Piše: Sead Zubanović
Dom kulture u Hrasnici, prigradskom sarajevskom naselju, ratna devedeset četvrta. U prepunoj dvorani, prije svega majkama naših heroja, obratio se prigodnim riječima prvi predsjednik BiH, rahmetli Alija Izetbegović. Povod održavanja tog skupa bilo je obilježavanja „Dana šehida.” Poslije njegovog emotivnog govora za mikrofon je stala sitna vremešna žena pod mahramom. Najavljena je kao majka šest sinova šehida, boraca naše Armije poginulih u borbama na ratištima širom Bosne. Nastao je zaista neprirodan muk. Svi smo očekivali da ćemo vidjeti uplakanu majku čijih šest sinova nisu među živima, čuti od nje možda i riječi prijekora upućen onima za koje smatra da su krivi za njenu tragediju pa čak i na adresu samog predsjednika. Mislim da nije bilo prisutnog u sali, a da se nije upitao toliko tuge i bola može nositi ovako krhka, slabašna žena. Jedna majka rodila i ukopala šest sinova! Njen nježni glas pun skromnosti, ali i ponosa doprije i do najudaljenijeg uha. Dvorana zajeca. Uzdasi i suze pratili su svaku njenu rečenicu. Prvo je govorila majkama kao što je i ona, doslovno ih tješeći i objašanjavajući im da na dženetskim vratima njih čekaju, da ih uvedu u te neopisive ljepote, sinovi i kćeri koji su poginuli braneći vatan. Njene riječi su bile tako ubjedljivo izgovarane, isto kao da se upravo sad vratila sa drugog svijeta iz posjete i svojim očima gledala ovo o čemu govori. Napomenula je i na ponos sa kojim kroz život trebaju i moraju da idu majke i supruge šehida, ali i na obavezu da one koje su nane, koje je Allah dž.š. obradovao pa imaju unučad, pomognu koliko mogu u njihovom odgoju i odrastanju i pričaju im svaki dan, o očevima, bosanskim gazijama. Na kraju se obratila predsjedavajućem ratnog predjedništva, rahmetli Aliji niz čije lice nisu prestajale teči suze čitavo vrijeme njenog govora, rekavši mu: „Predsjedniče, ja znam da su moji sinovi, kao i sinovi i kćeri svih majki koji su poginuli na Allahovom putu braneći domovinu šehidi, oni su kurbani odabrani da njihovom krvlju opet budu zaliveni temelji naše lijepe domovine, Bosne. Ne tražimo mi za sebe ništa, samo vas jedno molimo, pravite nam državu u kojoj nikada neće biti zaboravljena njihova hrabrost, njihova žrtva i ovo vrijeme kroz koje smo prošli!”
Halalim djecu moju za Bosnu moju
General Atif Dudaković, bosanski gazija, junak, heroj i vojskovođa koji je na bojnom polju pobijedio i do nogu potukao četiri vojske, u odlučujućoj ofanzivi predvođene ratnim zločincem Mladićem čiji je cilj bio fizičko uništenje bosanskog naroda Krajine (genocid), iznenadio je sve prisutne odgovarajući na pitanje novinara, kada mu je bilo najteže u tom neravnopravnom ratu. Rekao je da je to bio momenat kada je on lično morao, pošto su to svi drugi oficiri odbili, obavijestiti jednu majku da joj je i treći sin poginuo u teškim, krvavim borbama koje su se vodile tih dana prsa o prsa, na život ili smrt. Kada se pojavio pred njenim kućnim vratima, odmah poslije selama, upitala ga je da li je došao da joj kaže da je izgubila i trećeg sina. Znala je da za njegov dolazak mora postojati golem razlog. On je uspio samo nijemo klimnuti glavom i tako potvrdno odgovoriti na njeno pitanje. Za trenutak je zatvorila oči, a onda ga ponovo pogledala i kazala:” Komandante, imam ja još dvojicu sinova. Halalim i njih za našu Bosnu”. Majka koja voli svoje dijete najviše na svijetu, koja je dvojicu sinova ukopala, a sutra treba i trećeg, ovako je govorila. General je gledajući i slušajući tu bošnjačku ženu prvi i jedini put zaplakao u ratu. Tada sam znao da mi moramo pobijediti. Sa ovakvim majkama, rekao je, rat se ne gubi!
Ispričah ove dvije potresne priče jer mi je, kao i mnogima, teško gledati do kraja ogoljenu borbu za vlast i fotelje bošnjačkih političara, koja traje evo osamnaest godina. One koji su na vlasti prvo napominjem. Evo vam ova dva primjera pa uzmite pouku. Postanite svjesni svoje odgovornosti i obaveza koje imate prema drugima.. Kad pomilujete i poljubite svoje dijete sjetite se koliko djece nikada njihov babo ne pomilova i ne poljubi više. Koliko sinova nikad majka zagrliti neće…
Čuvajte se uzdaha jetima jer vi ste pred Bogom i ljudima odgovorni za budućnost Bosne, njihove babovine. Mnogi od njih čekaju na radna mjesta zajedno sa armijom nezaposlenih. Narod ispašta posljedica pohlepe, pljačke i nemorala ljudi koji su vodili i vode ovu zemlju. Podignite ruke, ne stidite se svoje vjere i proučite Fatihu njihovim očevima šehidima, vječnim stražarima na bedemima naše slobode. Šehidska mezarja, gdje god da krenete, mimoići ne možete. Tom dovom za mrtve ujedno se moli Gospodar da na pravi put uputi nas žive. Može Allah dati da poslije toga, te ruke više nikada haram paru ne uzmu. A ako budete kao velika većina vaših predhodnika mislili samo na sebe, znajte, postaćete silnici kojima je Svevišnji obećao poniženje na ovom, a kaznu na budućem svijetu. Primjera takvih nesretnika današnjica je puna. Stvoritelj ne krši obećanja svoja!
