Piše: Sejfudin Dizdarević
Padom komunizma 1990. godine za muslimane Balkana počinje novo računanje vremena. Okovi ateizma i proganjanja naroda koji se nisu povinuli crvenom egalitarizmu počinju postajati nelagodno prisjećanje na vrijeme koje je prošlo. Nakon vraćenih prava muslimanski narodi iza Željezne zavjese otkrivaju svoj ugnjetavani identitet. U najvažniji stub tog identiteta spada islam 
koji od početka ’90-ih doživljava revitalizaciju. Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih balkanskih zemalja komunističke prošlosti koja je imala islamske obrazovne ustanove: Gazi Husrev-begovu medresu te Fakultet islamskih nauka. Na zahtjev rudimentarnih muslimanskih zajednica Poljske, Bugarske i Rumunije, u školskoj 1990/1991. godini Gazi Husrev-begova medresa prima nekoliko studenata iz tih zemalja u Sarajevo. Važnu ulogu u prihvatanju, smještaju i ponudi obrazovnog programa tim studentima je odigrao tadašnji direktor medrese Senahid Bristrić.
Među tim studentima bio je i Ahmet Ayvaz koji pripada muslimanskoj manjini Bugarske – Pomacima i kod kojeg ću dvadeset godina kasnije provesti heftu dana obilazeći muslimane južne Bugarske i sjeverne Grčke. Ahmeta sam upoznao preko njegovog kolege iz medresanskih dana koji živi u istom gradu u Njemačkoj kao i ja.
Odluka da zajedno posjetimo Pomake je bila spontana, pričao mi je kako je 2010. godine posjetio Ahmeta u Bugarskoj. Nakon završene medrese (poslije toga su zajedno 2 godine proveli u Medini) nisu imali kontakta, da bi se prije neku godinu „slučajno“ sreli na hadžu, Ahmet je bio vodič bugarskim hadžijama. Još od ranije sam se interesovao za stanje Pomaka – muslimanske slavenske manjine koja jedva broji 200.000 duša – te spontano odlučih da krajem maja 2014. posjetim bugarske muslimane.
Pomaci
Pomaci su (i makedonski Torbeši pripadaju istom narodu) pored Bošnjaka jedini slavenski narod koji je za vrijeme osmanske vladavine prihvatio islam. Kontroverze oko Pomaka počinju i sa samim imenom: termin „Pomak“ je u opticaju tek od 19. vijeka i to su ga nametnuli (nemuslimanski) Bugari. Korijen rječi je „помагач“, čime je označavano islamizirano stanovništvo Rodopa, što znači da se radi o egzonimu kojeg su na kraju preuzeli i sami Pomaci. Pošto pripadaju muslimanskom kulturnom krugu u kojem nacija nije primarni identifikacioni element, oni su sami sebe jednostavno označavali „muslimanima“, odnosno „Turcima“ (isti slučaj kao i s Bošnjacima za vrijeme osmanske vladavine u Bosni). Njihov maternji jezik je rodopski dijalekt bugarskog jezika i, ako je jezik osnova u formiranju nacionalne pripadnosti, onda su Pomaci Bugari, iako do 1912. godine teritorija koju nastanjuju nije pripadala bugarskoj državi. Uhvaćeni su u raljama tri velika nacionalizma: bugarskog, grčkog i turskog i svaki od njih pokušava da dokaže kako su Pomaci etnički Bugari/Grci/Turci.
Islam su primili za vrijeme osmanske vladavine i sama činjenica da većina Bugara to nije uradila ukazuje na neku predislamsku zasebnost ove etničke grupe. U fokus historije su došli kad je osmanska vlast nakon balkanskih ratova 1912. godine pomaške teritorije morala ustupiti novonastaloj bugarskoj državi. Ova godina je i početak egzodusa Pomaka u Tursku. Slično kao i Bošnjaci u Sandžaku, Pomaci su bili izloženi pravoslavnom teroru i nasilnom pokrštavanju. U mjestima Nevrokop (danas Goce Delčev) kao i Drama i Xanthi (današnja Grčka) pokrštavanjem je bilo obuhvaćeno između 150.000 i 200.000 Pomaka. Dvije godine kasnije tadašnji premijer Bugarske Radoslavov im je dozvolio da se vrate u islam (jer je ovim potezom htio da pomaškim glasovima osigura ponovni izbor – što se i desilo).
Najteži period za pomaške muslimane dolazi s komunističkom diktaturom od 1945. do 1990. godine. Prvih godina komunisti su dozvolili relativne vjerske slobode, period je trajao dok nisu učvrstili svoju poziciju da bi nastavili tamo gdje su predratne vlade stale – deislamizacijom Pomaka. „Naučnu“ podlogu ovoj zvaničnoj politici Bugarske KP dostavila je bugarska akademija nauka u djelu „Iz minaloto na bălgarite mochamedani v Rodopite“ (Iz prošlosti bugaro-muhamedanaca Rodopa) štampanog 1958. godine, gdje se zastupa teza o nasilnoj konverziji Pomaka u islam, te ih je sada neophodno vratiti u „veru pradedovsku“ (svaka paralela sa spregom SANU/KPJ je slučajna).
