izraelska okupacija, a koji se u svojoj strategiji oslanja na princip “šoka i strahopoštovanja” kao sredstva za brzo rješavanje bitke i postizanje psihološkog i operativnog kolapsa među neprijateljskim redovima.
Ova ofanzivna doktrina nije nova, već je produžetak sigurnosne ideologije koju su od samog početka formulirale vođe cionističkog projekta. Ova se ideologija temelji na iznenadnim napadima, ciljanju zapovjednih i kontrolnih centara te udaranju po domaćoj fronti s ciljem izazivanja panike i paralize.
Međutim, učinkovitost ove strategije, koja je prethodno uspjela riješiti konvencionalne ratove koje je pokretao Izrael, počela se suočavati sa stvarnim izazovima s razvojem struktura otpora i povećanom razinom spremnosti među protivnicima izraelske okupacije. Početni udar više nije dovoljan da izazove kolaps. Umjesto toga, u brojnim iskustvima, postao je uvod u nasilniji i učinkovitiji odgovor, potkopavajući sigurnosne i vojne procjene izraelske okupacije i stavljajući je u poziciju dugotrajnog iscrpljivanja.
Ova je promjena jasno vidljiva u dva istaknuta iskustva: prvo u Pojasu Gaze, gdje je palestinski otpor uspio apsorbirati najžešće i najkrvavije napade te zadržati svoju sposobnost iniciranja i odgovaranja, unatoč stalnim napadima na njegovo vodstva i vojne infrastrukture.
Drugo se dogodilo u Iranu, koji je bio podvrgnut velikom iznenadnom napadu usmjerenom na njegove nuklearne objekte i vojno vodstvo. Međutim, Iran je uspio apsorbirati udarac i brzo i učinkovito odgovoriti duboko unutar izraelskih teritorija, razbivši prestiž početnog udara i poljuljavši povjerenje jevrejskog doseljeničkog stanovništva u sposobnost svoje vlade da prevlada.
Ova iskustva označavaju početak nove faze u jednadžbama sukoba u regiji, pri čemu ofenzivna inicijativa izraelske okupacije više nije dovoljna za postizanje odvraćanja ili nametanje činjenica na terenu. Umjesto toga, postala je opterećena mogućnošću neuspjeha i brzim prijelazom iz napada u odbranu, te iz prijetnje u zaplet.
Posebnosti izraelske ofanzivne doktrine
Teorija “šok snage” čini jedan od temeljnih stubova ofanzivne doktrine izraelske okupacije. Ova teorija je ukorijenjena u srži vojne doktrine od osnutka cionističkog entiteta, kao najučinkovitije sredstvo za postizanje brze pobjede koja osigurava raspad neprijatelja prije nego što se može organizirati učinkovit odgovor.
Ova se doktrina temelji na iznenadnim udarima visokog intenziteta, usmjerenim istovremeno na zapovjedna i kontrolna mjesta, vojnu infrastrukturu, vitalne instalacije, pa čak i unutarnje fronte protivnika, s ciljem da ih zbuni i poremeti njihovu sposobnost procjene situacije ili otpora.
Ova logika nije ostala samo u teoriji; predstavljala je bit velikih operacija koje je Izrael poduzimao od Nakbe 1948., preko agresije 1967., pa sve do uzastopnih vojnih kampanja u Libanonu i Palestini.
Uspjesi Izraela u brzom ratovanju i kasniji kolapsi u redovima regularnih arapskih vojski stvorili su plodno okruženje za uspostavljanje čvrstog uvjerenja u izraelskom načinu razmišljanja da se rat odlučuje “prvim udarom” i da je kontrola početnog trenutka sukoba dovoljna za određivanje cijelog njegovog toka.
Međutim, kako su snage otpora sazrijevale i počele redefinirati pravila angažmana, ovaj je obrazac počeo nailaziti na nepovoljne posljedice. Po prvi put, tokom rata u julu 2006. godineprotiv Hezbollaha, ova je doktrina pretrpjela veliki potres, nakon što intenzivni zračni udari nisu uspjeli paralizirati strukturu otpora niti ograničiti njegov odgovor. Isti se izazov nastavio u ratovima koje je Izrael pokrenuo na Pojas Gaze, posebno 2008., 2012., 2014. i 2021., a vrhunac je dosegao u ratu istrebljenja koji je izraelska okupacija pokrenula nakon 7. oktobra 2023.
