Hatib: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, dž.š., u Kur'anu, a.š., je objavio: Nezamislivo je da vjernik ubije vjernika, to se može dogoditi samo – nehotice….. Onome ko hotimično ubije vjernika kazna će biti – Džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i proklet će ga i patnju mu veliku pripremiti. (En-Nisa’, 92.-93.)
I ovogodišnji mubarek ramazan, kao i mnogi prethodni, protekao je u znaku prolijevanja muslimanske krvi, od mašrika do magriba. No, tu bolnu činjenicu čini još bolnijom i tužnijom to što muslimansku krv danas prolijevaju kako naši dušmani, tako isto i muslimani. Svjedoci smo da muslimani danas nemilosrdno ubijaju jedni druge u Egiptu, Pakistanu, Jemenu, Sudanu, Somaliji, itd.
Muslimani širom svijeta posebno će pamtiti ovogodišnji ramazan po stravičnom krvoproliću u Egiptu, na kairskom trgu Rabija el-Adevijja, kada su egipatski vojnici muslimani pucali na demonstrante, također muslimane, koji su mirno protestirali u korist svrgnutog predsjednika Muhammeda Mursija. U mjesecu Allahove milosti, oprosta, međumuslimanske solidarnosti i samilosti, u Egiptu su muslimani hladnokrvno ubijali jedni druge, uopće se ne osvrćući na kur'anske prijetnje upućene onima koji namjerno ubijaju muslimane, skrnaveći time svetost islamskog bratstva spomenutu u ajetima: Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala. (El-Hudžurat, 10.); Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom. (El-Feth, 29.)
Muslimani su sami svoju krv učinili jeftinom i bezvrijednom
Pored svega, mi muslimani za sve naše nedaće i stradanja opet krivimo nemuslimane (nevjernike), cioniste, četnike, ustaše, Amerikance, Ruse, Engleze i sve druge koji nas napadaju i ubijaju, a nećemo da priznamo da je zapravo muslimanska krv postala jeftina i bezvrijedna u očima naših neprijatelja onda kada smo je mi sami sebi učinili jeftinom i bezvrijednom. Onda kada su muslimani počeli izdavati jedni druge za sitne pare, kao što je to učinila prosilamska politička stranka ”En-Nur” i njene vođe koji su u Egiptu izdali islamske principe ustajući, zajedno sa sekularistima i ateistima, protiv legalno izabranog predsjednika Mursija. Da paradoks bude veći, Mursi je također zagovornik uspostave Šerijata u Egiptu za koji se zalažu i vođe spomenute partije ”En-Nur”. Ili, kao što je bio slučaj sa muslimanima Bošnjacima u četničkom logoru, a koji je odmah poslije rata ispričao jedan preživjeli bošnjački logoraš. Naime, jednog dana svi logoraši dobili su po pola kriške hljeba i pola cigarete. Kada je jedan od logoraša otišao u zahod, drugi logoraš je uzeo pola njegove cigarete, da bi ga ovaj, kad se vratio i vidio da je ostao bez cigarete, ”uredno” prijavio četničkom stražaru. Kada je četnik čuo za šta musliman optužuje drugog muslimana, on je, ni sam ne vjerujući u ono što čuje, prosiktao: ”Pa, vama ni kama ništa ne može! Ja vas jednako tučem i mučim, a vi izdajete jedni druge za pola cigarete!”
Naša krv i naši životi postali su jeftini onda kada su muslimanski lideri i političari uveli u običaj hapšenje i zatvaranje muslimana bez ikakve krivice. Treba li uopće spominjati poznatu činjenicu da su zatvori u muslimanskoj državi Egipat, kao i mnogim drugim muslimanskim državama, puni nevinih muslimana koji su izloženi najsvirepijim metodama mučenja, usljed kojih mnogi od njih polude ili umru u najgorim mukama. Takvih primjera i zlodjela nije naravno pošteđena ni naša država, a samo jedan u nizu je primjer Ebu Hamze, bivšeg pripadnika Armije BiH, kojeg su bošnjačko-muslimanski političari strpali u zatvor bez ikakvih dokaza i krivice, potpuno nakon toga zaboravivši na njega, njegovu porodicu i njihova prava, dok u isto vrijeme pišu zakone o zaštiti pasa lutalica o kojima se raspravlja čak i u bh. parlamentu.
Naša krv je postala jeftina i bezvrijedna i onda kada su muslimani jedni druge počeli tekfiriti i proglašavati nevjernicima i na taj način ohalaljivati (smatrati dozvoljenim) njihovu prolivenu krv, život, čast i imetak, a sve to pravdajući šerijatskim dokazima, što je samo po sebi morbidno i krajnje licemjerno, i što predstavlja najgrublji napad na uzvišeni islamski Šerijat.