Legenda o nasilnom „poturčavanju“ Pomaka počiva na tri hronike (hronika popa Metodija Draginova, hronika sela Goljamovo i Batkunino hronika) za koje je bugarska historičarka Antonina Željazkova dokazala da se radi o falsifikatima iz 19. vijeka napisanim s ciljem mobilizacije Bugara protiv Osmanlija. (Željazkova, A.: The Problem ofthe Authenticity of some domestic sources on the Islamization of the Rhodopes, deeply rooted in Bulgarian History, in: Études Balkaniques 26 (1990) 4, S.105-111.)
Početak bugarizacije Pomaka je s njihove strane dočekan raznim vidovima otpora; u selu Ribnovo (koje sam i sam posjetio i koje slovi za „najislamskije“ među svim pomaškim selima) je 1964. godine došlo do pobune kada je bugarska komisija za promjenu imena pod zaštitom vojske i policije pokušala da uđe u to selo, što su Ribnovljani spriječili. Bugarska vojska je pucala po njima, na šta su seljani pretukli članove komisije. Mještani Ribnova su, između ostalog, tražili da se iz sela povuku bugarski učitelji koje im je država dodijelila (istu politiku je imala i Jugoslavija slanjem crnogorskih i srbijanskih učitelja u muslimanske sredine). U neizvjesnosti od reakcije države seljani su organizovali straže. Država je sa svoje strane blokirala selo, ukinuli su im struju i vodu. Na kraju je bugarski politbiro popustio odustavši od bugarizacije Pomaka u strahu od narodnog ustanka.
Ali ovo je bilo kratkog vijeka, kraj komunizma nijedan Pomak neće dočekati s muslimanskim imenom – država im je svima nametnula kršćanska. Okovi od kojih će se tek od 1990. godine početi polahko oslobađati…
Sofija
U Sofiju slijećemo u popodnevnim satima 26.5. i na aerodromu nas čekaju Ahmet i Hasan Ristemov, mladić iz istog sela koji se nalazi u Bursi, gdje trenutno piše doktorski rad iz historije na temu Sereski muftiluk (Seres je grad u današnjoj Grčkoj) i koji će nam tokom našeg boravka u Bugarskoj biti nepresušni izvor historijskih informacija. Kako je rođen za vrijeme komunizma, njegovi roditelji su bili primorani Hasanu dati neko bugarsko ime. Izbor je pao na „Zlatko“, koje će mu tek s tri godine s padom komunizma i u dokumentima promijeniti u „Hasan“. Zbog visokih administrativnih taksi (oko 150€ – što je za njihove uslove preskupo) mnogi Pomaci još uvijek u dokumentima imaju bugarska imena, kao zaostavštinu crvenog terora koji je nad njima provođen. Međusobno se zovu muslimanskim imenima i kada umru obavezno na nišane stavljaju muslimanska imena, čak iako ih zvanično ne bi ni promijenili. Hasan u Bursi studira zajedno s nekim Bošnjacima s kojima je malo vježbao bosanski, te je sporazumijevanje s njim bilo lakše. Iako bugarski jezik pripada istoj jezičkoj familiji kao i bosanski (južnoslavenski) razlike su ipak toliko velike da malo dublja konverzacija ide skroz teško. Jedna od odlika bugarskog je i pojavljivanje glasa „št“ gdje je kod nas „ć“. Tako je u bugarskom „opština“, „kjašta“ (kuća), „svešt“ za svijeću itd.
Na aerodromu uzimamo rezervisani rent-a-car kojim ćemo narednih dana samo kroz područja naseljena Pomacima Bugarske preći oko 1.000 km (+500km koje ćemo u drugom autu preći kroz sjevernu Grčku gdje također žive Pomaci). U Sofiji odlazimo do jedine džamije od njih stotinjak koliko ih je bilo za vrijeme osmanske vladavine. Ime džamije je Banja-Baši (mnogi hamami) džamija. Sagradio ju je Mula-efendi Kadi Sejfullah pa i po njemu nosi ime. Na mjestu gdje stoji džamija još u rimsko doba je bio termalni izvor koji su Osmanlije pretvorile u hamam i tik do njega je sagrađena džamija. Mula Sejfullah ju je uvakufio pred dušu svoje voljene žene koja je mlada umrla.
Kada je Evlija Čelebija u 17. vijeku pisao svoj putopis, spomenuo je da Sofija ima 53 džamije, čiji broj će narasti i do 100. Džamija je sagrađena 1566. godine. Za vrijeme komunističke vladavine džamija nije služila svojoj svrsi, što znači da Sofija nije u to vrijeme imala nijednu muslimansku bogomolju, a u njoj je proklanjano odmah po padu komunizma 1989. godine.
Džamija je oštećena podzemnim radovima na prokopu za metro te se trenutno nalazi u fazi renoviranja, što je preuzela jedna državna turska agencija. Turci su inače veoma aktivni u pomaganju muslimanima Bugarske pri obnavljanju svog vjerskog života: od 1.200 džamija i mesdžida koliko ih ima u Bugarskoj, za jedan dio njih Turska je na sebe preuzela finansiranje imama i potrepština džemata.
Komunisti su imali svoje muftije koje su postavljali da bi ovi onda džematlijama solili pamet. Ili, kao što jedan reče: „Komunisti po nama pišaju, a muftije nam govore da pada kiša“. Ahmet nam spomenu da je svojim očima gledao kako muftiju (stajali smo ispred zgrade muftiluka koja se nalazi 200 metara niz tzv. „Pirotsku ulicu“) pijanog izvode iz muftijstva. Te marionete niko od muslimana nije uzimao zaozbiljno.
