-Obavio sam zadatak, Jugoslavije više nema – hvala vam lijepo!, ova rečenica za mnoge je siže biografije Stjepana Mesića, posljednjeg predsjednika Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) koji na tu funkciju dolazi na 30. juna 1991, a napušta je u decembru iste godine, kada i izgovara ovu rečenicu.
Trideset godina kasnije, kaže da tumačenje da je time potvrdio da je on radio na rušenju Jugoslavije nije tačno.
-Slovenija i Hrvatska su proglasile samostalnost – dakle, federacije više nema, Predsjedništva više nema. Ja sam sebi postavio zadatak da ishodimo konfederalni model i u tome nisam uspio, države više nema. Šta sam ja mogao, da otvorim zubarsku ordinaciju da bih ostao u Beogradu!?, kaže Mesić.
Mesić kaže da je stvaranje jugoslovenske konfederacije bio i njegov uslov tadašnjem hrvatskom rukovodstvu da napusti poziciju hrvatskog premijera i preseli se u nefunkcionalne savezne institucije.
-Toliko se ratovalo i krvi prolilo, a granice nisu ni za milimetar promijenjene. Mogli smo da oročimo konfederaciju na pet, sedam ili deset godina – koliko se dogovorimo, da utvrdimo zajedničke poslove i izvore finansiranja, smatra on.
Tri decenije kasnije, Mesić kaže da su protivnici takvog koncepta bili brojniji i jači.
Osim preispitivanja uloga srpskog i hrvatskog predsjednika, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, Mesić navodi tadašnju Jugoslovenski narodnu armiju (JNA) kao jednog od ključnih faktora za donošenje odluka.
-Vojska je bila ugrožena i tražila je sponzora. Oni se jesu naslonili na najjaču republiku, na Srbiju, ali time su gubili komponentu Jugoslavije.
Iako je vojskom formalno upravljalo Predsedništvo SFRJ, ono je odluke donosilo veoma teško jer je bilo duboko podijeljeno između članova koji imali stavove bliske srpskim i ostalih, pa su se glasovi često jednako dijelili – 4:4.
Mesić kaže da je u najmanje tri navrata JNA želila da preuzme kontrolu nad događajima koji su eskalirali, prije svega kroz junski desetodnevni rat u Sloveniji, pa sve žešćim sukobima lokalnih Srba sa hrvatskim vlastima, kao i raspirivanjem sukoba u Bosni i Hercegovini.
-Vojni vrh je želio da donesemo odluku da vojska po svome nahođenju može upotrebiti silu, koliko god želi i gdje god želi. A to je bio klasični pokušaj vojnog udara, prisjeća se Mesić.
Ilustraciju još direktnijeg pokušaja vojne akcije Mesić vidi u raketiranju zgrade Banskih dvora u centru Zagreba, gdje su se u tom trenutku sastali hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, jugoslovenski predsjednik Stjepan Mesić i jugoslovenski premijer Ante Marković.
-Raketa je udarila u trenutku kad je Tuđman primio poziv i uzeo telefonsku slušalicu iz ruku svoje sekretarice. Bio je to klasični vojni udar – ako ubiju Tuđmana, na njegovo mjesto dolazi predsjednik Sabora; ako ubiju mene, na moje mjesto dolazi Crnogorac Branko Kostić; a ako ubiju Markovića, na njegovo mjesto dolazi njegov zamjenik Mitrović, srpski kadar.
DIREKTNA LINIJA MILOŠEVIĆ – TUĐMAN
Još jedna telefonska slušalica je, prema Stjepanu Mesiću, odigrala veoma važnu ulogu u prvim mjesecima rata u kome se raspadala Jugoslavija.
-Iz Beograda su 1991. došli specijalci koji su instalirali direktnu telefonsku liniju Tuđman-Milošević i ona je funkcionisala sve dok ja nisam došao za predsjednika Hrvatske 2000. godine. Dok se ratuje na život i smrt, a rat nije čak ni proglašen, njih dvojica svakodnevno komuniciraju, kaže Mesić.
Približavanju dvojice nacionalnih lidera kumovao je sam Mesić, i to priznaje da je učinio kroz prijedlog tadašnjem srpskom članu Predsjedništva SFRJ Borisavu Joviću da probaju da zaustave rat koji već počinje. Ideja je bila da njih dvojica organizuju sastanak u četvero – sa Miloševićem i Tuđmanom. Međutim, nacionalni lideri na kraju dogovaraju sastanak bez svojih predstavnika u saveznim institucijama Jovića i Mesića, pa se historijski susret odigrava u vojnom lovištu Karađorđevo.
-Upozorio sam Tuđmana da Milošević vara i da mu ništa ne smije vjerovati. A on me pitao da li ja zaista mislim da je Milošević pametniji od njega.
Mesić se prisjeća da je Tuđman u Karađorđevu bio samo sa šefom kabineta, a kasnijim hrvatskim premijerom Hrvojem Šarinićem, i da su se po povratku u Zagreb našli u jednoj od vladinih zgrada.
-Tuđman nije znao da glumi – bio je sav crven i ozaren u licu. Sve je riješeno, sve je riješeno, rata više nema – likovao je, odmah tražio mape od savjetnika koje su stavili na sto i pokazali da Milošević predlaže granice iz 1939., plus Cazin, Kladušu i Bihać koje je nazvao turska Hrvatska, kaže Mesić i dodaje da u tom trenutku nije dijelio Tuđmanovo ushićenje.