Kako normalan čovjek i iskren vjernik može vjerskim dokazima braniti taj moralni sunovrat i to divljaštvo? Jesu li takvi uopće svjesni da će sutra na Sudnjem danu stati pred Allaha, dž.š., i odgovarati i za najmanje pravo koje su uskratili drugom muslimanu, a kamo li za njegovo svirepo ubijanje? I kako je uopće moguće da takvi muslimani pri sebi nemaju ljudskosti ni plemenitosti ni koliko su je imali nekadašnji nevjernici i najgori neprijatelji islama? Naime, mnogobrojni su primjeri iz islamske povijesti koji govore o plemenitim postupcima nevjernika prema muslimanima.
Na primjer, kada se spomenu imena Ebu Džehla, Velida ibn Mugire, Utbeta ibn Rebi'e i drugih kolovođa nevjerstva u vrijeme Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, mi zamišljamo da oni ni jednog trenutka nisu pokazali plemenitost, samilost i ljudskost i da su oni bili zvijeri u ljudskom obliku. Međutim, ako se malo bolje upoznamo s njihovim biografijama, vidjet ćemo da su oni često puta bili moralniji i plemenitiji od mnogih današnjih muslimana.
Poznato je da su prvi muslimani na čelu sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, bili izloženi raznim vrstama uznemiravanja, torture i mučenja, i to je trajalo punih trinaest godina u Mekki. Ali često puta zaboravljamo da je za vrijeme trinaestogodišnje torture ubijeno samo dvoje muslimana u Mekki, Sumejja i njen suprug Jasir. Dakle, neprijateljstvo i rat protiv muslimana od strane mekanskih nevjernika, koji je trajao trinaest godina, odnio je svega dva muslimanska života, dok danas muslimanski zlikovci za jedan sat u Egiptu ubiju dvjesta drugih muslimana.
Da su mekanski nevjernici često puta pokazivali plemenitost prema muslimanima, iako su se svim sredstvima borili protiv njih, svjedoče i sljedeći primjeri.
Islamski historičari su zabilježili predaju i priču o hidžri ashabijke Ummu Seleme, r.a., koja će kasnije postati Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, supruga. Ona je na put hidžre u Medinu krenula sama sa svojim sinčićem Selemom koji je tada imao dvije godine. Negdje na petom kilometru od Mekke sreo ju je Osman ibn Talha koji je tada bio nevjernik. Na njegovo pitanje kuda je krenula, ona je odgovorila da je krenula u Medinu da se pridruži mužu Ebu Selemi. Upitao ju je: ”A ko je još s tobom?” Odgovorila je: ”Niko, osim ovog mog djeteta.” Tada je on rekao: ”Tako mi Allaha, neću te pustiti da tako sama putuješ!’ Zatim je uzeo povodac njene deve i pratio je sve do pred Medinu, nekih 500 km, a nakon toga se vratio ne tražeći i ne čekajući ni obično ”hvala”, a kamo li šta drugo. Zašto je to učinio? Zato što je posjedovao ahlak, plemenitost i ljudskost iako je bio nevjernik.
Kada su nevjernici Mekke prisilili muslimane na izolaciju koja je trajala tri godine, jedan nevjernik, zvao se Hišam ibn Amir, bio je uzrok prekida te izolacije. Naime, on je uspio nagovoriti još četvericu nevjernika iz uglednih mekanskih porodica: Zuhejra ibn Ummejju, Mut'ama ibn Adija, Ebul-Bahtarija ibn Hišama i Zem'a ibn Esveda, da izađu pred glavešine plemena Kurejš sa stavom i prijedlogom da se izolacija muslimana mora prekinuti, jer će skapati od gladi i žeđi, i uspjeli su iznuditi takvu odluku. Ništa ih drugo nije podstaklo na takav postupak osim plemenitost i saosjećanje prema ljudima koji pate, iako nisu iste vjere. Zar je moguće da su vođe nevjerstva posjedovali plemenitost i pokazivali je u određenim trenucima prema muslimanima, takvu kakvu je pokazao i Srbin Srđan Aleksić, žrtvujući svoj život da bi spasio život muslimana Bošnjaka. Kako je moguće da muslimani danas ne pokazuju plemenitost i samilost jedni prema drugima?!
Čak je i faraon ovog ummeta, Ebu Džehl, znao nekada pokazati plemenitost i ljudskost. Tako je on, kada su vođe Kurejša odlučile ubiti Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, mladićima koji su taj zločin trebali izvršiti, naredio da ne upadaju iznenada po noći u njegovu kuću, da ne bi slučajno zatekli Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, suprugu u neprijatnoj situaciji.
Kad se pokvare vladari i ulema, pokvari se i narod
Nije nam nipošto cilj da u ovoj hutbi branimo i hvalimo nevjernike, već da iz spomenutih primjera uzmemo pouku i da se zapitamo kakva je to vjera i kakav je to ahlak koji nekim muslimanima dozvoljava da tako nemilosrdno ubijaju druge muslimane? O kakvoj vjeri u Allaha, dž.š., može govoriti onaj muslimanski nesretnik koji je u Somaliji ubio šejha Abdulkadira Nura Fariha dok je klanjao namaz u džamiji? O kakvoj vjeri u Allaha, dž.š., može govoriti nesretni egipatski general El-Sisi koji je na prevaru, nasilno, došao na vlast i onda izdao naredbu da vojska puca po civilima? Na kraju krajeva, o kakvoj vjeri može pričati i šejhul-Azhar koji je stao uz vojsku i koji je zadovoljan smrću tolikog broja muslimana u mjesecu ramazanu, koji ginu od muslimanske a ne od cionističke ili krstaške ruke?