Pomakistan
Nakon konaka u Sofiji, u ranim jutarnjim satima put nastavljamo ka Rodopima – planinskom masivu koji je drevna nastambina Pomaka. Modernim autoputem idemo južnije ka Velingradu, prvom mjestu u kojem smo odmorili. U samom gradu većina stanovništa su bugarski pravoslavci, dok okolna sela naseljavaju Pomaci. U turskim sidžilima stoji da je muslimansko stanovništvo bilo većina te je njihov procenat 1712. godine dosezao brojku od 89%. Nakon pada komunizma u gradu postoji jedan mesdžid bez munare koji je ujedno i sjedište muftiluka. Grad je poznat po mineralnim vrelima i za vrijeme komunizma je bio omiljeno izletište „drugova i drugarica“ koji su tražili okrepljenje nakon iscrpne borbe protiv klasnog neprijatelja. Uprkos deislamizaciji, gradom se vide kako starije, tako i mlađe Pomakinje koje ponosno hodaju u svojoj tradicionalnoj nošnji, šalvarama i šamijama na čijim rubovima se nalaze ukrasi. Iz Velingrada ulazimo dublje u Rodope. Paralelno s autocestom vijuga i uskotračna pruga dužine 122km, što je pravi magnet za turiste. Polahko prolazimo pored sela u kojima dominiraju munare. Prvo selo u koje svraćamo na namaz je Pašovo. Velika i tek renovirana džamija se nalazi u sredini sela. Unutrašnjost džamije odiše smirajem i osmanskom ornamentikom. Za vrijeme klanjanja razmišljam o ljudima ovdje, oni koji su tu se bave zemljoradnjom i uzgojom duhana. „Pomaci žive u brdima, a njive su im u dolinama“ šali se naš domaćin. Pogled kroz prozor džamije otkriva perivoje borove šume gdje stabla dosežu visinu od nekoliko desetina metara.
Svraćamo i do susjednog sela Avramova koje je također 100% muslimansko. U Bugarskoj je poznato jer se u njemu nalazi željeznička stanica na najvećoj nadmorskoj visini u Bugarskoj – 1267 metara. U njemu je imam lokalni mještanin koji je zajedno s Ahmetom i mojim prijateljem iz Njemačke studirao u Medini. Dolazimo mu do kuće, dozivamo ga da izađe na avliju. Zavjesa se pomjera, ali niko ne izlazi. Nakon nekoliko minuta na vratima se pojavljuje mršav, ali žilav hodža duge brade. Zatečen je situacijom i izvinjava se zbog zakašnjenja jer se pribojao da ga opet nisu tražili; „oni“ su bugarska policija koja mu je dostavila poziv da se za par dana javi u njihovu centralu.
„Za nas Pomake komunizam još nije pao. Represije se nastavljaju, sada pod plaštom borbe protiv islamskog terorizma. Do 1990. su se protiv nas borili u ime komunizma, danas u ime demokratije. Ideologije se smjenjuju, ali nas ne ostavljaju na miru.“ – prokomentarisa situaciju Ahmet.
Ribnovo
Na moje insistiranje – jer sam na njemačkoj televiziji gledao reportažu o tom selu – upućujemo se u selo Ribnovo. S glavnog puta, kod sela Filipovo – Bugari su se pobrinuli da muslimanskim selima u procesu bugarizacije od 1912. godine daju najvlaškija imena – skrećemo u brda ka Ribnovu. Put je izrazito dobar i nov i skraćuje povezivanje ovog sela s glavnom cestom za 12km. Na skretanju kod Filipova nema table za Ribnovo. Autom se penjemo vijugavom cestom. S vrha nam se nudi izvanredan pogled na Rodope. Slično kao i u Bosni, očuvanje tradicije i vjere je pospješivano nemarnim odnosom vlasti prema saobraćajnoj infrastrukturi sela u kojima žive muslimani. Komunisti su ovim htjeli da ih „kazne“ zbog odupiranja asimilaciji u postojeći poredak, a ustvari su im time nesvjesno pomogli u konzerviranju muslimanske tradicije. U slučaju Pomaka još jedan elemenat je odigrao značajnu ulogu – a to je brdovit i nepristupačan teren do njihovih sela. Malo koje selo je smješteno ispod 1.000m nadmorske visine. Ribnovo ima dvije džamije i za vrijeme ljetnih mjeseci djeluje poprilično pusto jer se radno stanovništvo obično nalazi u drugim krajevima Bugarske, pa i Evrope u potrazi za nafakom. Jesen i zimu provode u svom selu te se svi relevantni društveni događaji (svadbe, sunećenje) održavaju kad se u selo vrate sa sezonskog rada.
Odlazak u tuđinu zbog rada je fenomen vezan za cijeli Pomakistan, po selima su okačeni oglasi za rad u drugim državama. Hasanov brat je jedno vrijeme radio u Čileu na postavljanju solarnih panela u pustinji Atakama.