U tom je ratu izraelski vojska je nastupala po istoj doktrini, pokrećući veliki vertikalni napad, započet brutalnim zračnim udarima na administrativno središte grada Gaze, nakon čega je uslijedilo masovno oklopno kopneno napredovanje prema srcu Pojasa, dok se pokušavalo stvoriti katastrofalan šok koji bi doveo do kolektivnog raspada unutar redova otpora i društva.
Unatoč brutalnosti upotrijebljene sile i neviđenoj razini razaranja, izraelska okupacija nije uspjela nametnuti potpuni kolaps, niti je uspjela slomiti borbenu volju otpora, niti proizvesti sliku “brze pobjede” na koju se politički i vojno kladila.
Karakteristike ofanzivne doktrine izraelske okupacije ogledaju se u tri stvari:
– Preuzimanje inicijative prvim udarom: jer je to ključ pobjede, i pokušaj uklanjanja protivnika iz jednadžbe odgovora u početnom trenutku.
– Ciljanje strukture lidera otpora: atentatom ili potpunim uništenjem kontrolnih centara, kako bi se izazala funkcionalna paraliza unutar tijela otpora.
– Iskorištavanje psihološkog pritiska: počinjenjem masovnih pokolja i ciljanjem civilnih objekata, kako bi se stvorio moralni kolaps koji pogađa društva, a ne samo borbene strukture.
Iako je ovakav pristup postigao uspjeh u povijesnim fazama, razvoj sposobnosti protivnika—prvenstveno palestinskih snaga otpora i Irana—počeo ga je lišavati njegove odlučnosti. Bitka se više ne mjeri isključivo opsegom razaranja, već sposobnošću protivnika da izdrži, repozicionira se i zada bolan odgovor.
Iskustvo Gaze – Otpornost i prilagodba pod napadom
Palestinski pokret otpora u Pojasu Gaze bio je svjesan da se suočava s vojnom silom s ogromnom tehničkom i materijalnom nadmoći, te da se izraelska okupacija neće ustručavati koristiti svu silu kako bi nametnula jednadžbe predaje silom.
Od smaog početka ulaska u sukob palestinski otpor znao je da će biti izložen velikom iznenadnom napadu, zato su svoju organizacijsku i vojnu strukturu organizirali po principu fleksibilnosti, manevriranja, raspodjele zadataka i održavanja jedinstva zapovijedanja čak i u najtežim okolnostima.
S izbijanjem “Intifade Al-Aqsa” 7. oktobra 2023., izraelska okupacija je prešla na najviše razine svoje ofenzivne doktrine, kroz intenzivan vertikalni napad usmjeren na centralnu infrastrukturu Pojasa Gaze, posebno na njegovo administrativno središte i ose gravitacije otpora u simboličnim područjima kao što su Shuja'iyya, Jabalia i Khan Yunis. Unatoč ovoj brutalnosti, palestinski otpor je uspio apsorbirati velike udarce, prevladati terenski šok i zadržati inicijativu na nekoliko frontova.
Palestinski otpor se nosio s ovom vrstom napada fleksibilnim odbrambenim sistemom utemeljenim na:
– Točnim procjenama ponašanja okupatora i identifikaciji njegovih operativnih namjera, što je pomoglo u sprječavanju nekih njegovih poteza ili demistifikaciji njegovih ciljeva.
– Pametnom manevriranju na terenu, kroz preraspodjelu i aktiviranje borbene infrastrukture koja je pažljivo građena tokom godina opsade.
– Nezavisnosti lokalnog vodstva, budući da su terenski kadrovi obučeni za donošenje taktičkih odluka bez čekanja na središnje smjernice, održala je otpor živim čak i na vrhuncu nemira.
