Mujo ef. Ćehić, imam džamije u Bosanskoj Otoci upozorava na zabrinjavajuće ponašanje migranata. U nastavku prenosimo njegovo pismo koje je objavio krajiški portal USKinfo.ba.
Nikad nisam javno pisao o ovom…Iskreno suosjećam sa svim ljudima koji bježe od rata i gladi.
Ali jutros je prevršilo svaku mjeru. Do 06:30 sati sam bio gotovo onemogućen ući u džamiju na sabah namaz. Jednostavno, ponašanje ljudi koje sam jutros zatekao pred džamijom bilo je prijeteće i veoma arogantno tako da se nisam osjećao bezbjedno proći tik pored njih kako bih ušao u džamiju, pa sam na pristojnoj udaljenosti, na biciklu, spreman na bijeg jer ih je bilo previše čekao da se smiluju i udalje od džamije. Trebalo im je nekih dvadeset minuta da krenu… Možda će neko pomisliti da čekaju namaz. Tako sam i ja nekad mislio. Ne, ni jutros kao ni u većini slučajeva nisu čekali sabah namaz. Moje iskustvo s njima je da od njih stotinu tek jedan ili dva žele obaviti namaz.
Javna je tajna da više od godinu dana gotovo svako večer u periodu od 02:00 pa do sabaha harem gradske džamije u Bosanskoj Otoci je bukvalno okupiran od strane migranata. Bez obzira što je kapija harema uredno zatvorena nakon jacija namaza, oni uvijek nađu načina da nasilno uđu u harem. I nije ovo problem samo džamije problem je ovo cijele Bosanske Otoke od kad se počelo sa izvođenjem migranata iz voza na željezničkoj stanici Bosanska Otoka.
Svaku noć, mnogi od nas, izloženi su zvonjenju, lupanju po kućnim vratima i prozorima pa čak i pokušajima provale i provalama. Svi mi koji smo blizu željezničke i autobuske stanice to trpimo i ćutimo. Već godinu dana!
Nemam ništa protiv tih ljudi. I lično i službeno pomažem koliko mogu. Ali ne osjećam se sigurno.. Naprotiv!
Da, znam i svjestan sam da većinom se radi o jadnicima i nesretnicima ali u nekim slučajevima, ne baš tako rijetko zateknem u haremu veoma arogantne, nasilne ljude koji na sve liče osim na ljude koji bježe od rata i koji ne prežu ni od čega. Dva puta sam doživio čak i pokušaje fizičkog nasrtaja samo zato što sam im na veoma pristojan način pokušao objasniti da ne mogu spavati u haremu. Svjesni šta čine pobjegli su i policija ih nije uspjela uhvatiti. U nekim situacijama primoran sam tražiti i asistenciju policije koja je veoma korektna i ekspeditivna i u roku nekoliko minuta udalji nezvane goste iz harema.
Džamija je provaljena šest puta u protekloj godini. Istina, osim haosa koji naprave unutra ne otuđe apsolutno ništa. Policija dođe, pogleda i slegne ramenima jer radi se uglavnom o ljudima bez identiteta. Ne znaju ni oni koga tražiti, jer su većinom sa identičnim crnim jaknama, kapuljačama i ruksacima crne boje.
Ovo su snimci jedne od nadzornih kamera od sinoć. Neke od kamera su odavno onesposobljene vjerovatno od strane migranata. A ono što sam vidio jutros pregledajući nadzorne kamere je da su obišli sve objekte oko džamije tražeći načina da uđu unutra.
Šta je sljedeće? Vjerovatno će me neko naći pretučenog ili mrtvog u haremu, a istraga neće moći identifikovati nikog od desetina hiljada ljudi sa crnim jaknama, kapama i ruksacima.
Iako su mi mnogi predlagali da zbog sigurnosti ne izlazim na sabah i jaciju, ja to neću prestati činiti ni po cijenu života.
A zar je to rješenje? Je li ratno stanje? Policijski čas? Ova čaršija je i tako bez ezana bila predugo u ratnim godinama i dok živim neću dopustiti da ezan ovdje više ikad utihne.
Formalne i neformalne grupe, odnosno nevladine organizacije koje brinu o ovoj populaciji bi trebalo konačno da objasne tim ljudima da džamije i haremi u percepciji bosanskih muslimana su isključivo molitveni, i prostori za vjersku edukaciju koje imaju svoj kućni red, koji podrazumijeva apsolutni mir i čistoću, pravo na slobodno obavljanje molitve a nisu svratišta u koje se može ulaziti, odnosno provaljivati kad i kome se prohtije. A mi smo strahu.. Već dugo!, napisao je Mujo ef. Ćehić.