Ulazimo u kuću hadži Tahira i njegove hanume Elvije. Duboko su zašli u šezdesete. Zatičemo Elvija-hanumu kako sprema tradicionalne „mekice“ – slatke uštipke koje jedu umjesto hljeba. Ulazimo u prostoriju koja je u isto vrijeme kuhinja, dnevni boravak i spavaća soba. Pored nje imaju još samo jednu koja im služi kao ostava. Uprkos tome slove za bolje situirane u selu jer imaju prodavnicu. Ovi mali granapi u Bugarskoj se zovu „Хранителни стоки“ i riječ „стоки“ ne znači „stoka“ nego „artikal“. Dok ovo nisam skont’o pomislih da u Bugarskoj na svakom koraku možeš kupiti stočnu hranu.
Hadži Tahir (odnosno Tair – kao i kod Albanaca dolazi do „gutanja“ suglasnika „h“) nam ispriča da je albanskog porijekla i da mu je pradjed došao u Ribnovo bježeći od krvne osvete. Tu se oženio i ostao. Uvijek sam oprezan s narativnom historijom, ali do makedonske granice i do sela naseljenih Albancima udaljenost je tek 120km, što mi ovu verziju čini sasvim prihvatljivom. Nakon pola sahata na hastal dolaze mekice, salata, sir, med. Sve ono što zemlja daje. Spravljanje hrane je u dobroj mjeri od povrća i žitarica koje rastu na njihovim njivama. Uz priču o Tahirovom hadžu uživamo u zdravoj i svježoj hrani. Rastajemo se 1h pred akšam da u selo Vaklinovo koje će sljedećih dana biti mjesto u kojem ćemo odsjesti stignemo prije zalaska sunca.
Vaklinovo
Selo Vaklinovo je kao slijepa ulica, to je zadnje selo na putu i iza njega je samo granica s Grčkom koja je udaljena nekih 5km zračne linije. Pri ulazu u prethodno selo (koje se zove „Kočan“ – istoimeno prezime postoji kod muslimana Bosanske Dubice) nalazi se granična postaja koja je zaostavština od komunizma kad se kontrolisao promet ljudi u selo i iz njega. Samo selo „Vaklinovo“ nosi ovo ime od 1960. godine, do tada se zvalo „Marulevo“. Promjena imena sela je tipična za nametanje bugarskog identiteta Pomacima. Virgil Vaklin je bio bugarski graničar koji je ubijen na dužnosti. Ubili su ga mještani sela Marulevo koji su pokušali pobjeći u susjednu Grčku bježeći od komunističkog terora 1953. godine. Sedmero njih su se približili do same granice čekajući da padne kiša, nadajući se da na taj način Virgilov pas neće nanjušiti njihov trag. Nažalost, otkriveni su i Vaklin je počeo pucati po njima ubivši dvojicu. Pošto su bili naoružani, uzvratili su vatru ubijajući Vaklina i njegovog kera. Petero preživjelih Pomaka je uspjelo pobjeći na grčki teritorij odakle su nesmetano nastavili put za Tursku. Zadnji od ove peterice je umro prije 10 godina, ne vidjevši nikada više svoj vatan. 
Komunističke vlasti su 1960. godine selo Marulevo prekrstili u Vaklinovo. S pshihološke strane još jedno poniženje za Pomake, od te godine samo ime sela podsjeća na ubicu dvojice Pomaka koji su bježali pred komunističkim terorom.
Kuća našeg domaćina je jednostavno i spartanski uređena. Umjesto dušeka je slama. Baš po mom ukusu, jer sam htio da što bliže i izvornije upoznam Pomake i njihov način života. Pored kuće teče potok koji čak nema ni ime. Oko kuće je bašča iz koje jedemo povrće za salate. Stajući pred kućom Ahmet mi objašnjava kako je dočekao bajram 1989. godine. Komunisti su već bili zabranili zajednička okupljanja muslimana. Da ne bi ostali bez bajrama, njegov babo – koji je bio predsjednik džemata – organizuje klanjanje bajrama u svojoj kući. Ljudi bi kasno iza jacije dolazili, bez svjetla da ih komunistički cinkaroši ne bi primijetili. Ahmet ih je prihvatao kod potoka jer je bilo oblačno i nije se mogao vidjeti „prst pred okom“. Tu bi konačili i ujutro bi klanjali sabah i bajram namaz. Onda bi polahko, jedan po jedan izlazili iz kuće da ne bi bili upadljivi.
Pomacima nisu bili zabranjeni samo vjerski obredi, komunistima je smetalo sve što je na bilo koji način podsjećalo na islam. Tako su 1982. godine naredili da se uklone svi nišani s arapskim slovima, zabranjena je islamska nošnja za žene – hidžab i šalvare.
