Prije 33 godine 1. juna 1992. u Bijelom Potoku kod Zvornika počinjen je jedan od najstrašnijih zločina nad bošnjačkim civilima tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Tog kobnog dana, pripadnici Vojske Republike Srpske, uz pomoć paravojne formacije poznate kao “Žute ose”, sproveli su masovno razdvajanje i likvidaciju bošnjačkih civila iz sedam mjesnih zajednica opštine Zvornik.
Prema podacima Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica, iz Bijelog Potoka je odvedeno najmanje 675 muškaraca i dječaka, među kojima je bilo i djece od 15 godina. Danas, 33 godine kasnije, njih 200 se i dalje vodi kao nestali.
Prema svjedočenjima preživjelih koja su zabilježena tokom haških suđenja , muškarci su najprije odvajani od žena i djece, zatim sprovedeni u Srednjoškolski centar u Karakaju. Od tamo su autobusima firme “Drina trans” prevoženi do Pilice, pa vraćani u tzv. staru klaonicu, poznatu kao “Gerina klaonica”, gdje su brutalno ubijeni. Njihova tijela su zatim skrivena u masovne grobnice širom doline Drine. Jedna od najvećih, grobnica Crni Vrh, otkrivena je 2003. godine i u njoj su pronađeni posmrtni ostaci 629 žrtava — dio njih potječe upravo iz masakra u Bijelom Potoku.
Masakr se nije desio u iznenadnoj vojnoj ofanzivi, već kao posljedica planske i organizirane etničke čistke koja je počela odmah nakon što su srpske snage preuzele Zvornik u aprilu 1992. godine. Do kraja maja iste godine, iz gotovo svih okolnih bošnjačkih sela stanovništvo je ili protjerano, ili su žrtve pogubljenja — uključujući sela poput Đulića, Klise, Šetića, Petkovaca, Hajdarevića i drugih.
Dan uoči zločina, 31. maja, lokalni bošnjački predstavnici Nurija Jašarević i Alija Đulić pokušali su dogovoriti mirnu evakuaciju stanovništva prema slobodnoj teritoriji Sapne. Srpske snage su obećale siguran prolaz, ali već sljedećeg dana sve se pretvorilo u zamku. Ljudi su dovedeni do Bijelog Potoka — i tu je počela razdvajanje, mučenje i ubijanje.
Samo žene s djecom su preživjele
Najveći broj ubijenih bio je iz sela Đulići — između 176 i 188 žrtava. Suvada Selimović iz ovog sela posljednji put je muža Hasana vidjela kod raskrsnice u Bijelom Potoku.
“Odvojili su muškarce, vezali im ruke, i odveli. Gledala sam kad ga vode u kamion. To je bio kraj”, kazala je za Detektor.ba.
Suvadin muž pronađen je tek 2008. godine u masovnoj grobnici Crni Vrh. “Moja djeca nisu znala šta znači imati babu, amidžu, daidžu… Ništa muško nije ostalo. Samo žene i djeca”, rekla je.
Šeća Delić iz sela Klisa svjedočila je kako su joj, istog dana, odvedena dva sina — Zijad (21) i Sejad (17) — te muž Rasim i svekar. Gledala je kako joj starijeg sina odvodi vojnik, izgovarajući rečenicu koju do danas ne može zaboraviti: “Uzalud te majka takvog othranila.”
Pokušala je spasiti bar mlađeg sina, ali joj nije pošlo za rukom. Sve ih je izgubila u jednom danu. “Kao kad šutneš loptu — idi kud hoćeš. Ostavili su me samu”, kazala je.
Njihovi posmrtni ostaci su također pronađeni na Crnom Vrhu. “Za jedan dan sam ukopala dvojicu sinova. Sjedila sam između dva tabuta. Nisam znala kojeg više da gledam.”
Zločin bez kazne
Ono što dodatno boli preživjele jeste činjenica da za ovaj zločin još niko nije odgovarao na način koji odgovara njegovoj težini. Iako se neka suđenja vode pred Sudom BiH, porodice žrtava još čekaju na pravdu.
Samo dva svjedoka preživjela su deportaciju iz Bijelog Potoka. Jedan od njih je kasnije poginuo u ratu. Mnoge majke nisu dočekale ni početak suđenja, ne znajući gdje su kosti njihove djece. O ovom zločinu se rijetko govori, a godišnjice se obilježavaju tiho — najčešće samo uz prisustvo članova porodica i preživjelih.
Danas, 33 godine kasnije, spominjanje Bijelog Potoka nije samo čin sjećanja — to je moralna obaveza. U vremenu kada se historija revidira, a zločini negiraju, sjećanje na ovakve zločine predstavlja čin otpora i čuvanja dostojanstva onih koji su ubijeni samo zato što su bili Bošnjaci.
