Piše: Mersada Nuruddina Agović
Tama je odsustvo svake svjetlosti, a svjetlo je pojava koja nam omogućuje vidjeti. U teologiji je Svjetlo sinonim za dobro, dok je tama sinonim za zlo. Ponekad se svjetlošću naziva uputa, istina, Onaj koji upućuje, Onaj koji je Istina… U Kur'anu a.š. stoji: ,,Allah je Svjetlost nebesa i Zemlje.” (En-Nur, 35.)
Kad govorimo o Božijem Svjetlu, svjetlu upute, istine, svjetlo uvijek izgovaramo u jednini, za razliku od tmina (neznanja, grijeha, zabluda i dr.) koje se i u Kur'anu a.š. spominju u množini.
,,Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude voljom Njihova Gospodara izvedeš iz tmina na svjetlo, na put Silnoga i Hvaljenoga.” (Sura Ibrahim, 1.)
,,Allah je Zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo…” (El-Bekare, 257.)
Junusov a.s. boravak u tminama i izlazak na svjetlo
Kad se čovjek udaljava od Svjetla, on se tada približava tminama. Sjetimo se Junusa a.s. koji se zbog toga što je napustio svoj narod obreo u utrobi kita u nekoliko tmina: u tmini svog propusta koji mu je privremeno zamaglio razumno promišljanje, u realnoj tmini noći i podvodnog svijeta, u tmini beznađa u kitovoj utrobi.
,,…Pa poslije u tminama zavapi: ‘Nema drugog Boga osim Tebe, hvaljen neka Si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi.” (El-Enbija, 87.)
Ibn Džerir, Ibn El Hatemi i drugi bilježe hadis koji od Poslanika s.a.v.s. prenosi Enes r.a.: ,,Kada je Junus a.s. činio dovu u utrobi ribe, meleci su rekli: ‘Gospodaru naš, ovo je poznati glas, poznatog roba sa nepoznatog mjesta?’ Allah dž.š. reče: ‘Moj rob Junus! ‘…” (Ibn Džerir, Ibn El Hatemi, Ibn Kesir, Taberani)
,,Odazvasmo se i tegobe ga spasismo.” (El-Enbija, 88.)
,,I Mi ga izbacismo na jedno pusto mjesto, a on je bio bolan, i učinismo da iznad njega izraste vriježa jedne tikve. I poslasmo ga stotini hiljada ljudi i više…” (Es-Saffat, 145-147.)
Nakon što ga je Allah Uzvišeni izveo iz tmina na svjetlo, Junus a.s. se vratio svome narodu, gdje je nastavio obavljati svoju poslaničku misiju.
I drugim Allahovim Poslanicima je bilo naređeno da, uz Allahovu pomoć, izvode narod iz tmina zablude na svjetlo Pravog puta.
,,I Musaa smo poslali s dokazima Našim: Izvedi narod svoj iz tmina na svjetlo i opomeni ga Allahovim danima!” (Sura Ibrahim, 5.)
Bolest srca
Nakon što čovjek, Allahovom voljom, bude upućen, od njega se očekuje da bude zahvalan i istrajan na istini. Međutim, svjedoci smo primjera gdje on nakon što upozna pravi put, skrene sa njega. Začuđujuće je kako čovjek, nakon što stekne ovosvjetske blagodati, okrene se djelovanju protiv istine i pravde, kako, nakon što spozna Allahovu Moć i Snagu, počne strahovati od stvorenja. Također je začuđujuće kako on, nakon što sazna za vrijednu Allahovu nagradu, odbije je, očekujući neke mizerne nagrade od stvorenja sa kojima se u svojim nedjelima udružio.
Kad neko moralno oboli i osjeti nerazumljivu i neopravdanu odbojnost prema nekome ili nečemu što je vrijedno, uzalud je takvom navoditi bezbroj argumenata. Njegovo oboljelo srce je nesposobno da ih primi.
,,Njihova su srca bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava.” (El-Bekare, 10.)