Mnogi Pomaci su bježali u šume da bi spasili svoju vjeru. Ahmet mi pokazuje Kur’an koji je njegov djed krio u šumi jer su im komunisti zabranili posjedovanje islamske literature. Ispriča mi anegdotu o jednom dedi koji se godinama krio u šumi izbjegavajući na taj način bugarizaciju. Na kraju su ga crveni uhvatili i predili mu ime. Poslije toga su ga iselili u neki drugi dio Bugarske (istoj metodi raseljavanja je pribjegavao i Staljin te je iselio čitave muslimanske narode, kao npr. Čečene i krimske Tatare, u Sibir). Pošto je sada bio među Bugarima nije htio nikako da jede meso bojeći se krmetine. Anegdota kaže da se zadesio u nekom restoranu i jedino jelo bez mesa koje se moglo poručiti je bila musaka. Pošto ta vrsta jela nije bila poznata u njegovom kraju on vidje da se ta „musaka“ sastoji od krompira pa reče: „Hej krompire, jesu li to i tebi Vlasi promijenili ime kao i meni?“
Dospat-Borino-Devin-Kričim-Peštera-Batak-Dospat
Sljedeći dan koristimo za obilazak brojnih jezera na kojima su izgrađene hidroelektrane. Rodopi su bogati vodom, radi se o jednoj od najbogatijih regija vodom u Evropi. Stvorena su i brojna jezera s hidrocentralama iz kojih se ovaj dio Bugarske snabdijeva strujom. Rodopi su neopisivo lijepi, visoki borovi u planinama i čista jezera i potoci na obroncima. Uprkos ovoj ljepoti, regija je poprilično turistički neiskorištena, što je još jedan pokazatelj maćehinskog odnosa Sofije prema ovoj muslimanskoj provinciji. Prolazimo pored sela koja bi se barem po imenu mogla naći i u Bosni. Ustina, Perušica, Peštera, Kozarsko, Čurukovo… Iznad jezera Kričim odakle se pruža izvanredna panorama nalazi se restoran i odatle prestaju pomaška i počinju bugarska sela. Vlasnik restorana se udostojio da ovu činjenicu obilježi i za „dummies“, kao kad pas markira 
svoju teritoriju pored restorana je zabio krst nekih 3 metra visine da se zna da ulazite (ili napuštate – zavisno s koje strane dolazite) u bugarsku zonu. Svraćamo i do grada Devina, gdje se nalazi crkva koja je do 1912. godine bila džamija. Nakon što će muslimanima 10 godina kasnije biti dozvoljeno da opet – barem načelno – ispovijedaju vjeru, vakuf džamije pretvoren u crkvu nisu do dan danas dobili. Sagradili su novu džamiju u neposrednoj blizini.
Mjesto Batak kroz koje smo također prošli je bilo poprište krvavog gušenja ustanka na koji su se digli bugarski kršćani tog mjesta 1876. godine protiv Osmanlija. Ustanici su napali i ubili nekoliko osmanskih vojnika i činovnika. Odmazda je bila strašna, Osmanlije su s Pomacima opkolili selo i pod vođstvom Ahmet Aga Barun Tana krvavo ugušili ustanak ubijajući između 3.000 i 7.000 hiljada ustanika i seljaka.
U proljeće 2007. godine njemačka fondacija je htjela organizovati simpozij pod naslovom Feindbild Islam – Geschichte und Gegenwart anti-islamischer Stereotypen in Bulgarien am Beispiel des Mythos vom Massaker in Batak ( Islam kao neprijatelj – historija i sadašnjost antiislamskih stereotipa u Bugarskoj na primjeru mita o masakru u Bataku ). Konferencija je na kraju morala biti otkazana zbog protesta bugarskih nacionalista, jer je zadirala u utemeljivački mit bugarskog identiteta – a to je mržnja prema svemu osmanskom i muslimanskom.
(Mala digresija na ovom mjestu – sa mnom radi jedan Bugarin koji je prije 10 godina došao u Njemačku. Pričao mi je o svom kulturnom šoku kad je prvi put otišao u tursku radnju i vidio prehrambene artikle koje poznaje iz Bugarske i koji tamo slove kao „nacionalna jela“. Deosmanizacija balkanskih kršćanskih naroda bio bi gubitak identiteta koji ne bi mogli nadomjestiti)
Često zastajemo pored lijepih jezera koja odjednom sijevnu iza visokih borova da uživamo u ljepoti prizora. Prilikom posmatranja Dospatskog jezera moj saputnik iz Njemačke spontano prouči ezan kad „subhanallah“ i „elhamdulillah“ više nisu bili dovoljno jaki da izraze stanje duše obogaćene ljepotom viđenog.
Na ručak svraćamo kod Ahmetovog rođaka koji drži restoran u gradu Dospatu. Iz bašče restorana se izvanredno vidi džamija sa dvije munare, a na jednoj od njih arapskim slovima stoji „Allahu ekber“.
Novac za završne radove džamije – između ostalog i te dvije munare, donirao je jedan bugarski kršćanin; ne zbog toga jer nešto plaho voli muslimane, nego iz koristoljublja. Naime, muslimanima je ponestalo para da završe gradnju džamije i neko predloži da se umjesto džamije objekat dalje nastavi graditi kao ambulanta. Vlasti jedva dočekaše taj prijedlog i uprkos protestu muslimana htjedoše da preokrenu namjenu objekta. Ali pošto je zakonom zabranjeno graditi hastahane ukoliko se u krugu od 2km nalazi benzinska pumpa (biznis koji je gore spomenuti Bugarin imao) uslov je bio da se benzinska ukloni s tog mjesta. Vidjevši da mu je nafaka u pitanju, Bugarin donira pare za džamiju da se završi kao takva, samo da ne bude ambulanta zbog koje bi morao zaključati benzinsku.
Kočan
Sljedeći dan provodimo u susjednom selu Kočan. Pijačni je dan, mala čaršija vrvi ljudima. Prodaju se stvari koje su potrebne za svakodnevne radove na njivama i stočarske potrepštine: ulari, sedla, zvona za koze i krave. Pogled mi plijeni sama džamija koja se nalazi u centru sela. Na ulazu džamije stoji natpis da je sagrađena 1545. godine, srušena 22.2.1987. i ponovo sagrađena 2.12.1990. godine.
