Ako me ikada iko naučio najbolje lekcije strpljenja, to će biti gospodin Nuri Štaad. On je šesdesetgodišnji inženjer iz Halepa, Sirije. Došao je u Makedoniju sa zadnjim vozom koji je prevozio izbjeglice na putu za Evropu. Nažalost, taj zadnji voz nije izašao iz Makedonije, a gospodin Nuri je sa još 1.500 drugih izbjeglica ostao zaglavljen u izbjegličkom tranzitnom centru.
Zatvaranje Balkanske rute je odvojilo mnoge familije. Neki su ostali u Grčkoj, neki u Makedoniji ili Srbiji, dok su drugi već stigli u neku od evropskih zemalja. Teško je bilo raditi na njihovom spajanju. Nekoliko familija je uspješno legalno spojeno, imućniji su platili krijumčare da pređu zatvorene granice, dok su mnoge familije odustale i vratile se u Grčku, da se preko sistema relokacije dosele u Evropi gdje bi se našli sa svojima.
Nakon što je svoju suprugu i četvoro djece poslao u Njemačku, Nuri je strpljivo čekao u svom domu u Halepu, ne bi li se kako smirila situacija i zavladao mir. Ali toga nije bilo. Uslovi za život su bili sve teži a bezbjednost sve rizičnija. Tada je riješio krenuti putem svoje familije, prešavši Tursku, i preko uzburkanog Egejskog mora stigao u Grčkoj. Odatle je strplivo čekao da mu dođe red za ulazak u Makedoniju, jer u tom periodu su važile mnoge restrikcije i broj izbjegica koji su prelazili bio je ne više od hiljadu na dan. Mislio je da mu se vrata Evrope otvorila kada je ušao u Makedoniju, ali nažalost, tada se ruta zatvorila i on je ostao sam u nepoznatoj zemlji.
Učenje njemačkog jezika
U izbjegličkom centru u Gevgeliji je bio smješten u zadnjem kontejneru pored pruge, ali ne da bi bio prvi ako slučajno dođe voz koji nikada više tamo nije stao. Bio je neprimjetan, često zabrinut, ali ljubazno nasmijan pri svakoj konverzaciji. Za razliku od drugih, nije bio zahtjevan, već je bio zadovoljan sa tim što ima. Kada bi mu ponudili odjeće ili viška hrane, on je zahvaljivao i uzimao samo ako ima za sve, ne samo za njega. Potražio nam je samo knjigu za učenje njemačkog jezika.
Majka naše koordinatorice se pobrinula da mu preko svojih kolega profesora nađe udžbenik, a on nije čekao oficijalne kurseve već je počeo učiti. Provodio bi tako vrijeme pored pruge učeći ili pričajući sa svojima. Zatim je potražio drugu, nakon toga i treću knjigu. Pročitao je pet knjiga, a samo prvu deset puta. Često bi mi se obratio na njemačkom jeziku, da vidim kako je dobro naučio, a ja bi mu reko: „Ocjenit će tebe tvoja djeca kada se budeš sastao sa njima, pa ćete se natjecati ko je bolje naučio.“
Pokazao mi je sliku kuće koju su srušili dok je on boravio u Makedoniji. „Dok sam bio tamo lijepio sam najlon na polomljenim prozorima, a sada je nema. Srušili je skroz…“, progovori drhtavim glasom. Bio je zabrinut kada je govorio o svojoj familiji, a ja sam ga tješio: „Nuri, pogledaj oko sebe. Mnogi su izgubili svoje roditelje, braću, sestre, djecu. Šta oni da kažu? Tvoja su djeca na bezbjednom u Njemačkoj, a ti ćeš ako Bog da, dočekati dan kada ćeh ih ponovo zagrliti.“
„Tako je. U pravu si. Ali odužilo se. Nek Bog podari strpljenja mom narodu i meni sa njima.“
Kada bi završili sa dnevnim aktivnostima, mi bi ostali duže u njegovom društvu da čujemo njegove mudrosti, iskustvo, pogled na svijet.
Budući da nije imao pasoš, njegova se procedura usložnila. Svi smo pritiskali na različita mjesta, i u našim institucijama, i u njemačkoj ambasadi. Na predzadnjem prijemu razgovarao sam sa atašeom za vizna pitanja njemačke ambasade u Makedoniji, koji mi je obećao da će završiti proceduru za dvije nedelje. „Vi ste Nijemci precizni, her Thomas, nadam se da nećemo čekati više od toga.“
I ne prođoše dvije nedelje a vijest o vizi je stigla. Otišao sam da ga posjetim, a on je igrao OK na stolu. Nije me poznao, jer nisam bio u uniformi, a nije ni očekivao goste tako kasno u noći.
„Došao sam da ti čestitam a ti me ne poznaješ. Ideš, pa sada ne mariš o nama“, pošalih se.
„Nisam vjerovao svojim očima kada sam vidio putnu ispravu i vizu, Jasmine. Ne vjeruje mi razum dok mi srce skače od sreće.“
Kraj još jedne izbjegličke priče
Zadnjeg dana u centru je proslavio sa svima, spremajući sirijske tradicionalne kolače.
I eto nakon 16 mjeseci u Makedoniji i dvije godine kako nije vidio porodicu, sjedimo u skopskoj čaršiji na kafu – posljednja kafa posljednje noći u Makedoniji: „Eto Nuri, došao je i taj dan. Drago mi je da si mogao vidjeti i moj rodni grad, da vidiš da Makedonija nisu šatori i kontejneri opkoljeni visokom ogradom. Nadam se da nas nećeš zaboraviti.“
„Radostan sam, Jasmine. Drago mi je što konačno idem svojoj familiji, ali nije mi sve jedno zbog tolikog broja dobrih ljudi koje sam upoznao u Makedoniji. Svi su bili tako fini i smireni. Kada budete dolazili u Njemačku, znajte da imate svoju familiju tamo – mene i moje. Za mene je u Makedonij počeo novi život, kojeg moram nastaviti sa svojom familijom u Njemačkoj. Moram usavršiti njemački jezik, a nakon toga prevoditi ili pomagati drugim izbjeglicama na integraciji. Moram raditi za moj narod tamo, ono što ste vi radili za nas ovdje. A čaršija vam liči na onu u Halepu. Drago mi je da ste je sačuvali. Ne znam da li je išta ostalo od moje čaršije sada. Molim te još jednom se zahvali svima na svom dobru prema meni“, rekao je Nuri.
Tako je napokon završena još jedna duga izbjeglička priča. U vrijeme kada se podižu toliki zidovi oko Evrope, kada mnogi rizikuju i gube imetke i živote svoje za bezbedniju budućnost, Nuri je strpljenjem pobjedio sve komplikovane administrativne procedure i pristigao zdrav i živ u Dortmund gdje ga je sačekala familija.
Mi smo ponosni što smo ga upoznali i što je bio dio naših života i naših briga svo ovo vrijeme. Lično, kao da sam osjećao teret na duši, kao preveliku odgovornost, sve dok nije stigao kod svoje familije. Neki će reći da je neprincipijelno vezati se sa klijentima, ali to oni nikada nisu ni bili. Nisu oni bili naš posao, već ljudi kojima kao ljudi moramo izaći u susret kao što bi htjeli za nas u istoj situaciji, a to će i ostati ubuduće.
