Podsjetimo, ugledni The New York Times nedavno je objavio članak ove autorice pod naslovom “Zašto sam dopustila osuđenom ratnom zločincu da me iscjeljuje energijom?”, u kojem opisuje dvodnevni susret s ratnim zločincem Radovanom Karadžićem.
U nastavku pročitajte kompletan Suljagićev osvrt na članak autorice Stern, koji je naišao na brojne kritike i osude u javnosti:
Genijalnost Rame Mehmedovića
U srednjoj školi u Srebrenici, u sumraku Jugoslavije, imao sam prijatelja. Bio je i više od prijatelja – zapravo, divio sam mu se. Bio mi je kolega iz razreda i, iako me je, baš kao i sada, teško bilo impresionirati u tinejdžerskom dobu, on je to uspio. Pobjeda u partiji šaha protiv Rame Mehmedovića je bila nemoguća. Matematika, daleko iznad onog srednjoškoloskog nivoa, za njega je bilo nešto potpuno prirodno. Dok smo se mi ostali borili da preživimo svaki čas na nastavi, Ramo je kroz školski dan išao s lakoćom koja je ukazivala na genijalnost.
A onda je došao rat. Predmet u kojem sam se isticao postao je od vitalnog značaja za moj opstanak – jezici. Činilo se da u ratnim vremenima nije bilo potrebe za matematičkim čudima. Ramu sam vidio samo jednom za tri godine, koliko se Srebrenica nalazila pod opsadom. Nakon toga ga više nikad nisam vidio.
Niko nikada neće znati Ramu izvan svijeta u kojem smo on i ja odrastali – svijeta toliko davnog da je teško vjerovati da je ikada i postojao. Niko nikada neće imati priliku da ga opiše pomoću pretencioznih riječi i beskrajnih analogija. Niko ga neće moći uporediti s, recimo, Tarryjem Taoom, jednim od vodećih australskih matematičara. Iako je to, nesumnjivo, put kojim bi Ramo krenuo. Niko se nikada neće diviti eleganciji računarskog koda za koji sam siguran da bi ga on stvorio. Svijet nikada neće znati za Ramu. Neće se sjetiti njegove guste kose ili dječije bojažljivosti iza njegovog nespretnog pogleda.
Moj prijatelj Ramo Mehmedović sveden je samo na ime, jedno od mnogih koje je uklesano na polukružnom zidu Memorijalnog centra. On će zauvijek ostati samo još jedna žrtva pokušaja Srba da jednom i zauvijek riješe “istočno pitanje”.
Međutim, njegove ubice završile su na sudu. Svaka činjenica o genocidu iz jula 1995. godine, u kojoj je bošnjačka većina istrijebljena i protjerana iz područja koje obuhvata sedam različitih opština, iznova je preispitana kako bi se utvrdio tačan stepen njihove odgovornosti. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), više nego bilo koji drugi sud dotad, nastojao je osigurati vjerodostojnost dokaza, svjedoka i samog sudskog postupka.
Usputna posljedica ove pažljive istrage bila je pretjerani fokus na počinitelje genocida. Iz tog razloga, iako svijet tako malo zna o životu Rame Mehmedovića, mi znamo sve što je potrebno o okolnostima njegove smrti i onima koji su za to odgovorni. Ljudi odgovorni za Raminu i smrt hiljade drugih muškaraca i dječaka u Srebrenici uživaju publicitet koji dolikuje pop-zvijezdama. Dobijaju prekomjernu medijsku pažnju i predmet su suvišnosti akademskog istraživanja.