Jedan od ljudi koji su bili najzaslužniji za ponovnu izgradnju džamije je neki Husein Aliyev Bošnakov. Sudeći po prezimenu sigurno se radi o domaćem Pomaku bošnjačkog porijekla. Nažalost, nisam uspio naći više podataka o ovom insanu. Također, zanimljivo je da se na detaljnoj karti Rodopa zapadno od Dospatskog jezera nalazi toponim „Bošnakovci“, što znači da su migracije iz zapadnog Balkana prema Bugarskoj itekako bile prisutne.
Kao i okolna sela koja su 1912. potpala pod bugarsku vlast i u Kočanu je muslimansko stanovništvo stavljeno pred izbor: ili da prime hrišćanstvo ili da napuste zemlju. Slično kao iste godine u Sandžaku, imam džamije savjetuje da je džaiz prividno primiti kršćanstvo ako srce ostane u islamu. Narod ga sluša tako da dolazi do masovne konverzije u hrišćanstvo – jedina opcija koja im je ostala ukoliko nisu htjeli napustiti selo. Džamija se pretvara u crkvu, pravoslavni pop dolazi u crkvu da drži liturgiju. Već sljedeće godine vihor dolazećeg balkanskog rata stanovnici koriste da protjeraju popa i bugarske vlasti, crkvu ponovo pretvaraju u džamiju i ponovo se vraćaju u islam. Komunistima je džamija smetala jer su pored nje morali proći kad bi išli u Vaklinovo na spomen ubijenom Virgilu Vaklinu. Kao „relikt prošlog vremena“ donesena je odluka da se sruši. Niko od domaćih muslimana to nije htio uraditi te su doveli nekog Bugarina da to uradi. Munaru je svezao debelom sajlom i na kraju je srušio. Nije dugo uživao u ovom patriotskom činu. Nedugo za tim stigla ga je nečija kletva. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći.
U haremu džamije uz zid su poredani stari nišani ispisani arapskim pismom. Hasan mi dešifruje da se radi o merhumima od prije stotinjak godina. Komunjare su 1982. godine donijele ferman da se uklone svi nišani s arapskim slovima. Ništa više nije smjelo da podsjeća na islam. Posmatram ljude na glavnom trgu, stare nene se u svojoj tradicionalnoj nošnji odmaraju na klupama, djeca se igraju. Među djecom ih je dosta izrazito svijetle puti, plavih očiju i plave kose. Koliko sam mogao vidjeti, Pomaci imaju svjetliju put i od samih Bugara.
U Kočanu ćemo klanjati i džumu, imam je mlad, islamsko obrazovanje je završio u Turskoj i Saudijskoj Arabiji i prilično je agilan u svom radu. Praćenje hutbe na bugarskom je bio čudan osjećaj, dosta toga razumiješ, ali ti je neobično u džamiji slušati riječi koje inače poznaješ iz kršćanskog teološkog konteksta.
Čavdar
Posjeta selu Čavdar (od tur. „Çavdar“ = raž) je bilo jedno od najupečatljivijih iskustava. Selo se nalazi na 1.300m nadmorske visine. Zbog blizine Grčke (svega 2km zračne linije) cijelo selo je za vrijeme komunizma bilo vojna zona u koju su i sami stanovnici mogli ući samo s posebnom propusnicom. U samom selu se nalazila (sada već napuštena) kasarna i za stanovnike je ovo značilo stanje trajne napetosti, tim prije jer su se bugarski vojnici krajnje drsko ponašali prema domaćem pomaškom stanovništvu. Cijelo selo je okruženo borovima i u njegovoj sredini se nalazi trošna džamija. Imam džamije je izvjesni Mehmed koji se prihvatio ovog posla nakon što je stari imam – njegov amidža – umro. Zbog manjka kadra nisu mogli organizovati hodžu (a i samo selo ima tek 300 stanovnika – od kojih više od polovine proljeće i ljeto provode negdje drugdje kao sezonski radnici) te se Mehmed prihvatio hodžiluka. Tu je kao imam i radi bez nadoknade. Inače je plaća imamima akutni problem u cijeloj Bugarskoj, tek 10% svih imama primaju plaću od muftijstva, ostalih 90% se snalazi kako zna i umije. Većina ih se bavi stočarstvom i zemljoradnjom da bi prehranili sebe i porodice. Mehmed je u Sofiji završio fakultet astrofizike (ili bijaše nuklearne fizike?), ali se nije dvoumio da se prihvati imamskog posla samo da se ne ugase džamijske aktivnosti u Čavdaru.
Uvodi nas u džamiju dimenzija ca 7,5×7,5m. Džamija nema sprata za žene nego su od tih 56m2 zagradili jedan dio za žene. Džamija je prava riznica islamskih knjiga koje su ljudi uvakufili i koje su u dobroj mjeri pisane još za vrijeme osmanske vladavine. Otkrivam rukopis El-Gazalijevog djela „Ejjuhel-veled“ (O, mladiću) pisanog 1911. godine. Tu je i knjiga hutbi na arapskom. Pažnju mi plijeni Kur‘an čijih su zadnjih 20-ak stranica ispisane lijepom kaligrafijom, ali hemijskom olovkom. Stranice su se poderale, pa pošto ljudi nisu imali mogućnosti jednostavno pribaviti novi Kur‘an, bili su primorani doslovno „krpiti“ stare ćitabe. Ostajem zadivljen nad preciznošću kaligrafskog majstora i pokušavam zamisliti teškoću življenja u vremenu kad su muslimani Bugarske živjeli u potpunoj izolaciji strepeći za svoje i sudbinu svoje vjere. Ali komunisti prave spletke, a i Allah ih pravi.