Suočeni sa žestokom izraelskom agresijom, koja se ogledal kroz stalne operacije od zračnog bombardiranja do koncentriranih kopnenih invazija, palestinski otpor je radio na upravljanju sukobom na način iscrpljivanja, osujećujući pokušaje okupatora da nametne “odlučujuću bitku” u svim područjima Pojasa Gaze. Palestinski otpor je nastavio odgovarati iznenadnim zasjedama, kontinuiranim iscrpljivanjem i inovacijama u metodama i taktikama. Niti jedno područje u Pojasu nije palo pod trajnu vojnu kontrolu okupatora, a vojska nije uspjela preuzeti potpunu kontrolu nad niti jednim centimetrom Pojasa.
Iako je izraelski okupator ubio brojne lider palestinskog otpora, uključujući najviše političke i vojne lidere, struktura palestinskog otpora pokazala je visok stepen kohezije u obnavljanju svojih zapovjednih linija, održavanju svojih komunikacijskih sposobnosti, nastavku nadzora bitke, pa čak i istovremenom manevriranju svojim taktikama i pregovaračkim politikama.
Prema tome, teorija odlučnosti kroz velike udare nije uspjela u iskustvu Gaze. Umjesto toga, pretvorila se u terensku i moralnu slijepu ulicu za izraelskog okupatora. Palestinski otpor je pokazao iznimnu sposobnost prilagodbe složenom pritisku – i vojnom i društvenom – i dokazao da više nije samo strana koja prima udarce, već organizirani vojni akter vješt u upravljanju ratovanjem pod vatrom, produžavajući razdoblje iscrpljivanja.
Iransko iskustvo: Apsorpcija udarca i organizirani odgovor
U noći 12. na 13. juna 2025. izraelska okupacija izvela je jedan od najvećih iznenadnih napada izvan Palestine, ciljajući Iran kombiniranim udarom koji je uključivao nuklearna postrojenja, vojna zapovjedna središta, visoke vođe Revolucionarne garde te lokacije za proizvodnju i skladištenje projektila.
Operacija, kodnog naziva “Lav u usponu”, uključivala je više od 200 aviona i dronova, od kojih su neki lansirani iz tajnih baza unutar iranskog teritorija, uz direktnu zapadnu obavještajnu podršku, posebno Sjedinjenih Država.
Izrael je bio uvjeren da će prvi udar imati razoran strateški utjecaj, bilo paraliziranjem zapovjednih i kontrolnih sistema, razbijanjem lanca zapovijedanja unutar Revolucionarne garde, ili čak guranjem zemlje na rub unutarnjeg kolapsa.
Ova procjena temeljila se na pretpostavci da će jačina šoka i istovremena priroda udara dovesti do raširene zbrke, sprječavajući Iran da organizira učinkovit vojni odgovor i u konačnici ga gurajući prema ponižavajućim opcijama pregovora ili postupne unutarnje dezintegracije.
Međutim, kalkulacije izraelske okupacije nisu uračunale razvoj događaja kojima je Iran svjedočio u sigurnosnom i vojnom smislu, posebno u pogledu spremnosti za najgori scenarij. Unatoč vremenskom i taktičkom iznenađenju, Iran se – u roku od nekoliko sati – pokazao sposobnim apsorbirati udarac i prebaciti se iz odbrambenog stava u organizirani ofanzivni odgovor.
Prvo, Iran je veoma brzo riješio problem koji je nastao likvidacijom najvažnijih vojnih i naučnih lidera, imenujući novi komandni kadar sprječavajući mogućnost vakuuma i “paralize odlučivanja”. Unatoč ciljanju ključnih osoba u vojnom vodstvu, institucionalna struktura – posebno unutar Revolucionarne garde i Zapovjedništva vazdušnih snaga – pokazala je organizacijsku dubinu potrebnu za nastavak borbenih misija u kriznim vremenima.
Drugo, Iran je brzo prešao na provođenje kvalitativnog odgovora protiv ciljeva unutar izraelskih teritorija, uključujući osjetljive lokacije kao što su sjedište izraelskog Ministarstva odbrane i zapovjedne jedinice na sjeveru i u središtu. To je zbunilo izraelsku kolektivnu svijest i raspršilo narativ o “čistom udaru” na koji neće biti odgovora.