Njihove loše namjere im ne dozvoljavaju da se poprave, već proizvode nova nedjelja, što takvom moralno oboljelom insanu gradi začarani krug iz kojeg se teško može izvući, s obzirom da se u njemu nedjela ubrzano umnožavaju. To je kazna licemjerima za njihovo licemjerstvo.
,,Kada im se kaže: Ne činite nered na Zemlji, oni govore: ‘Mi samo red uspostavljamo.” (El-Bekare, 11.)
Licemjeri u tminama grijeha
Licemjeri su poznati po tome što prijateljuju sa neprijateljima i pomažu ih. Za njih Allah dž.š. kaže: ,,Neodlučni su kome će se privoljeti, da li ovima ili onima. A onoga koga Allah u zabludi ostavi – ti nećeš naći načina da ga na pravi put uputiš.” (En-Nisa, 143.)
Neke od osobine licemjera su da ismijavaju iskrene vjernike, bore se protiv njih, odvraćaju vjernike od borbe za njihova prava, u griješenju ih obuzima gordost, služe neprijateljima, interesuju ih lični interesi, popuštaju pred jačima, iznevjeravaju emanete…
Licemjeri su po mnogim osobinama gori od onih koji nevjeruju. I jedni i drugi pokušavaju da utrnu Allahovo Svjetlo, da narod zavedu i odvedu u tmine. U Kur'anu a. š. stoji:
,,…Onima koji ne vjeruju zaštitnici su šejtani i oni ih odvode sa svjetla u tmine.” (El-Bekare, 257.)
Nevjernici u tminama zablude
I oni koji ne vjeruju tj. bezbožnici, osuđeni su na propast. Svaki društveni sistem koji je zasnovan na bezbožništvu zasigurno ne može uspjeti. Za razliku od vjere koja traje milenijumima i do Sudnjeg Dana, svjedoci smo nedavne propasti sistema koji je bio zasnovan na ateizmu i koji nije mogao trajati duže od pedeset godina.
U tom ateističkom sistemu, gdje se pokušalo putem tzv. bratstva-jedinstva osigurati budućnost komunizma, neki su Muslimani (sa velikim ‘M’ koje je u to vrijeme značilo nametnutu i jedino dozvoljenu etničku odrednicu), da bi dokazali svoju lojalnost državi, uzalud nadijevali svojoj djeci kršćanska i tzv. međunarodna imena, dok ostali nisu ni pomišljali dati neko drugo i drugačije ime (pa i islamsko) svom djetetu. Neki od takvih ”Muslimana” su jeli svinjsko meso i pili alkohol da bi se što ”uspješnije” integrisali u ”bratstvo”, dok drugi članovi različitih etničkih grupa tog istog bratstva nisu ni pomišljali da uzmu bilo šta od vrijednosti ove (tada tako nazivane) etničke grupe. Tužna je činjenica da su se ovi slučajevi najčešće dešavali u sredini u kojoj je bošnjački narod oduvijek bio najbrojniji, u Bosni i Hercegovini.
Bošnjačke sredine koje su geografski bile bliže Kosovu i Albaniji nisu bile u tolikoj mjeri u ovoj teškoj zabludi, jer su kao susjedni narod imale Albance koji su po ovom pitanju uvijek imali jasno izgrađen i čvrst stav.
