Autor: Nabil Fahmi, bivši egipatski ministar vanjskih poslova
Polovinom decembra prošle godine prognozirao sam da će Libija, nakon sporazuma o zajedničkoj odbrani između Turske i vlade Serraja u Tripoliju, biti prvo žarište regionalnih sukoba na Bliskom istoku u novoj godini, jer je bilo za očekivati da regionalni akteri neće mirno posmatrati političku u vojnu inicijativu Turske u Libiji, jer libijski susjedi i druge arapske zemlje prodor Turske na tlo Libije smatraju prijetnjom unutrašnjoj sigurnosti tih zemalja usljed različitih političkih stavova u sadašnjosti i različitih vizija budućnosti Bliskog istoka.
Iznenada je došlo do američko-iranske eskalacije na tlu Iraka, pa se ovo novo žarište nadmeće sa libijskim za prvenstvo.
Erdogan je prodor na libisjko tlo obrazložio sigfurnosnim razlozima, ali i historijskim pravom s obzirom na vladavinu Osmanlija tim područjem. Ovo je, blago rečeno, čudan argument, jer daje pravo svakoj državi koja je određeni period vladala nekim područjem da na njemu intervenira i upliće se u unutrašnja pitanja te zemlje. Vjerujem da je Erdogan svjestan da ne može ponoviti osmanlisjku historiju, ali se nada da će prodorom na afrički kontinent potvrditi značaj Turske u savremenim geopolitičkim odnosima i zadati udarac Egiptu stvarajući na njenoj granici nestabilno područje koje će predstavljati prijetnju nacionalnoj sigurnosti Egipta.
Drugi cilj turske vojne intervencije u Libiji jest jačanje turske pozicije u budućim pregovorima o eksploataciji prirodnog plina i nafte u istočnom dijelu Mediterana.
U nastavku možemo očekivati da će Turska nastaviti podržavati libijsku vladu na čelu sa Serrajom, postepeno je intenzivirajuću, ali izbjegavajuću izlaganje svojih vojnika neposrednoj opasnosti, vodeći računa da svojim potezima ne pogoršava odnose sa Rusijom i Sjedinjenim Državama.
Situacija u Iranu nije ništa manje komplicirana i opasna. S obzirom na to da su Amerikanci likvidirali visokog iranskog dužnosnika odgovornog za provođenje iranske politike na Bliskom istoku, očekivano je da će Iran morati uzvratiti na taj udarac, iako je svima, uključujući i iranski rećim, jasno da bi svaki vojni sukob između SAD-a i Irana završio u korist SAD. Stoga sam očekivao da će iranska reakcija započeti s političkim objavama o nepridržavanju ograničenja na koja su sami pristali u vezi razvoja nuklearnog programa, potom raketnim napadom na američke vojne ciljeve na takav način da šteta bude samo materijalna, kako ne bi izazvali oštru reakciju američkog predsjednika, a u narednoj fazi, shodno razvoju događaja, može se očekivati napad na neameričke ciljeve u regionalnim zeljama, američkim saveznicama.
Iranski režim bio je prinuđen da precizno procijeni situaciju i vrlo pažljivo odabere odgovor, jer ubistvo tako značajne ličnosti kao što je bio gen. Soleimani, nije se smjelo ostaviti bez rakcije, ali, istovremeno, pretjerana reakcija i nanošenje ljudskih žrtava Amerikancima, izazvalo bi žestok američki odgovor koji bi iranskom režimu nanio još veću štetu, a to im ni najmanje ne treba. Stoga, dakle, ne očekujem da će iranski režim nastaviti eskalaciju odnosa sa SAD-om, što je i najavio iranski ministar vanjskih poslova. No, možemo očekivati da će Iran intenzivirati uplitanje u unutrašnja pitanja brojnih regionalnih zemalja pokušavajući da smanji američki utjecaj u regiji i da jača vlastiti politički i vojni utjecaj.
Iran i Libija su se već na početku godine nametnule kao dvije najveće žarišne tačke na Bliskom istoku. I dok se na oba polja dešavaju diplomatske aktivnosti, trenutak nečije slabosti, pogreške ili loše procjene može dovesti do rasplamsavanja sukoba. Teško je prognozirati kako će se stvari razvijati, ali nije teško shvatiti da je diplomatska borba daleko bolji izbor.