Satovča
Satovča je selo s 2.000 stanovnika koje je jedino veće naselje istoimene opštine (u koju spada nekoliko okolnih sela – između ostalih Vaklinovo i Kočan) u kojem žive pravoslavci. Na čitavoj opštini ima tek 4% pravoslavaca, a u samom selu Satovča ih ima oko 30%. Na samom trgu sela se nalazi „narodni dom“ u kojem je smještena uprava grada – odnosno Кметство kako se kaže na bugarskom. Zgrada je do 1912. bila džamija i nakon što je oblast potpala pod bugarsku upravu nakon odlaska Osmanlija pretvorena je u zgradu uprave. Na samoj zgradi se nalazi pomen ploča trojici Bugara iz Satovče koji su 1878. godine učestvovali u ruskom ratu protiv Osmanlija, u gradu gdje su muslimani, kojima su Osmanlije donijele najupečatljiviji dio identiteta – islam – dvotrećinska većina.
Muslimani Satovče 10 godina nisu imali džamije – tek kada je 1922. neki izvjesni Hasan (ovo je izgleda omiljeno ime kod Pomaka – svaki treći se zove Hasan) prodao sve imanje da bi se zaputio u Tursku u muhadžirluk i uvakufio dio svog posjeda da se izgradi džamija, što je i urađeno. Džamija je i danas u funkciji, lijepa i vitka izdiže se u jednoj mahali udaljenoj nepunih 5 minuta hoda od stare džamije. Na podne namazu vidjeh dokaz ljubavi ovih ljudi za islam – zajedno sa mnom u saffu klanjao je i jedan dedo koji je jednom nogom bio već na ahiretu. Nakon završenog namaza nekih 15 minuta sam prohodao selom da bih se opet vratio pred džamiju. Tu vidjeh dedu na štakama kako se brzinom puža upućuje kući. Poštapa se s dvije štake, ali namaz u džematu ne izostavlja.
U Grčkoj
U međuvremenu nam se pridružio još jedan Ahmetov školski kolega, Turčin Said, koji je mahsuz iz Istanbula došao kod njega, da se zajedno prisjete medinskih dana. Nakon otklanjane džume i ručka kod Ahmeta oko 16h se upućujemo za grčki grad Xanthi u kojem živi dosta muslimana. Do granice nam treba oko 1h vožnje. Na ulasku u Grčku peglanje grčkih graničara: Said, koji je uspješan biznismen u Dubaiju, u Bugarsku je došao s nekakvim bijesnim terenskim autom dubaijskih tablica na kojima stoji „for export only“. Iako su papiri bili uredu (bugarski graničari su nam samo odmahnuli da vozimo dalje) Grkljan je morao da pokaže ko je gazda u kući. Zadržavamo se na granici sahat vremena. Ustvari, navodne nejasnoće oko tablica su bile samo izgovor da nas se zadrži dok nije stiglo „pojačanje“ – jedan drugi grčki graničar s psom koji je treniran da nanjuši drogu… Nakon što nam je izbalio auto i, naravno, nije našao nikakve narkotike, nastavljamo naš put i prolazimo kroz prvi veći grčki grad – Dramu, nekada većinski muslimanski grad i sjedište muftiluka.
Put bez prestanka nastavljamo za grad Kavalu na Egejskom moru gdje klanjamo ikindiju (do akšama ima još 1h). Hodamo pored mora, uživamo u mediteranskoj klimi i čudimo se da su samo dva sahata vožnje autom planinski vrhovi Bugarske prekriveni snijegom. U grad Ksanti (tur. İskeçe) ulazimo u akšamsko vrijeme i naše prvo odredište nam je turistički biro u turskoj mahali grada koji drži Abdullah Çollak, još jedan diplomant medinskog fakulteta koji danas muslimanima Ksantija nudi putovanje na hadž i umru. Vodi nas sebi kući na obilnu večeru.
Na stolu je pored ćevapa bilo i punjenih paprika. Floskulu da se „osjećamo kao kod kuće“ nije bilo teško provesti u djelo jer nam je kulinarska ponuda bila itekako poznata. Na konak idemo u selo Toksotes (tur. Okçular). Konačimo u musafirhani pored džamije. U Toksotesu živi svega sedam turskih porodica. Kao što pravim grčkim patriotima i dolikuje, džamiju su više puta palili i oštećivali. Pred same grčke izbore spaljena je 7.3.2004. do temelja. Nakon ponovne izgradnje bila je izložena vandalizmu 2007. godine, te 4. oktobra 2009. Prije dvije godine, 22.5.2012. kamenovana je musafirhana (baš ona u kojoj ćemo konačiti). Ali muslimani se očigledno vode metodom da „ne mogu oni toliko srušiti koliko mi možemo izgraditi“ te je džamija svaki put iznova obnovljena. Džumu namaz klanja sin našeg domaćina, Benjamin, koji je završio školovanje u Turskoj.
