Piše: Nedim Botić
„Svaka rana ostavlja ožiljak, a svaki ožiljak kazuje priču. Priču koja govori: „Preživio sam!”
Proteklh dana sam čitao o problemima s kojima se suočavaju bošnjačka djeca i njihovi roditelji u RS-u, pa me to u velikoj mjeri podsjetilo na dane mog djetinjstva. Naime, moja porodica je čitav rat ostala na teritoriji pod srpskom okupacijom, te sam kao tada jedino bošnjačko dijete u čitavoj školi završio osnovnu i srednju školu. Prve godine osnovne škole sam upisao godinu dana prije izbijanja ratnih sukoba, dok sam srednju školu okončao u prvoj deceniji novog vijeka, što znači da sam upoznat s mnogim detaljima obrazovnog sistema u manjem entitetu.
Nastavnik vjeronauke ulazi na vrata. Učenici nestrpljivi, već stoje na nogama. „Pomoz Bog, djeco.” „Bog ti pomogao, oče.” – odjekuje hor djetinjih glasova. Vjeroučitelj odjeven u potpuno crnu odjeću odlaže dnevnik na stol i staje ispred table. Učenici u horu ponavljaju riječi molitve „Oče naš”, s kojom počinje svaki čas pravoslavne vjeronauke.
„Danas ćemo, djeco, raditi lekciju o Adamu i Evi, koji su prognani iz Raja.” U tom momentu, osmijeh prekri lice nastavnika. „Znate li, djeco, da i muslimani imaju Adama i Evu? Znate li kako se kod njih zovu? Adem i Hava…” Nastavnik s prijezirom izusti posljednje, i dade se u smijeh, pokazujući primjerom kako je islamska vjera i sve muslimanko manje vrijedno od ‘njihove srpske vjere’. Razredom se zaori smijeh djece…
Pocrvenjeh od srama. Nastavnik se ismijava s islamom, i to nije prvi put. U duši mi i sad odjekuje ton njegovog glasa, potcjenjivački, bolan. Čujem žamor djece i smijeh. Zaglušujući smijeh. A ja – sam.
Osjetim poglede njihove na sebi. Kao da žele da mi u dušu utisnu žig stida. Ismijavajući moju vjeru i narod, ismijavaju i mene, znam to. Bol veliku osjetim, ali ne znam šta i kako reći. Jednostavno, nameću mi stid od samog sebe, od svega što ikakvog doticaja s islamom i Bosnom.
O Bože, koliko sam puta htio da im kažem nešto u odbranu naše vjere, našeg naroda, ali nisam – znao. Bošnjačka djeca, pa tako ni ja, nisu prije rata odgajana da znaju ko su, niti šta su. Jedino smo ime znali muslimani, a vjera islam. Nažalost, takvo je i danas stanje s bošnjačkom djecom u RS-u, kojima se sistematski nameće kompleks manje vrijednosti…
Kako sačuvati ponos i čast ako te od malih nogu uče da je tvoj narod bezvrijedan i izmišljen, da je sve tuđe bolje i vrijednije; ako te uče da se stidiš svoje vjere, predaka; ako te odgajaju da se svega tvojega odrekneš i budeš NIŠTA? Znate li kakave posljedice to ostavlja na dječiju psihu, koliko boli kad te odbace i svakodnevno tuku samo zato jer se zoveš Mehmed, Ibrahim, Mirnes!? Možete li zamisliti težinu stanja naše djece u RS-u, s kakvim ranama će morati odrasti i koliko će suza morati proliti dok odrastu i ‘prežive’ školovanje?
Događaj koji smo opisali se odigrao 1994. Pravoslavna vjeronauka je tada bila obavezna za sve učenike, uključujući i bošnjačku djecu. Pohađao sam školu simboličnog prijeratnog naziva „Bratstvo i jedinstvo” (u koje su samo naivni Bošnjaci vjerovali). Danas ta škola poput mnogih drugih škola nosi ime Svetog Save, ‘prvog srpskog prosvjetitelja i arhiepiskopa’.
Sveti Sava se smatra svecem zaštitnikom srpskih škola, pa se iz tog razloga 27. januar (Dan Svetog Save) u svim školama u RS-u od ratnih dana pa do danas proslavlja kao njihova krsna slava, praznik prosvjete i dan škola. Na taj se dan upriliče velike svečanosti na kojima dominira pravoslavna ikonografija, promocija ‘duhovnih svetosavskih vrijednosti’ i prisjećanje na događaje iz srpske istorije, prije svega na Kosovski boj, pogibiju kneza Lazara te tursko spaljivanje mošti Sv. Save. Neskriveni cilj ovih manifestacija jeste indoktrinacija mladih naraštaja, podsjećanje na tursku vladavinu i ‘ugnjetavanje’ koje su oni provodili nas Srbima, te razvoj mržnje prema onima koji su srpski narod vijekovima tlačili.
