Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović sutra će povodom 30. godišnjice osnivanja Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) odlikovati 35 jedinica HVO-a i pojedinaca.
Ordenje će i to posthumno biti uručeno i generalu Ivi Lozančiću. Milanović će tako uručiti orden za bivšeg generala koji je onomad zapovijedao da se u savezu sa Srbima moraju protjerati muslimani!
Naime, Lozančić je 1993. godine u julu pisao Mate Bobanu gdje je naveo da se treba utjecati na vrh hrvatske politike da se protjeraju svi muslimani iz Hrvatske, da se napravi puno primirje sa Srbima na cijelom prostoru (Brčko, Orašje i cijela Hrvatska) dok se izvrši rasplet u bivšoj BiH!
On ističe da u Usori odustaju izvršiti zapovijed i da su ostali s muslimanima što sada znači da ‘ide Hrvat na Hrvata’.
U dopisu navodi i da treba dati zadaću svim jedinicama HVO iz Hercegovine i SB da djeluju ofanzivnije prema balijama pošto im pomalo nestaje streljiva.
Ivo Lozančić je otvorio žepačke logore za Bošnjake a u kojima je ubijeno 38 logoraša i 31 osoba smatra se nestalom
Ivo Lozančić je poginuo 2007. godine u saobraćajnoj nesreći. U to vrijeme pred pravosudnin istitucijama Bosne i Hercegovine trajao je proces u kojem je Ivo Lozančić bio optužena za osnivanje logora za nehrvatsko stanovništvo u selima Perkovići i Ljubatovići te u samom Žepču. U logorima je bilo zatočeno oko 5000 Bošnjaka. Lozančić je tada optužen da je bio glavni organizatori osnivanja logora u žepačkoj enklavi.
Svoje sjećanje na zločinačku ulogu Ive Lozančića objavio je i zenički novinar Adnan Džonlić.
“Ivo Lozančić i Anto Jozić su dvojica iz “Žepačke grupe” osumnjičenih, ali nikad na sud dovedenih žepačkih Hrvata, koji su pripremili, organizovali i u djelo proveli naum zatvaranja u logor svojih sugrađana Bošnjaka i Srba (ali i Hrvata koji su odbili da se odvoje od susjeda).
Jozića nisam ni poznavao, niti bih ga prepoznao, ali Lozančić, koji je prije rata radio u Zenici, bio je poznanik moje porodice. Kad je “puklo” u Žepču, ja sam putovao ka tom gradiću na press konferenciju koju je, zamislite, upravo on organizirao.
Tad nisam bio vozač, a u Žepče sam sa prijateljima koji su trebali ka Zenici ušao u trenucima prvih pucnjeva. Došao sam pred Hotel “Žepče”, gdje trebala biti presica Ive Lozančića i lokalnog HVO-a, a nakon što sam se našao u smiješnoj situaciji da stojim između vojnika Armije i HVO koji su zbunjeno gledali otkud neko automobilom ulazi po sred linije fronta…
Helem, da skratim, Lozančić je sukob u Žepču preokrenuo u korist HVO-a tako što je angažovao Vojnike Vojske bosanskih Srba (VRS) sa tenkovima i artiljerijom, koji su za novac zauzeli Žepće i predali ga Lozančiću.
U logoru sam ostao nepunih pet mjeseci, a jednom prilikom Lozančića je moj rahmetli amidža uspio dobiti iz SAD-a, gdje živio, da ga kao dugogodišnjeg prijatelja proba zamoliti za regularan termin i raspita se o mogućnosti razmjene.
– Tvoj bratić je dobro, ne brini se, ići će s prvom razmjenom, ali ja sam nemoćan, ovdje konce vode drugi ljudi, rekao mu je čovjek koji je bio zapovjednik HVO-a, grada, vojnog i civilnog života, gospodar života i smrti u Žepču.
Dan poslije došao je pred radni vod logoraša i tražio da ja istupim – zvao me je tvoj stric, samo da znaš, sad živ pogotovo nećeš izaći odavdje, vodite ga nazad i dajte mu najteže poslove, rekao je…
Nije mu se dalo, ja sam preživio, iz logora izašao sa 40 kg manje nego sam ušao, ali sam barem izašao. Kad je saznao da ću svjedočiti protiv njega, tražio je da se vidimo. odbio sam”.
Za ove zločine još niko nije osuđen
U periodu od jula 1993. do marta 1994. godine procjenjuje se da je HVO Žepče u hangarima, silosima preduzeća Nove trgovine u Bistrici i Žepču, zgradama osnovnih škola u Žepču, Perkovićima i Ljubatovićima držale zatočeno oko 5000 Bošnjaka s područja općina Žepče, Maglaja Zavidovića i Teslića. Tokom devetomjesečnog zatočeništva, od tortura i teških poslova kopanja rovova na prvim borbenim linijama poginulo je ukupno 86 logaraša te na desetine teže i lakše ranjeno. Iz Žepča preko teritorije koja je bila pod kontrolom vojske RS-a u ljeto 1993. godine iz logora Žepče u hercegovačke logore HVO-a deportovana su 427 Bošnjaka u kojima mnogi nisu preživjeli a za pojedinim osobama se još traga. Ni nakon 25 godine još uvijek ne zna sudbinu devet zatvorenika iz zatvora Lovački dom i zatvorenika Bajre Bašića i imama MIZ Žepče Nedžiba Zgrče.
Za formiranje logora, zločine i torture nad logorašima i zatvaranje civilnog stanovništva još uvijek niko nije procesuiran.
