Autor: Mirsad Sinanović
– Ooo, Muhammedeee! – čulo se planinom, a brda su jekom vraćala glas. Vjetar ga raznosio i tanjio. I sve je utihnulo.
Muhammed je radosno gledao nizbrdo u selo otkuda se peo glas. Vjetar i brda umirivali su ga i ushićivali. Htio je uživati u igri vjetra i majčina glasa. Samo da ga još jednom zovne.
– Ooo, Muhammedeee! – čuo se slabiji glas odozdo. On se zagleda u prostrtu maglu ispod koje se selo naziralo. I brdašca su zaustavljala majčin glas. Nejaki vjetar ga je lahko rasipao po granama.
Opet se ču:
– Ooo, Muhammedeee!!!
– Ooo, majkooo! – odazva se Muhammed. Glas njegov vjetar lahko ponese u selo…
Sada znade da ću brzo doći i neće se sekirati, pomisli Muhammed. Gore se vjetar igrao sa oblacima, razgonio ih i skupljao, a onda ih tanjio i kao vunu dijelio u oblačiće, a onda ih njihao i skupljao u gomilu. Oni su tamnili i prijetili kišom. Ispod drvenog korita divlji zec u trzajima je pio vodu, a iznad njega čula se kreha.
– Kako je ovdje lijepo! – uskliknu Muhammed.
Hitro se spusti do sela. Ispred kuće čekala ga je majka. Kada je ugleda, pritrča joj. Ona se sagnu i sa travnate zemlje podiže ćasu:
– Popij, ovo je kozije mlijeko, a ti si blijed i mršav. Nećeš li izjedriti.
Muhammed iskapi ćasu. Osjećao je kako mu snaga nadolazi.
- Sada ću ja tebi donijeti jošte mlijeka – kaza mu majka.
Samo što to reče, otvoriše se vrata na njihovoj kući. Izađoše Muhamedov babo Hasan i i jedan neznanac. Prema anteriji, vidjelo se da je iz kasabe. Čim ugleda njih dvoje, ode do svoga konja, kojeg je vezao za šljivu ispred kuće, i odjaha nizbrdo, a da ih nije ni pogledao.
Majka zadrhta, a Muhammed joj priđe, ona se nasloni na njega.
Kada odoše, majka se okrenu Hasanu:
– Hasane, nećemo sa naše zemlje, šta god da ste se vi dogovorili. Sve sam čula, bila sam iza vrata i slušala.
Hasan polahko dođe do nje, uhvati je za ruku, a brada mu zadrhta:
– Moja, Magbula, hoću dobro tebi i sinu Muhammedu. Kaži,
bona, šta mi imamo? Sami smo u selu. Kada umremo, Muhammed će ostati jedinac. Kako insan može živjeti sam, a da nikoga nema sa njime. Prodat ću zemlju ovome koji živi u kasabi. Dobro će nam platiti zemlju, mi ćemo u kasabi kupiti kuću.
– A šta će tamo raditi naš, Muhammed? Od jutra do mraka radit
će za drugoga, sve dok ne klone. Ja ću od žalosti umrijeti, Hasane… Šta nam ovdje fali, moj Hasane?
– Kako, bona? Šta u ovoj čamotinji imamo? Samo malu kuću i puno zemlje, kravu i dvije koze. Živimo u ovoj pustarini, kako je onaj iz kasabe nazva…
– Slušaj, Hasane. Muhmmad će ovdje orati i sijati zemlju, čuvati krave i koze, a žena će mu ih musti, praviti sir i kajmak.
– Ovdje čim prođe dan, palimo fenjer. Je li nam to život, moja Magbula. Pa danu radimo, a po mraku čamimo uz fenjer.
– Nije tako, Hasane. Ovdje radimo za sebe i što uradimo to je naše. I zdravi smo, hvala Allahu Uzvišenom. Tamo bi naš Muhammed za drugoga radio i eto mu brzo starosti. Evo, popravićemo kuću. Muhammed će se oženiti, pa ćemo imati unuke. Oni će rasti, a mi ćemo stariti. Šta ima ljepše od toga, Hasane. Eto, neka to bude naš život… Evo, pitaj Muhammeda bi li iš'o u tu kasabu.
Muhammed je šutio i slušao ih. Kada bi oni o ovome razgovarali, on ih je slušao. Dušom je bio uz majku, a babi nije proturiječio.
– Muhammede, tamo u kasabi fenjeri ne prestaju svijetliti – kaza mu babo Hasan.
– Mi ih imamo više – tiho mu odgovori Hasan.
– Kako?
– Kada noć ocrni dan, ja izađem i pogledan uvis. Hiljadu je zvijezda iznad naše kuće, babo. Svijetle, neka više, neka manje, a neke i svjetlucaju. Sve se vidi, i ja ih se ne mogu nagledati. Oni u kasabi nemaju ovakvih sijalica.
– Oni imaju velikih kuća, kao ova naša planina – opet će Hasan.
– Ali, nemaju planinu, a sve bi dali da je imaju, babo. U planini su izvori, a oni i njoj i nama daju život. A oni što nemaju planinu, traže vodu svukuda iznad kasabe. Dok sam bio u medresi u kasabi, čuo sam da u velikim kasabama imaju spravu koja ispuhuje zrak. Kada bi imali planinu imali bi i sijalice, i zrak i vodu, babo.
– Neću ja s tobom da pričam, Muhmmede, kao da si sve naučio u toj medresi.
– Ovo su išareti iz naše Svete knjige, babo. Kada nam je jednom na sijelu bio hodža Mustafa, on je kaz'o: Priroda je Kur´an koji šuti, samo je treba znati čitati.
Hasan ga ljutito prekide, muklo je govorio:
– Dobro, ne mogu ja s vama… Nećemo zemlju nikome prodati… Možda je tako bolje… On znade, a mi se naduravamo.
– Moj, Hasane, oni kaburovi ispod kuće čuvat će našu zemlju. Mi ćemo se radovati našim unucima. Misleći na Njega, naša smrt bit će naš berićet i naše radovanje. Eto, kada preselimo, našu zemlju će čuvati Muhammed kako bi nas sviju sačuvao.
Sutradan, Muhammed je klanjao ikindiju na planini, na jednoj visoravni. Opet ću majčin glas:
– Ooo, Muhammede!
– Javi joj se – prekori sebe Muhammed.
– Neću, neka me još jednom zovne – odgovori sam sebi.
Vjetar je skupljao i razgonio oblake. Kao da će kiša.