Karadžićeve genocidne političke ambicije
Kada mu je suđeno za ratni zločin u Hagu, Ratko Mladić se iz svoje zatvorske ćelije telefonom javio u jutarnji program u Srbiji s nacionalnom frekvencijom. Svoje javljanje TV kanalu zaključio je “poljupcima djeda Ratka”. Familije osuđenih ratnih zločinaca u Srbiji i dijelovima BiH s većinskim srpskim stanovništvom tretirane su s poštovanjem – djeca ratnih zločinaca okorištavaju se masovnim ubistvima koja su počinili njihovi očevi. Recimo, kćerka Radovana Karadžića visokopozicionirani je član Srpske demokratske stranke – stranke koju je Karadžić osnovao kako bi olakšao svoje genocidne političke ambicije u Bosni u proljeće 1992.
I sam Karadžić nedavno je postao predmet entuzijastičnog pokušaja humanizacije počinitelja genocida u BiH. Ugledni “New York Times” je 16. januara objavio članak s bizarnim i opsceno uvredljivim naslovom: “Zašto sam dopustila osuđenom ratnom zločincu da me iscjeljuje energijom”? Ovaj je članak, ustvari, odlomak iz nadolazeće knjige Jessice Stern koja se može pohvaliti još jednim mučnim naslovom: “Moj ratni zločinac.” Ostavljajući po strani sumnjivu etiku njene istraživačke metodologije, koja omogućuje arhitekti politike masovnog silovanja da joj pruži masažu, pretpostavka da sadržaj rada zadovoljava visoke akademske standarde u suprotnosti je s njenim predstavljanjem Karadžića kao iscjelitelja, pjesnika i mitskog heroja.
Uistinu, članak i knjiga otkrivaju mnogo više o samoj autorici, nego o navodnom predmetu njenog istraživanja. Oni otkrivaju pojedinca koji je potpuno nesvjestan punoće užasa kojeg je Radovan Karadžić proveo nad muslimanima u BiH; otkrivaju pojedinca koji obitava u moralnom univerzumu u kojem 12-godišnja djeca mogu biti silovana, moralnom univerzumu u kojem činjenica da nije lično počinio nijedno od ovih djela Karadžića nekako oslobađa od odgovornosti za genocid.
Odrastao sam bez oca. Moj rođak je sa 17 godina preživio masovnu egzekuciju. U mojoj zajednici sestre su izgubile braću, supruge muževe, a majke sinove – sve zbog Radovana Karadžića. Ipak, pomoću neke groteskne literarne izopačenosti, senzacije koje na Karadžićev dodir izrastaju iz dlanova Jessice Stern nekako imaju prednost nad našim iskustvom i negiraju ga. Knjiga Jessice Stern se također temelji na historijski lažnoj naraciji, u kojem je srpski genocid nad Bošnjacima predstavljen kao punopravna osveta ubijanjem, opravdana ustaškim genocidom u Drugom svjetskom ratu. Ona Bošnjake predstavlja njegovim riječima: možda ne kobra, ali zasigurno zmija! U cijeloj knjizi vrlo se nježno prema njemu odnosi kao prema Radovanu, pokazujući neprikladan stepen prisnosti s čovjekom kojeg ostatak svijeta pamti po riječima “muslimanski narod će nestati”. Također, Stern oživljava osnovne tačke srpske ekstremističke propagande, poput one da je Vlada Republike BiH “gađala svoje građane u svrhu izazivanja međunarodne intervencije”. Sve u svemu, knjiga je revizionistički brutalni napad na jedan narod, motivisan islamofobijom.
Mi živimo u svijetu posljedica. Dvadesetipet godina nakon srebreničkog genocida, i dalje tragamo za posmrtnim ostacima njegovih žrtava. To je jedini doprinos koji je Karadžić dao čovječanstvu: izum tercijarne masovne grobnice. Jedino je to o njemu važno. Iz tog razloga, umjesto da se sjećam Rame, sramežljivog dječaka iz ruralne Bosne, biram da doprinosim u njegovo ime, jer on nije dobio priliku. Trebamo da njegujemo Raminu ljudskost, umjesto uzaludnih pokušaja da vratimo ljudskost onome ko je nikada nije ni imao.
(Saff / AA)
Zasjede su njihova specijalnost! /VIDEO/
3 Juna, 2024
