Iako su neprijatelji Bošnjaka i Republike Bosne i Hercegovine u drugim dijelovima naše zemlje nekoliko mjeseci prije toga skinuli maske bratstva i jedinstva i pokazali svoja prava lica – koljača i rušitelja, među prvim masakrima koje su doživjeli stanovnici Sarajeva desio se 27. maja 1992. godine. Tada su pripadnici takozvane VRS sa svojih položaja na Borijama ispalili granatu na ljude koji su u redu čekali za hljeb u centralnoj ulici Vase Miskina.
Te slike izmasakriranih civila, njihovih razbacanih dijelova tijela i krici ranjenih bili su šok za Sarajlije, tim prije što slična zlodjela u drugim dijelovima BiH do tada nisu filmovana i medijski odaslata. Upravo ovaj masakr otklonio je svaku nadu Sarajlijama da ima imalo humanog u neprijateljima koji su opkolili ovaj grad.
Sagledavajući u širem kontekstu ovaj zločin u kojem je poginulo 26, a ranjeno 108 civila, velikosrbi su čak i za njega imali oprvdanje. Vođa odmetnutih Srba Radovan Karadžić je akcije svoje Srpske demokratske stranke i takozvane VRS opravdavao time što, kako su to formuslisali, najbrojniji narod u BiH želi da u srcu Evrope napravi muslimansku državu, a Karadžić, kao, to ne dozvoljava. Na krilima te laži, nastali su i masakri u Vase Miskina, na Markalama, ispred Tržnice, na tuzlanskoj Kapiji i sve ono što se prije i poslije desilo u Prijedoru, Srebrenici, Bijeljini, Višegradu, Foči, Bratuncu… u skoro svakom dijelu BiH.
Ukratko, glavna teza Karadžića i njegovih saradnika zbog kojih su učinili sve te brutalnosti, a sa kojom su se branili u i haškom tribunalu, bila je: “muslimani su od BiH tjeli napraviti muslimansku državicu, a Srbi su ustali protiv toga i tako zaštitili i sebe i čitavu Evropu od tog fundamentalizma i ekstremizma”.
