Odlomak iz teksta objavljenog u Borbi 8.10.1942. godine pod nazivom “Plemenita mržnja”
Đilas je još 1942. zapisao: Četnici su na mostovima na Drini klali jednog po jednog, po stotine i hiljade žicom povezanih Muslimana – ljudi, žena i djece. Pod vođstvom londonske izbjegličke vlade i Draže Mihailovića u zemlji, oni su se u zločinima takmičili sa ustašama, a u izdaji su ih prevazišli. Oni su u Srbiji pošli na partizane kao u lov na divljač, oni su klali, ubijali najmilije sinove srpskog naroda i predavali ih u ruke Nijemaca. Oni su Bati Jankoviću u Čačku kidali živo meso i trpali mu u usta. Oni su u Crnoj Gori i Hercegovini pobili stotine, hiljade boraca za slobodu. Oni su prešli na posao da unište čitave mlade borbene generacije srpskog naroda i najbolje narodne borce, srčiku narodne borbe.
Djecu boraca za slobodu iz Crne Gore predavali su u ruke italijanskim fašistima da skrnave i unakazuju njihove mlade duše. Oni po Hercegovini siluju partizanke, lome staračke kosti partizanskih očeva i majki, sravnjuju sa zemljom čitava sela koja su se digla u borbu za slobodu. Nema izdaje, nema podlosti, nema zločina pred kojim bi prezao četnik, nema izdaje i zločina koje četnička izbjeglička “vlada” ne bi nagradila i okovala u zvijezde. U njoj se probudila velikosrpska zvijer koja nema mjere ni kraja u izdaji i zločinu, koja u moru krvi guši – iz klasnih pobuda – borbu vlastitog naroda ne bi li obezbijedila za budućnost svoju krvavu hegemonističku vladavinu.
Četnik – to je najpodmukliji, najprljaviji izdajnik i zločinac, to je grobar srpskog naroda i svih naroda Jugoslavije. Četnici i ustaše, to nijesu ni Srbi, ni Hrvati, ni ljudi.
izvor: Vladimir Dedijer i Antun Miletić, Genocid nad muslimanima 1941 – 1945 – Zbornik dokumenata i svjedočenja, Svjetlost, Sarajevo, 1990)