Priroda odgovora otkrila je da Iran posjeduje spremnu informacijsku bazu ciljeva i preciznu raketnu sposobnost, što ukazuje na to da je Iran planirao scenarij odmazde čak i prije nego što se udar dogodio i uspio ga je provesti na temelju proračunate procjene.
Treće, iranski odgovor nije bio ograničen samo na vojnu dimenziju. Bio je popraćen koherentnim političkim diskursom i značajnim regionalnim i međunarodnim porukama, održavajući sliku države koja drži inicijativu i sposobna je odgovoriti bez upadanja u stratešku nepromišljenost.
Tako je “veliki udar” na koji se izraelska okupacija kladila postao ulaz u jačanje legitimiteta iranskog odgovora, podizanje cijene agresije i ponovno uspostavljanje jednadžbe odvraćanja na regionalnoj razini.
Četvrto, strategija atentata unutar ove ofanzive nije uspjela stvoriti željeni vakuum. Čak i prije nego što je iranski vrhovni vođa službeno imenovao osobe za popunjavanje ciljanih vodećih pozicija, iranske vojne snage već su počele provoditi protivudare, što ukazuje na neviđenu razinu decentralizacije i operativne spremnosti unutar vojske i Korpusa Revolucionarne garde.
Iransko iskustvo pokazuje da šok napad više nije jamstvo predaje, već je prepun organiziranijih i učinkovitijih odgovora. Nadalje, oslanjanje na prvi udar za postizanje krajnje nadmoći postalo je gubitnička opklada, koja potencijalno dovodi do dugotrajnog iscrpljivanja, podrivajući vlastitu nacionalnu sigurnost okupacije, preoblikujući jednadžbe odvraćanja na svoju štetu.
Kraj ere izraelske odlučnosti
Nekada je Izrael određivao oblik, mjesto i vrijeme sukoba. Dobijao je ratove za nekoliko dana, ali to vrijeme je prošlo.
Kumulativne transformacije u strukturi sukobljenih snaga na Bliskom istoku uspostavile su nove jednadžbe sukoba utemeljene na punoj spremnosti za najgore scenarije, kontinuiranom učenju iz terenskog iskustva i izgradnji strateške i organizacijske dubine sposobne za otpornost i odgovor.
Te snage više nisu samo pokreti otpora koji gomilaju projektile. Umjesto toga, postale su složene fronte s alternativnim zapovjednim jedinicama, fleksibilnom infrastrukturom, organizacijskom spremnošću za suočavanje s psihološkim ratovanjem i dubokim razumijevanjem neprijateljskog razmišljanja.
Gaza je, usred vatre i opsade, pokazala da razbijanje borbene strukture nije moguće atentatima ili masakrima, te da se društvena struktura otpora ne raspada rušenjem, već jača pod bombardiranjem. Istodobno, Teheran je, iz svoje geografske dubine, pokazao da udaljenost više nije prepreka za odgovor, da monopoliziranje tehnološke superiornosti više ne jamči odlučnost, te da ciljanje vođa ne znači ušutkavanje donošenja odluka.
Tako su izložene granice izraelske strategije šoka i odlučnosti. Što je veća njezina razorna moć, to je veći trošak neuspjeha i veća je vjerovatnost da će se upustiti u dugotrajnu, neučinkovitu i neproduktivnu kampanju iscrpljivanja. Što je širi krug ciljeva, to je dublji krug odgovora i protiviznenađenja.
Ono što ujedinjuje iskustva Gaze i Teherana nije samo odgovor na agresiju, već uspostava nove jednadžbe odvraćanja: da izraelska okupacija više nije jedina strana sposobna preuzeti inicijativu, niti jedini donositelj odluka u određivanju kada bitka počinje i završava. U ovoj novoj stvarnosti, prvi udar više nije dovoljan, a odlučna akcija više se ne može postići jednom rukom.
To je upravo ono što znači kraj izraelskog odlučnog razdoblja.
