U želji da provede svoj projekat razbijanja Sirije na mini-države, Izrael pokušava u južnoj Siriji zametnuti sektaški rat. Važna prepreka na tom putu je regionalni i međunarodni konsenzus o potrebi stabilnosti i teritorijalnom integritetu Sirije.
Ovaj globalni trend o potrebi stabilnosti Sirije predstavlja udarac izraelskim sigurnosnim kalkulacijama i njegovim planovima, osmišljenim da trajno promijeni strateško okruženje oko Izraela. Mogućnost da će Sirija moći prevladati faktore nestabilnosti izaziva zabrinutost u Izraelu jer se boji da bi u takvim okolnostima izgubio povijesnu priliku za fragmentaciju Sirije.
Druzijski zid-od teorije do provedbe
Razbijanje Sirije oduvijek je bio strateški cilj Izraela, dijelom zbog višesektaške i višenacionalne društvene strukture Sirije, a dijelom zbog geostrateškog položaja Sirije u srcu arapske regije, gdje kontrolira vitalne transportne rute, trgovačke koridore i regionalne saveze, što je čini važnom platformom za utjecaj na Bliski istok i njegovo preoblikovanje.
Izraelska strategija razbijanja Sirije datira još od pedesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, ta strategija razbijanje Sirije uplanjena je u onome što je poznato kao “Yinonov plan” kojeg je izradio izraelski diplomata Oded Yinon 1982. godine, a koji poziva na razbijanje Sirije na područja naseljena vjerskim i etničkim manjinama, te formiranje nekoliko malih država na temelju te sektaške i etničke strukture, s ciljem da ti entiteti postanu saveznici i agenti pod izraelskom zaštitom.
Jasno je da je ovo razmišljanje postalo temeljna komponenta današnje izraelske strategije u Siriji.
Izraelski stratezi podjele Sirije nagovijestili su uspostavu “Davidovog koridora” koji bi povezivao jug i istok Sirije i koji bi bio žila kucavica za druzijske i kurdske entitete, koji bi kasnije trebali postati dvije državice lojajalne Izraelu.
Međutim, iznenađujući regionalni i međunarodni prihvat nove Sirije, te pojava tursko-arapskog regionalnog saveza, potaknuli su Izrael da se taktički i privremeno povuče iz “Davidovog koridora”, te da uspostavi druzijski zid u južnoj Siriji kao prvu fazu, koja će se kasnije razviti kako bi se postigli spomenuti ciljevi.
Koncept “druzijskog zida” uključuje formiranje i naoružavanje najnovijim oružjem oružanih skupina iz druzijskih sela planine Hermon, u regiji Qatana, te uspostavu operativne sobe unutar okupiranih područja za koordinaciju rada tih skupina.
U kasnijoj fazi, te skupine bi se nakon širenja integrirale u izraelske vojne strukture. Bile bi dio brigada koje zauzimaju pogranični pojas u južnoj Siriji, od Quneitre do doline Yarmouk. One čine zid koji sprječava bilo kakvu prijetnju koju bi stanovnici tih područja mogli predstavljati izraelskoj vojsci.
Naravno, ti će aranžmani uključivati demografsko raseljavanje i evakuaciju iz pograničnih područja. Taj je proces već započeo, iako zasad u ograničenom opsegu, ali vjerojatno će se intenzivirati kada sektaški faktor uđe u sukob, dovršavajući ono što je započeto u Suvejdi, koja je svjedočila raseljavanju beduina iz područja u kojima su živjeli stotinama godina.
Druzijski zid nije plod mašte. O njemu je prvi put govorio vođa Walid Jumblatt, koji je prvi posjetio Damask i sastao se s njegovim vodstvom. Upozorio je na izraelske planove za podizanje “druzijskog zida”.
Izrael vjeruje u tekuću destabilizirajuću dinamiku u Siriji, vjerujući da će sektaška i etnička dinamika stvoriti novu stvarnost koja će Izraelu poštedjeti potrebu za nasilnom i skupom intervencijom.
Zato je Izrael poduzeo više operacija na na tlu Sirije.