Nakon mediteranskog doručka upućujemo se u pomaško selo Filia (tur. Dinkler), imam sela je Pomak Ahmet Petlo (prezime mu je od bugarske riječi za „horoza“). Ali, kao i većina Pomaka u Grčkoj, i on je turciziran i skroz slabo natuca bugarski. Tu mu se zadesi i punac, starac od 70-ak godina, također Pomak. Malo pođosmo na bugarskom razgovarati, ali bi mu teško jer se vidi da ne koristi aktivno jezik. Nakon odlaska Osmanlija iz Grčke tamošnji muslimani su imali nešto bolji status nego u Bugarskoj, u školama imaju dvojezičnu nastavu (grčki i turski). Upitah mu sina Sejfija koji jezik bolje priča, turski ili grčki. Bio sam prijatno iznenađen kad mi reče da mu bolje ide turski jer pored časova u školi s roditeljima kod kuće se također koristi turskim.
Muslimani koje smo sreli u Grčkoj su bili Pomaci, ali su se vremenom priklonili Turcima i pogubili su skoro sve od svog pomaškog identiteta.
Pokolj u Preseki
Pri povratku u Bugarsku idemo na drugi granični prijelaz, preko grčkog Komotinija u Bugarsku ulazimo na prijelaz „Makaze“. Stajemo u prvo selo na bugarskoj strani da klanjamo namaz. Ime sela je Preseka i obavijeno je crnom prošlošću. Nakon što su komunističke vlasti Pomacima nametnule kršćanska imena, krajem decembra 1984. godine su se osjećali dovoljno jakim da započnu i kod turskog stanovništva Bugarske proces bugarizacije imena. Ovdje je otpor bio jači, stanovnici sela Mlečino su kolektivno otišli do uprave grada zahtijevajući vraćanje muslimanskih imena. Bugarska policija i vojska je otvorila vatru na te ljude. Isti scenarij se odigrao i u selima Benkovski, Kajaloba, Gorski Izvor, Mogiljane i Dobromirci. Od 17. do 19.1.1985. vojska je u selu Jablanovo ubila 30 muslimana koji su pružali otpor bugarizaciji imena. Izvještaj Amnesty Internationala iz 1986 godine govori da je u ovim akcijama bugarskih vlasti život izgubilo 100 osoba. Mnogi su deportovani na robiju u zloglasni logor Belene.
Iako je u selu Preseka pala samo jedna žrtva ona je postala simbol. Bugarske vlasti su 26.12.1984 u naručju majke Fatme Özturk upucali 17-mjesečnu bebu Türkan Fejzullah. Svakog 26. decembra muslimani okolnih sela pa i šire se okupljaju i sjećaju se ovih tamnih dana historije muslimana Bugarske.
U selu Preseka se danas gradi nova džamija. Inicijator gradnje je Türkanin daidža Ali Aytaš, koji od 1989. živi u turskoj Bursi i koji je bio jedan od 300.000 ljudi koje su komunističke vlasti prognale s topraka.
Povratak u Njemačku
Pred sami akšam ulazimo u Sofiju. Smještaj nalazimo u jednom hostelu u blizini džamije. Na jaciji namazu opažam jednog izrazito svjetloputog klanjača. Bio je vedra lica i kad primijeti da nismo domaći uđosmo u srdačniji razgovor. Pomislih da je Bugarin koji je primio islam, a na kraju se ipostavi da se radi o jednom Pomaku iz sela Ribnovo koji je uposlen na Orijentalnom institutu u Sofiji. I tako se krug zatvara, s Pomacima koje srećemo i daleko od njihove domovine. Sa sjetom, ali puni utisaka ukrcavamo se u avion za Njemačku. Ostavljajući iza sebe putovanje pod čijim utiscima ćemo biti još dugo vremena nakon njegovog završetka, sretni što smo upoznali ove vedre i gostoprimljive muslimane.
Epilog
Do mog odlaska u Bugarsku bijesno sam reagirao na jugonostalgičarske žalopojke kako nam je za vrijeme Tita bilo lijepo. Upoznavši se s teškim uslovima života Pomaka za vrijeme komunizma promijenio sam mišljenje, u kontekstu odnosa prema muslimanima, jugoslovenski muslimani su fakat najbolje prošli od svih muslimana koji su živjeli pod komunističkom čizmom.
Nekoliko stotina kilometara istočno od Bosne živi narod koji nam je tako blizak – i zbog vjere i zbog jezika i zbog historije i zbog osmanske zaostavštine i zbog iskustva komunizma – a o kojem faktički ne znamo ništa. Neki dan se zatekoh u društvu trojice muslimana, fakultetski obrazovanih ljudi i spomenuh im Pomake za koje nikad ranije nisu čuli ni da postoje.
Zbog toga ovaj putopis, da među nama podigne svijest o tim muslimanima koji su se našoj posjeti istinski obradovali i s kojima dijelimo toliko zajedničkog. Na rastanku sa svakim od njih u amanet su nam ostavljali da ih spomenemo kod Bošnjaka i molili su nas da ih se posjeti. U slučaju da to neko želi provesti u djelo, može me slobodno kontaktirati na moj mail: sejfuddin_at_yahoo.com
