Piše: Rašid Kasumović
Sjećam se da sam volio jesti pitu krompirušu, zeljanicu, sirnicu, a zatrefi bi se đahkad i burek, onako još vruće iz tepsije. Ćasa mlaćenice ili kiseline je bila nako u sredini, ni tam’ ni vam’, potaman svakome, i meni i braći i svima ostalim, nikome ni blizu ni daleko. Kašike bi pođahkad, kad bi se sudarile u pokušajima da se onako kriomice “ukrade” komad pite, zazvečale, ali bi se nastavilo jesti kao da se ništa nije ni desilo.
Niko se nije ljutio. Niko nikome nije haturio. Ne d'o Bog. A i kako bi. Svi smo kućile brinuli iste brige, deverali od sabaha do jacije, od bajrama do bajrama, od godine do godine, i tako redom.
Čini mi se da se ta hava skromnosti, sloge, razumijevanja, uvažavanja i osjećaja zajedništva, cjeline, kompaktnosti nekim mističnim čudom prenijela sa svake porodice na seoske sokake, selo, Biljansku dolinu, Travnik i tako dalje. Ili je možda bilo obrnuto. Ko će ga znati. Ja ne znam. Ali znam da je vladala neka divnim osjećajem zadovoljstva protkana ravnoteža i sklad.
Brat je pomagao bratu, komšija je pomagao komšiji, zaseok zaseoku, jedno selo pomagalo je drugom, bez zamjeranja, svađe i rasprave
Prođe od tada mnogo bajrama. Ništa više nije kao prije. Sve je naopačke. Život koji životarimo steže nas i žulja k'o vuneni džemper obučen naizvrat. Stisnuli smo se u svoj samodovoljni svijet koji smo izgradili da bi zadovoljili svoju gotovo perverznu potrebu da kažemo i dokažemo da smo u pravu a da su svi ostali u krivu.
Vodimo beskonačno duge, jalove i iscrpljujuće rasprave o tome ko je u pravu, čija partija je bolja, čija vjera je krnjava a čija nije, čiji “šejh” je bolji i pametniji a čiji je “skreno”, i tako u nedogled. Kako kažu naši stari: “Da Bog da se o sebi zadeverali.” Haman nas je to i zatrefilo. Ne treba nam drugi. Sami sebi smo dever i belaj.
Nestalo je muhabeta, onog zdravog muhabeta o zdravlju i familiji, deveranju i veselju, krompiru i jeribasmama, koševini i kupljevini, vašarima i teferičima, a men’ se čini nestao je i jedan dobar dio nas, naše duše, nestao i otišao u nepovrat.
Danas kada se sretnemo nabrzinu izustimo MERHABA ZA MERHABA i gledamo da se što prije raziđemo kako bi se vratili u svoj svijet, kako bi smo i dalje mogli nastaviti sa raspravama, ko je u pravu a ko nije, grčevito braniti vlastiti bunker sazidan ciglama egoizma.
Danas jedemo krompirušu i kusamo kiselinu svako iz svog tanjira, zadovoljni sami sobom, svoji u svom svijetu. Aferim!!! Daleko smo dogurali. (Ko shvati, razumjet će)