Nacionalno buđenje i iseljavanje muslimana
Prema dokumentu iz 1935.godine koji predstavlja Zapisnik interministerijalne konferencije u Ministarstvu inostranih poslova (20.septembra 1935.godine), kojim je planirano iseljavanje stanovništva iz Južne Srbije, Albanci su uvijek bili nacionalno osviješteni. Kaže se u dokumentu:
,,Do sada je iseljeno svega oko 20.000 lica za Tursku. Za Arbaniju (Albaniju) je dano oko 2.000 izjava, ali nijedan od ovih nije dobio dozvolu za useljenje. Turci u našoj zemlji predstavljaju miran elemenat, odsečen od metropole te nisu podložni nacionalističkoj propagandi. Kod Arbanasa (Albanaca) je situacija sasvim drukčija, s obzirom na to da su naseljeni u gustoj masi u graničnim predelima…”
,,Ubrzo,već 11.jula 1938.godine, iseljavanje muslimana u Tursku je legalizovano potpisivanjem Jugoslovensko-turske konvencije u Carigradu kojom je bilo predviđeno iseljavanje 40.000 porodica jugoslovenskih muslimana koji govore turski jezik i imaju tursku kulturu iz 46 srezova Vardarske, Zetske i Moravske banovine…”
Dokumenti se čuvaju u Arhivu Jugoslavije u okviru fonda Poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Turskoj, Carigrad-Ankara 370, fascikla 9, arhivska jedinica 42, listovi 637-643.
Bošnjački narod na Balkanu je, kao autohton narod, ‘svoj na svome’ i jasno je da više neće dopustiti nikakva iseljavanja, progone i genocide nad Bošnjacima. Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, uprkos konstantnim apetitima susjednih država prema BiH, i putem oktobarskog Popisa stanovništva izlaze iz tmina zablude na svjetlo istine. Napaćena Bosna i Hercegovina će, uz pomoć Bošnjaka iz domovine i bošnjačke dijaspore i uz pomoć svih Bošnjaka svijeta, ubuduće biti ‘tvrd orah’ za pohlepne susjedne zemlje.
Plodovi svjetlosti
Plodovi svjetlosti su sloboda, istina i pravda. Mnogi su u ime slobode i borbe za ljudska prava zatvarani od strane diktatorskih režima. Bezbroj je bilo slučajeva da neko bude zarobljen i bačen u tamnicu da robija samo zato što je Allahov rob.
Sjetimo se primjera Jusufa a.s. koji je kao dijete nevin, zbog ljubomore svoje braće, bio bačen u bunar, a kasnije, također posve nevin, kao odrasla osoba bio bačen u tamnicu.
,,Gospodaru moj – zavapi on – draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju.” (Sura Jusuf, 33.)
Kasnije Allah dž.š. je izbavio Jusufa a.s. iz tamnice i darovao mu mnoge blagodati. Kao što se kaže u Kur'anskom ajetu:
,,Ta, zaista s mukom je i olakšanje! Zaista, s mukom je i olakšanje!” (El-Inširah, 5-6)
Bošnjačko vođstvo i vođenje naroda iz tmina na svjetlo
Islamska vjera čini važnu komponentu bošnjačkog identiteta i Bošnjaci uzimaju pouku iz historije Islama u svemu, pa i kad je u pitanju izlazak naroda iz tmina zablude na svjetlo upute. Namučenom i obezglavljenom bošnjačkom narodu je danas potrebno iskreno vođstvo.
Bošnjački lider mora biti u službi svog naroda, spreman da se suoči sa dugogodišnjim problemima mobilizirajući sve resurse kojima raspolaže. Mora biti sposoban da efikasno ispunjava ciljeve, uz veliku količinu dostojanstva i poštovanja sebe i svog naroda. Mora posjedovati jasno formulisanu viziju koju uspješno prenosi na druge izgrađujući i pravdajući veliko narodno povjerenje.
Bošnjački lider mora biti potpuno moralno ispravan i kao takav zračiti karizmom koja ustvari predstavlja percepciju njegovih sljedbenika da je on vođa koji je ispunjem inspiracijom od strane Gospodara svjetova. On se ne boji neprijateljskih zavjera i sa lahkoćom rješava sve nevolje i složene probleme današnjice.
Iskreni lider bošnjačkog naroda se, uprkos turbulentnim i haotičnim okolnostima, nikad ne povlači, već razrađuje strategiju za svaku kriznu situaciju. On zna da je vođenje akcija, a ne pozicija i da se rezultati postižu samo kroz konstantno aktivno djelovanje. Ovakav lider je lučonoša na Putu pravde i istine, nositelj baklje slobode i samo ovakav je sposoban izvesti svoj narod iz tmina na svjetlo.
