Izvor: Oslobodjenje.ba
Šida je ukopana na mezarju u Tegarama, a dženazi su prisustvovali brojni članovi porodice, preživjeli Podrinjci i drugi prijatelji.
– Ispostila je cijeli ramazan. Nije se žalila da joj je teško ili da se osjeća loše. Zadnji dan, prije iftara, učila je Jasin. Nije se bila ni omrsila i tada joj je pozlilo. Imala je moždani udar. Pala je u komu. Odvezli smo je u bolnicu, gdje je sutradan, prvog dana Bajrama i preminula, ispričala nam je Šidina kćerka Sabaheta Mustafić.
Nena Šida svakog 11. u mjesecu je na ulicama Tuzle tražila pravdu za žrtve i kaznu za zločince. Uvijek je nosila ram u kojem se nalazila njena i fotografije njenih šest najdražih muškaraca. Ona je i jedan od simbola poslijeratne nepravde i lošeg odnosa prema preživjelima. Šida je do svoje smrti živjela u neuslovnoj sobici, a nesposobna vlast joj godinama nije željela obezbijediti stan.
Šida je živjela u Slavinovićima kod Tuzle, zaboravljena od svih. Brigu o njoj je vodila njena kćerka.
– Sedam puta su me prebacivali. Sama sam u jednoj sobici, kao kancelarija. Tražila sam makar garsonijeru da daju meni i mojoj kćerki. Kako sam došla u Tuzlu, nisu mi je dali, ispričala nam je u martu Šida.
Sabaheta je ogorčena na nesposobnu vlast, jer nije riješila stambeno pitanje hrabroj ženi, kojoj je genocid uzeo sve.
– U boračko sam predavala zahtjev za kuće, ali nikad joj nisu dali. Nikad ništa nije dobila. Sve odbijenice. To je sramota. Pa ko je zaslužio da dobije kuću ili stan ako ona nije? Neka je sramota i boračkog i Opštine i udruženja. I Šida je govorila: Sram ih bilo. Niko joj vrata nije otvorio, ispričala nam je Sabaheta.
Odnos prema Šidi najbolje govori i kakav je odnos grlatih boraca za prava žrtava genocida, koji se genocida sjete od 11. do 11. jula ili od izbora do izbora.