Volio bih da mogu reći da je stanje danas bolje, i da u mirnodopskim uvjetima djeca u RS-u uče sadržaje koje ih uče toleranciji i suživotu. Nažalost, stanje se od ratnih dana u kojima sam ja pohađao osnovnu školu pa do danas nije izmijenilo. Isti se ratni sadržaji plasiraju djeci, na isti se način u njihova prsa usađuje mržnja prema svemu drugačijem, a posebno prema svemu islamskom i bošnjačkom. Stoga, ne treba da nas čudi da srpska omladina i djeca mrze islam, i vide u Bošnjacima životne neprijatelje, jer jaka propaganda koja se sprovodi počev od njihovih porodica, medija, obrazovanja
Čemu škole u RS-u ‘uče’ bošnjačku djecu
U 3. razredu osnovne nastavnica razredne nastave nas je učila kako su muslimani izmišljen narod, Srbi koji su primili islam. Da, u 3. osnovne!! Ta se teza provlačila i kroz školske knjige, lektire, pismene radove. Oni ne gube vrijeme. Od malih te dana uče mržnji svega nesrpskog. Tokom čitavog školovanja, u osnovnoj i srednjoj školi, stalno se povlačilo i utvrđivalo da su Turci nasilnici, njihova vjera laž i nepravda, da su Bošnjaci Srbi koji su primili islam, da su Srbi ubijani i progonjeni od Turaka 500 godina, a potom i od Njemaca, Hrvata i Bošnjaka u toku svjetskih ratova, i posljednjeg ‘otadžbinskog rata'…
Ja nisam učio geografiju BiH-a, već SRJ (Srbije i Crne Gore), nisam učio historiju Bosne već historiju Srbije, nisam u toku čitavog školovanja pročitao ni najmanji tekst bošnjačkih pisaca, već isključivo srpskih i stranih autora, na muzičkom i likovnom smo učili srpske pjesme i crtali srpske bogomolje, sve su knjige bile na ekavici i ćirilicom ispisane, a tražilo se i da pričamo i pišemo ekavicom.
Ovakvih je primjera na stotine, što se može potvrditi letimičnim pregledom udžbenika i onoga šta i dana bošnjačka djeca uče.
Uvedena je školska slava. Toga prije rata nije bilo, ali Srbi nisu zaboravili ko su i šta su. Samo jedan primjer. Praznik nekadašnje Vojske RS-a (a koji se i dan-danas obilježava) je znate koji datum? Datum Bitke na Kosovu. Oni ni dan-danas nisu zaboravili da su Turci pobijedili tada. A to je bilo prije 7 stoljeća. Mi smo zaboravili ono što je bilo prije 15 godina. A kako izvući pouku za budućnost, ako zaboraviš prošlost?
Sjećam se dobro zadataka koje smo u školi radili. Iz likovnog da nacrtamo grb Republike Srpske, i dvoglavog orla, i tako iz razreda u razred. Radilo se intezivno na odgoju omladine; da im se u podsvijest utisne slika vlastitog naroda, „države”, neprijatelja. Iz muzičkog samo napamet učili himnu „Bože pravde”.
Iz istorije smo učili samo srpsku istoriju. Lekcije i svaki govor o islamu i Bošnjacima, Hrvatima, Albancima je izostavljen, osim ako nije s ciljem ismijavanja i isticanja koliko je „srpsko” bolje od drugog. Mislite da je stanje danas bolje? Varate se.
Pa ni gimnaziju nisam mogao završiti ukoliko u drugom razredu napamet nisam naučio 100 stihova „Gorskog vijenca”, epa koji na najružniji način spominje islam i muslimane.
Kod nas ako mladić jedan dan ode u džamiju, ima odmah problem. Od svoje porodice koja ga „savjetuje”: „Hajde se malo provedi, malo odmori”. U kafiću se odmara omladina, a godine im idu. A gdje nam je svijest o nečemu većem, o ummetu, narodu, o budućnosti ove države?
ŠTA MI (NE)RADIMO?
Mislili samo kad stane rat, stat će i propaganda. Ali nije. Oni i dan-danas rade na preodgoju naše omladine. A šta mi radimo?
Pred protekli popis stanovništva, jedino je naš narod imao dilemu ko je i šta je. Od Bošnjaka možete svakodnevno možete čuti izjave tipa:” Mi smo izmišljen narod”, „Šta me briga ko sam, daj ti meni da ja jedem”, „Što bih ja glasao da sam Bošnjak? Ja sam čovjek, nacionalizam nas je i doveo do rata”. Psovke i vrijeđanja ljudi koji idu u džamiju i drže do vjere naših djedova i nana postaju normalna pojava među Bošnjanima.
A kako će onaj ko se stidi i ne cijeni sebe, kako će takav cijeniti i drugog?
Kako očekivati da nas drugi poštuju i daju nam prava, a mi se stidimo onoga što smo bili i što smo sad?
Zašto više volimo tuđi jezik (njemački, engleski, švedski), a bosanski jezik zapostavljamo?
Zašto se ne stidimo čestitati Hansu ili Marku Božić, a stid nas je rođenoj familiji selam nazvati?
Zašto se stidimo džamiji u zijaret doći, ali poziv u kafanu kod Zoke nećemo odbiti?!
Izlaza naravno ima, a on leži u obrazovanju i razvoju svijesti kod našeg naroda. Trebamo svi rukave zasukati i početi raditi na promjeni. Počev od djece jer ona su ključ. Ako samo JEDNO dijete ne odgojimo pravilno, nismo ni svjesni da s tim činom čitavu generaciju ugrožavamo, a s time i naš opstanak na ovim prostorima. Samo je najgore da čekamo da za nas neko nešto uradi – NE ČEKAJMO, NE ŽALIMO SE, VEĆ RADIMO ZA BOLJE SUTRA NAS I NAŠE DJECE.
