Piše: Said Šteta
Razum je od Boga dar, no nisu svi dobitnici. Stid se na obrazu nosi i ne može ga imati onaj koji obraza nema. Tako golobradi mladić iz Bijeljine koji se odaziva na Mađar i to mu je vele zaštitni znak, dok je ime Edin Hadžihajdić tek mečka na lancu i štapu, za pokazivanje nastavljačima zločina Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Bjeljinski vođa navijača FK „Radnik“ i još strastverniji, kako to njegove mecene vole istaći, navijač „Crvene Zvezde“, već petnaest godina izlazi na proteste. On ni sam nije svjestan, kako je na taj način zaposlen na mjestu dvorske lude u predvorju medijskog zločina. Da je drugačije, ne bi maloumnik sa toliko ushićenja, klicao stanovnicima zatvorskih prostorija Den Haga, i „lepio“ plakate sa likom istih baš na 11.juli, čije krvave tragove zločina nisu saprale kiše ni nakon dvadeset godina od rata. Njemu se u usta guraju rečenice koje jadnik sa tribina, nikada u svojoj retoričkoj građevini neće sazidati. Pa se u vijesti kaže, kako je on musliman, kako je Srpska njegova zemlja i kako će on, jadnik sa tribina, uvijek braniti Ratka Mladića. U onoj odrednici musliman, toliko je mali, da je bilo ikako moguće, gurnuti ga u još veći deminutiv, oni bi to uradili.
Jadna je zemlja a entitet baška, kada dočeka da je joj đenerala brani onaj jadnik sa tribina. No, sve je kriva rakija, reći će jedna kafanska pjesma. Ne nužno frontovača, guzovača, govnara ili kako se već zove.
Ono što više bode oči jeste neograničena sloboda Suda u Den Hagu, koju daje svojim „klijentima“ na optuženičkoj klupi, pa se ovih dana mediji utrkuju da objave vijest kako je zločinac Mladić rekao sudiji „drugu Orieu“, da kada ga bude oslobodio, da će mu poslati litru rakije frontovače.
Zločinac Mladić se obratio sudiji na kraju iskaza svjedoka odbrane Žarka Stojkovića, kome je po njegovu iskazu, bio kum na vjenčanju u Beogradu 16. jula 1995. godine, u vrijeme kada je, po optužnici, Vojska Republike Srpske strijeljala hiljade Bošnjaka iz Srebrenice i Žepe, sve pod komandom đenerala zločina, Mladića.
Kako kumčetova tvrdnja ne bi zaškripala na svojim, od laži klimavim nogama, pobrinula se i supruga ratnog zločinca Mladića, ucviljena Bosiljka, tvrdeći da je optuženi bio s njom u Beogradu. Baš u vrijeme pokolja, njegova darivanja Srebrenice srpskom narodu i osvete Turcima. U vrijeme dijeljenja pred kamerama „toblerone“ čokoladica bošnjačkoj prestrasvljenoj djeci koja će kasnije završiti u jamama ili na livadi ipred nišana „Škorpiona“ opet pred kamerama, sa rafalom metaka u leđa ili u glavu.
Zločinac Mladić je imao tad, sad nešto manje, pozamašnu guzičetinu. Ali to nikako nije dovoljno za tvrdnju njegova jataka i kumčeta Žarka Stojkovića, i njegove supruge, kako je baš u to vrijeme mogao biti u Beogradu a srpski mediji se utrkivali da ga u isto vrijeme prikažu u Srebrenici u onom krvoločnom iskazu „oslobađanja“.
Nećemo komisijski utvrđivati kada joj je ili nije bio ispod jorgana, kada je i gdje pio onu rakiju i skim, ali da ne povjerujemo očima, nego li nebulozama koje kandišu na onu istu obećanu rakiju „smrdu“ da joj ne ponavljam vrstu, to je činjenica. Ako je i od gospođe Bose, previše je.
Ašićare, Bosiljku je još na polasku u Den Hag uhvatila rakija i još je drži.
Toliko je providnosti, drskosti i nametnute „čednosti“ da se slušajući laži, svakome ko je u to vrijeme bio na prostoru Bosne i Hercegovine a Srebrenice baška, ledi krv u žilama i rasipa želučana kiselina po utrobi.
Jedna guzičetina u dva grada između kojih je baš tada prorticala krvava rijeka Drina. Nije moguće!
Na laži kojima je ispunjen mit onog „krvavog srpstva“ a kojima se razbacuju kroz vijekove, slaveći poraze, brojeći žrtve koje su počinili nad drugim narodom kao sopstvene i niz drugih bedastoća, već smo nekako oguglali. Samo teško čula primaju tu raskošnost slobode koju im daju sudije gore pomenutog Međunarodnog suda pravde.
Zamislite samo da je u Nünbergu optuženi Herman Göring, otac Gestapoa ili Karl Dönitz, nasljednik Hitlera, rekao sudiji, a Paul Joseph Goebbels obzanio, jer on im je nekako najsličniji po iskazu „istine“, kako će nakon oslobađanja, pozvati ga na nezaboravan provod na Octoberfest, festival piva u Minhenu.
Što bi rekli moji Hercegovci „niđe veze“.
Zato se vratimo golobradom mladiću iz Bijeljine, jadniku sa tribina, odakle posmatra arenu tuđeg bivstvovanja, u kojoj je on samo musliman kada treba biti upotrebljen za neku prljavu stvar. Ovim se jadnik sa tribina stavlja u upotrebnu svrhu toalet papira i nakon svakog protesta ( čitaj sranja, op.a.) baca do neke nove prilike „lepljenja“ plakata. Između tih rituala, on je tek Mađar, koji se tako vabi kao kućni ljubimac, sa obilježenim mjestom na tribinama. Kome se iz ljubavi daje gola kost a meso je već davno pohavljao mecena, vlasnik njegova identiteta.
Njemu se s vremena na vrijeme daje i rakija kako bi zaustivila bilo kakvu aktivnost u davno zakržljalim moždanim vijugama. Poslušni jadnik sa tribina, potom će ponavljati u usta ugurane rečnice, ne baš doslovce i prošireno, jer je modeliran da bude odveć prost. Priprost!
Proći će godine i neki novi pijani mladić i nemora se tako zvati, pucat će opet u djecu bošnjačku, onako s leđa.
„Kad se društvo oduzme od razuma, tu je fešta, tu se dobro osjećam. Pamet nemaš, pamet ti se sakrila, jer se našla viljamovka rakija. Sve je kriva viljamovka rakija…“ reći će davna sarajevska pjevačica, koja to više nije.
U ovom vaktu opijenosti i globalne zaluđenosti i čaj od majčine dušice koji evo cijedim na gutljaj, tjera me na oprez.