-Pitao sam Tuđmana šta kaže na to kaže Alija Izetbegović (predsjednik Predsjedništva BiH), a on mi je pokazao prstima makaze – kad se ovako spoje srpske i hrvatske makaze, nema mjesta za Aliju. Za mene je to odmah značilo da počinje rat.
PODJELA BIH
Na naredni susret Miloševića i Tuđmana u makedonskom Tikvešu Mesić nije ni pozvan, pa je on postajao sve svjesniji da njegov model novog političkog dogovora ima sve manje šanse za uspjeh.
-Sve je to padalo u vodu kad Tuđman i Milošević nisu željeli takav model – Tuđman je želio da pripoji dio Bosne, a i Milošević je želio 63 posto BiH. Milošević je varao svijet da se bori za Jugoslaviju, varao je Srbe da će živjeti u jednoj državi – nikad nije spomenuo Veliku Srbiju, ali je Srbima rekao da će živjeti u jednoj državi, prisjeća se Mesić.
Politički uspon Slobodana Miloševića bio je na vrhuncu u danima dok je Stjepan Mesić predsjedavao jugoslovenskom federacijom, a zemlja se na terenu raspadala u sve češćim oružanim sukobima.
-Osnovni uzrok rata je da je Milošević želio da stvori Veliku Srbiju, ali je kao veliki glumac varao svijet da se zapravo bori za Jugoslaviju. On je znao da je svijet sentimentalan prema Jugoslaviji, zaslugama Tita i pobjedi u Drugom svjetskom ratu.
Mesićevi opisi Slobodana Miloševića uvek imaju miris tompusa i aromu viskija, po čemu je srpski lider bio prepoznatljiv u prvim godinama političke karijere.
-Milošević je poslije nekog ručka ili večere pio viski, bio je onako dežmekast, a mene je čudilo kako je on sa takvim licem i takvom građom postao nevjerovatno popularan u Srbiji. Na moju opasku da želi da napravi Veliku Srbiju i da ćemo svi od toga imati štete, a najveću štetu će imati Srbija, te da će mu Srbi suditi i vješati ga na Terazijama, on mi samo kaže – još ćemo da vidimo koga će da vješaju, prepričava Mesić.
– 1990. i 1991. godine Mesić se sjeća kroz blokadu i demonstracije ispred institucija Jugoslavije, ali i kroz činjenicu da nije doživio nijednu provokaciju – osim jedne anegdote.
-Moje vozilo imalo je policijsku pratnju ispred i iza, stajali smo na crveno na semaforu i jednom se pored nas zaustavila stara ofucana ‘zastava’ iz koje je izašao čovjek u jednako ofucanom mantilu i – uhvatio se za kvaku mojih vrata. Tjelohranitelj je kao panter skočio, stavio mu pištolj na čelo, a ovaj je u strahu i zbunjenosti samo procijedio da traži ulicu Vojvode Mišića, govori Mesić uz smijeh.
On dodaje da se u Beogradu slobodno kretao, odlazio na večere s prijateljima, bio na sahrani novinara Juga Grizelja.
-Beograd je internacionalni grad, to mora da se shvati. To nije zalupana palanka već grad sa međunarodnim štihom, i to me je oduševilo, kaže Mesić.
MEMOARI STJEPANA MESIĆA
Memoari Stjepana Mesića izdati su dva puta: 1992. godine pod naslovom „Kako smo srušili Jugoslaviju – politički memoari“, a dvije godine kasnije sa promijenjenim naslovom „Kako je srušena Jugoslavija”,
-Ja sam promijenio naslov jer sam vidio da se pogrešno interpretira. Htio sam da kažem da smo svi krivi što smo srušili Jugoslaviju, a ne da ja budem u prvom planu kad kažem mi – ovako sam dao objektivizaciju.
U njegovim sjećanjima, važno mjesto ima i tajni susret sa tadašnjim njemačkim šefom diplomatije Hansom Ditrihom Genšerom, krajem 1991, dok ratni sukobi eskaliraju, posebno oko Vukovara, grada na krajnjem istoku Hrvatske.
Iz Mesićevih riječi vidi se da je odustao od modela jugoslovenske konfederacije i da se sprema međunarodno priznanje nezavisnosti Hrvatske koje je uslijedilo 15. januara 1992. godine.
-Upozorio sam ga da se ne može više da računa na novi politički dogovor jer su stvari otišle predaleko i da je izlaz u priznanju Slovenije i Hrvatske – da priznanjem svih republika možda zaustavimo rat koji planira Milošević, a Tuđman mu se pridružuje. Rekao sam mu da će taj rat biti vrlo kratak u Sloveniji, biće krvav u Hrvatskoj i već je počeo, biće brutalan u Bosni i Hercegovini, a poslije toga će se Srbija kupati u krvi, kaže Mesić uz napomenu da je sa Genšerom susret bio privatno i tajno organizovan.
Iako se njegova prognoza ostvarila, Mesić danas tvrdi da je učinio sve što je mogao da se spriječi rat.
-Ja nisam ni u čemu pogriješio, žarko sam želio da dođe do novog političkog dogovora i sve znanje i energiju sam upotrijebio, ali nije išlo. Da se Tuđman i Milošević nisu dogovorili oko podjele Bosne, mi bismo imali novu konfederaciju, zaključuje o ovoj temi nakon 30. godina.