Jadni su muslimani dok god budu imali takve vladare i takvu ulemu! Muslimanski vladar koji je iskreni i ubijeđeni vjernik, ne može biti tiranin i ubica svoga naroda. On ne sije strah i smrt, već ulijeva sigurnost i čuva živote muslimana, kao što je to radio pravedni i brižni halifa Omer, r.a.
U vrijeme Omerovog hilafeta jedan od muslimanskih namjesnika je došao kod njega i rekao mu: ”Vođo pravovjernih, neki ljudi su uzurpirali zemlju koja im ne pripada, a ja nisam u stanju da to uzmem od njih osim da ih propisno kaznim.” Na to mu je Omer, r.a., rekao: ”Subhanallah, zar od mene tražiš dozvolu da kažnjavaš i mučiš ljude? Da li sam ti ja utočište od Allahove kazne? Da li će te moje zadovoljstvo spasiti Allahove srdžbe? Što se toga tiče, najprije iznesi dokaze protiv njih, a onda tu imovinu uzmi na osnovu dokaza koje posjeduješ. Ako nemaš jasnih dokaza, onda traži od njih da potvrde da su to uzurpirali. Ako ne potvrde i ne posvjedoče, onda traži da se zakunu Allahom da nisu uzurpirali tu zemlju, a ako se zakunu, onda prihvati njihovu zakletvu i ostavi ih na miru. Da sretnem Allaha s njihovom izdajom i prevarom, lakše mi je nego da Ga sretnem s njihovom krvlju.”
O, kolika je samo razlika između ove dvojice muslimana, tiranina i krvinika El-Sisija i pravednog i samilosnog vladara Omera ibn Hattaba!
Kao što je ogromna razlika i između druge dvojice muslimana, šejhul-Azhara Ahmeda et-Tajjiba i šejhul-islama iz vremena sultana Selima, Alaudina Džemala koji je svoje islamsko znanje i vjersku poziciju iskoristio u odbrani muslimanskih prava i muslimanskih života. Ovom ćemo prilikom, iz svijetlih stranica njegove biografije, navesti samo jedan primjer.
Prenosi se da je Sultan Selim jedanput naredio da se ubije 500 čuvara državne blagajne, pa je šejh Alaudin Džemal otišao kod sultana Selima, i rekao mu: ”Moja zadaća kao muftije je da čuvam i štitim sultanov ahiret. Znaj da su ovi ljudi nevini i nije ih dozvoljeno ubiti. Moraš im oprostiti.” Sultan Selim se rasrdio i ljutito mu rekao: ”Zar ti da se suprotstavljaš sultanovoj naredbi?! To nije tvoj posao i tvoj mandat!” Šejh je mirno odgovorio: ”Ja se ne suprotstavljam sultanovoj naredbi, već se brinem o sultanovom ahiretu. Ako im oprostiš, bit ćeš spašen, ako ih kazniš, očekuj i ti bolnu kaznu na Sudnjem danu.” U tom trenutku sultana Selima je popustila srdžba, poslušao je šejha Alaudina i oprostio je čuvarima državne blagajne, sačuvavši tako 500 ljudskih života.
Ovaj ummet čezne za takvom ulemom i daijama koji će nositi zastavu preporoda i prosperiteta i koji će se boriti za pravdu i istinu, za slobodu i dostojanstven život muslimana ne bojeći se ničijeg prijekora, a čija će deviza biti: Mi od vas ni priznanja ni zahvalnost ne tražimo, mi se Gospodara našeg bojimo! (El-Insan, 9.-10.)
Kako muslimani mogu voljeti i poštivati ulemu poput šejhul-Azhara, kad je takva ulema spremna zarad vlastitog komoditeta i pozicije iznevjeriti islamske principe i izdati svoj narod. Gdje je pobožnost, iskrenost, odlučnost i hrabrost kakvu su posjedovali alimi poput spomenutog šejha Alaudina, zatim poput Ebu Hanife, Ahmeda, Malika, Ibn Tejmijje, Izudina ibn Abdus-Selama, na koje se današnji šejhovi, oni sa Azhara i drugih islamskih univerziteta, pozivaju. I gdje je svijest o tome da ispravnost i pokvarenost ummeta zavisi upravo od ispravnosti i pokvarenosti vladara i uleme, kao što stoji u predaji: ”Dvije skupine iz moga ummeta ako su ispravne, onda je i narod ispravan, a ako su pokvarene, onda je i narod pokvaren: vladari i ulema.”
