Autori: Mirzet Ibrišimović, Fatmir Alispahić
Hotel „Tuzla“ je još uvijek glavni ugostiteljski objekat u Tuzli. Grad koji nastoji izgraditi turistički imidž trebao bi voditi računa o svojim ponudama. Sastavni dio ponude je i naziv restorana. A glavni restoran u glavnom tuzlanskom hotelu odnedavno se zove „Leskovački roštilj“. Dakle, to nije jelo u jelovniku, već je to naziv restorana, ispisan na jelovniku, cjeniku i drugdje! To je onaj restoran na otvorenom, sa baštom koja se veže na nekadašnji snek bar u Hotelu „Tuzla“. …Nije ni banjalučki, ni travnički, ni sarajevski – već baš – leskovački. A mogao se, vala, zvati i mosnički, dragodolski, salineski, panonski, i kako sve još ne, jer ima stotine naših lokalnih i bosanskih toponima prije Leskovca.
Plediramo da se u Tuzli razvija turizam, a kvalitetne turističke ponude nema bez brendova i prepoznatljivosti, kao što su tuzlanski čevapćići nadaleko znani, po originalnoj lepini s poljevom. Zamislite gosta iz Hrvatske ili Crne Gore koji hoće da u Hotelu „Tuzla“ kuša te čuvene tuzlanske čevapčiće, a tamo ga sačeka „leskovački roštilj“ – brend iz Srbije?
Ne može biti da taj neko ko je birao ime restoranu „Leskovački roštilj“, i ko je to ime odobravao, nije znao da je Tuzli bliži svaki bosanski grad, iz oba entiteta, već nekakav grad iz Srbije. I ne može biti a da nije računao kako bi naziv „Leskovački roštilj“ mogao nekom tuzlanskom turističkom strategu i ekonomisti – da ne kažemo baš patrioti – zaparati uši. Nije to izraz nikakve multikulture i otvorenosti, ako namjesto svojih vrijednosti i brendova umećeš vrijednosti i brendove iz susjedne države. Logično je da se u Leskovcu, pa i u drugim gradovima Srbije, restoran zove „Leskovački roštilj“, ali usred Tuzle to zvuči kao nečiji bezobrazluk i tuzlanska glupost.
Vjerovatno ima Tuzlaka koji će se osjećati ushićeno što se Tuzla rašopila do te mjere da uživa u postojanju restorana koji se zove „Leskovački roštilj“. Neko drugi će u ovom ispipavanju tuzlanske (ne)pameti vidjeti uvertiru za povratak onih vremena kada su se glavne ulice u bosanskim gradovima zvale po junacima iz srpske (kosovske) epike, kao što se danas zovu po Banjoj Luci i Bijeljini. Možda se i u Tuzlu vrate ulice Miloša Obilića, cara Dušana, kralja Petra, Draže Mihailovića i drugih prekodrinskih ličnosti. Ipak je Tuzla, molim te lepo, bre, multikulturna i tolerantna.
Doduše, možda je ovo neki projekat bratimljenja, pa i u Leskovcu postoji glavni restoran koji se zove „Tuzlanski roštilj“?! Taj film nećemo gledati.
Napomena: Dvojica tuzlanskih pisaca su ovaj tekst poslala na sve medijske adrese u Tuzli, ali ga je objavio samo portal TIP.ba, ogradivsši se od stvavova autora, dok su komentari čitatelja, svi odreda, popljuvali autore kao esktremsite i podržali srbizaciju Tuzle. Evo, o čemu se radi.
