Brojni ljudi okupili su se da isprate tabute žrtava genocida u Srebrenici 1995. godine iz Viskog, među njima i majke Srebrenice.
Hurdić Ramiza iz Srebrenice došla je na ispraćaj, a za medije je kazala, da nikad neće odustati i prestati se boriti.
– Tražimo samo da se sazna ko je pobio naše, ko ih je poklao i gdje su nevini i nedužni otišli jer to nisu ptice da su odletile, to su ljudi, djeca, ali kažem, pravda će pobijediti. Bosna je naša, mi se za nju borimo i borit ćemo se zauvijek, nećemo posustati – kazala je Hurdić.
Kaže da se bori za svoje sinove, svog muža i 32 člana porodice.
– Svake sam godine ovdje ili u Potočarima, ja sam majka i borim se i borit ću se i dalje. Još nisam ukopala glavu svog sina. Dvaput sam ga kopala, ne mogu da budem mirna – poručila je Hurdić.
Bol majke Begune Salihović ne prolazi, 30 godina traži sina jedinca
Majka Beguna Salihović 30 godina traži posmrtne ostatke sina Džemaila, ubijenog u genocidu u Srebrenici. U trenutku smrti imao je 21 godinu.
Nikada nisu pronašli ni kost od mog sina. Nema ništa do sada. Da sam bliže Tuzli, išla bih svake sedmice da pitam. Koliko majki i očeva je umrlo, a nije dočekalo da ukopaju djecu. Toga se samo bojim”, priča kroz suze dok sjedi u dvorištu kuće u koju se vratila 1999. godine, u selu Biljača, u općini Bratunac, na istoku Bosne.
Vratila se, kako kaže, jer čeka svoje dijete.
Da mi je da ga nađu, pa neka odmah sutra umrem. Kakav je ovo život? Tri brata su mi ubijena, bratići, sestrići, od djevera sinovi, dva, tri djevera. Ali, moje dijete je meni najteže. I muž se oplakuje, ali dijete je dijete. Sve steže, teško je. Samo da se nađu kosti, pa da odem i proučim Fatihu, da znam da je ondje među svojom braćom i drugovima”, kaže Beguna.
U genocidu joj je ubijen i muž Džemal. Njegovi posmrtni ostaci su pronađeni i ukopani. Sa djecom – sinom i tri kćerke, i mužem početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu morala je napustiti kuću i otići u drugo selo.
Muž je zarobljen i ubijen u oktobru 1992. godine, dok je tražio hranu: “Pucali su im u noge. Ranili su ga. Uhvatili su njega i još nekoliko njegovih rođaka. Odveli su ih negdje i ne znamo ni gdje su ubijeni.” Nakon rata, kada se vratila u Biljaču, pozvana na identifikaciju.
Našli su ga kada se prelazi u Ljuboviju (općina u Srbiji, na granici s BiH, op. a.) preko starog mosta. Tu je bila grobnica. Tu su mi Džemala strpali. Njega i njegovog rođaka. Kompletno je tijelo. Bio je u radnom odijelu iz rudnika”, prisjetila se.
U vrijeme pada Srebrenice u julu 1995, sa Begunom je bio sin Džemail i njegova trudna supruga i kćerka. Ranije je dvije kćerke kamionom humanitarne pomoći poslala u Tuzlu.
Bile su male. Jedan policajac ih podigao na kamion i otišle su za Tuzlu. Tamo mi je radio brat. Znala sam da će brinuti o njima”, kaže.
Džemail svoju kćerku Dženanu nikada nije upoznao. Rođena je 20-ak dana nakon pada Srebrenice.
“Rodila se da imam uspomenu na svoje dijete”, kaže srebrenička majka kroz suze.
Bio je treći razred srednje kada je počeo rat, oženio se mlad: “Živjeli su godinu, Srebrenica pade i on ode preko šume sa zetom što je sada u Danskoj. Kćerka se porodila 40 dana prije pada Srebrenice. A, snaha se porodila 2. augusta. Mojoj Dženani će sada biti 30 godina. Rodila se da imam uspomenu na moje dijete”, priča Beguna.
Zet joj je ispričao da je Džemaila posljednji put vidio kod Buljima. Nakon napada su se rastali.
Kada su krenuli iz Srebrenice, rekla sam im da se ne rastavljaju. Kada je bio prvi napad, on je rekao zetu da ide da vidi gdje su amidžići. I kako je otišao, zet ga više nije vidio. Bio je puno ubijenih i ranjenih. Niko nije znao šta se desilo”, priča Beguna.
Bol majke Begune Salihović ne prolazi, 30 godina traži sina jedinca
Zet je bio ranjen, ali je nakon pet-šest dana došao u Tuzlu, sam, bez Džemaila.
Dolazili su da nam uzmu krvi, ali nema pa nema. Pitali su kako je bio obučen, šta je imao na sebi. A, ovako, baš je teško… Ali, ne može na silu da se umre. Nadam se da ću ga naći”, kaže majka Beguna, koja danas živi sama:
“Vratila sam se jer volim svoju kuću, ovdje sam rodila svoju djecu. Čekam ih kao da će sutra doći svi. Volim kada je Bajram, Nova godina, avlija miriše halvom, baklavom…”
U kući drži jedinu fotografiju sina Džemaila.
Volim da budem ovdje i da čekam da pronađu sina. Zato sam i došla ovdje”, dodala je.
(Avaz/Hayat)