Prvo: Zahtjevi za samoupravom sazrijevaju u više sirijskih regija. Istodobno se postavljaju zamke za šerijatsku vladu, koja se suočava s izazovima u upravljanju raznolikošću i krizama, pretvarajući svaku pogrešku u legitimno opravdanje za zahtjev za samoupravom.
U tom kontekstu, pojačavaju se konferencije koje pozivaju na decentralizaciju, a medijski pritisak se primjenjuje kako bi se osramotile stranke koje podržavaju režim u Damasku ili one koje podržavaju sirijsko jedinstvo.
Drugo: Razvijanje novog pristupa rješavanju problema druzijske manjine, utemeljenog na otvaranju mogućnosti zapošljavanja za sirijske Druze na sirijskoj Golanskoj visoravni u izraelskim poljoprivrednim projektima, s ciljem jačanja njihovih emocionalnih veza s Izraelom i jačanja pokreta koji pozivaju na odnos sa Izraelom a na štetu snaga koje naglašavaju jedinstvo Sirije.
U tom kontekstu, odnosno nakon sukoba u Suvejdi, Izrael je pokrenuo brojne projekte pomoći Druzima. Čak se uspostavlja i nelegalna institucionalna struktura pod izgovorom pomoći stanovništvu.
Treće: Ograničavanje nedruzijskih stanovnika pograničnog pojasa u Quneitri i Dari uskraćivanjem obrade zemlje i ispaše stoke, što su primarni izvori prihoda za stanovnike tih područja. Protiv tog nedruzijskog stanovništva se provodi nasilna politika, temeljena na stalnim hapšenjima, racijama i operacijama pretraživanja koje ne poštuju privatnost stanovnika, kao što se događa sada. Sve se to čini kako bi ih se prisililo da napuste svoja područja i krenu prema Dari ili Damasku, kao dio sporog, ali upornog procesa erozije i raseljavanja.
Četvrto: Izrael radi na izgradnji vojne infrastrukture u južnoj Siriji, uključujući uspostavu uporišta, nametanje demilitarizirane zone i uspostavu obavještajne kontrole i strateškog nadzora područja Damaska i juga.
Sve to dolazi u kontekstu dugoročnog procesa strateškog repozicioniranja usmjerenog na redizajniranje i koordinaciju sigurnosne situacije u velikom dijelu Sirije, u skladu s njezinom strateškom vizijom za regiju.
Yedioth Ahronoth citirao je izraelske vojne dužnosnike koji su rekli da se nova izraelska vojna doktrina, koja se sada agresivno provodi u Siriji, temelji na tri sigurnosna kruga.
Ono što nas ovdje zanima je njen prvi krug, koji uključuje “velike vojne baze i produbljivanje razdvajanja između dviju zemalja, pomoću umjetne doline”. Praktični prijevod toga čini se da je umjetni zid o kojem govorimo.
Strategija sukoba
Druzijski zid, “Davidov koridor” i pripreme za uspostavu separatističkih entiteta su izraelski deklarirani alati za provedbu njegove strategije razbijanja Sirije. Jasno je da se ovaj projekt, koji je desetljećima čamio u ladicama izraelskog Mossada, sada stavlja na sto i podržava operativnim alatima kako bi se osigurala njegova provedba na terenu.
To zahtijeva od vladajućeg režima u Damasku da razvije strategiju sukoba. Ova strategija ne mora nužno biti vojne prirode, s obzirom na značajnu neravnotežu snaga. Umjesto toga, mora se temeljiti na restrukturiranju domaće politike, poništavanju mjera koje je poduzeo režim – posebno Konferencije o nacionalnom dijalogu i Ustavne deklaracije – koje nisu bile ništa više od loše izvedenih farsi.
Ono što se danas traži je proširenje opsega dijaloga i postizanje ustavne deklaracije koja uzima u obzir trenutnu sirijsku stvarnost i osigurava sudjelovanje najšireg spektra Sirijaca.
Danas je potrebna pomoć svih sastavnica sirijskih nacionalnih snaga kako bi mogle obraniti ujedinjenu Siriju od separatističkih glasova prije nego što izraelski proces dezintegracije probije sirijske zidove.
