Piše: Mr. Semir Imamović
Ne znam kako vi na to gledate, ali, meni, dešavanja u Siriji i Iraku, sve više mirišu na vješto osmišljenju predstavu zapadnih tajnih službi, u kojoj glavnu, izvedbenu, ulogu igra, niko drugi, do zavedena i indoktrinirana muslimanska omladina. Više uopće nije važno koji će aspekt islama biti (zlo)upotrebljen u toj predstavi, hoće li to biti odnos islamske vlasti prema nemuslimanskim manjinama (ahkamu ehliz-zimme), kao što su, recimo, jezidije, ili prema nemuslimanima generalno, kao što su zarobljeni nemuslimanski vojnici, novinari ili humanitarci, ili će to biti primjena šerijatskih sankcija na krajnje bizaran i islamskom pravnom sistemu stran i neprihvatljiv način, kao što su svirepe i brutalne egzekucije neistomišljenika pod optužbom za otpadništvo, izdaju, saradnju sa neprijateljima i nepoštivanje islamskih propisa, ili će to biti uspostava „čistog islamskog vjerovanja“ (tevhida), kroz rušenje i uništavanje idolopokloničkih obilježja i simbola, prije svega kipova i idola, važno je jedino da predstava bude tempirana u odgovarajuće vrijeme, da proizvede željene efekte za njihovog autora i da skrene pažnju svjetske javnosti sa istinskih problema s kojima se suočava moderno čovječanstvo, poput siromaštva, gladi, izrabljivanja, hegemonizma, tiranije i autokratije vodećih svjetskih sila, sistematsko uništavnje svih ljudskih, etičkih i civilizacijskih vrijednosti i dostignuća, blasfemija, lihvarstvo, kriminal, korupcija i mnoga druga zla i opačine, iza kojih stoje i kojima upravljaju međunarodni velemajstori podvala, skrivanja činjenica i upravljanja ljudskim životima i sudbinama.
Dok se među muslimanima, kao posljedica spomenute predstave, vode žustre rasprave o dozvoljenosti/zabranjenosti spaljivanja zarobljenika, uništavanja kipova, provođenja šerijatskih sankcija na način kako se to radi u pojedinim pokrajinama Sirije i Iraka, i dok se muslimani, pred svjetskom javnošću, pravdaju za sve i svašta, za to vrijeme zapadni režiseri i producenti, naravno oni politički a ne filmski, mogu u miru planirati, osmišljavati, unaprjeđivati, razrađivati i na terenu provoditi nove strategije za uništenje i pljačkanje muslimanskih zemalja i naroda.
Zašto sam na početku rekao da su izvođači predstave zavedena i indoktrinirana muslimanska omladina? Pa zato što ta omladina, koja je, nažalost, zbog zaslijepljenosti uskim i isključivim grupacijskim, sektaškim i frakcijskim intresima i idealima, upala u stupicu vlastitog neiskustva i tuđe pokvarenosti i prepredenjaštva, ne umije razlikovati savršene i nepogrješive kur’anske i hadiske tekstove od njihove ljudske interpretacije, podložne zaboravu, pogrešnom razumijevanju, previdu pa i prikrivenim motivima i ambicijama; istinsku borbu na Allahovom putu, za uzdizanje Božije riječi i uspostavu božanske pravde za sve ljude podjednako, od borbe na „čovjekovom“ putu, za uzdizanje „čovjekove“ riječi i uspostavu „čovjekove“ pravde; iskrenog brata muslimana od najvećih neprijatelja islama i okorjelih licemjera; normalne od specifičnih uvjeta u kojima se primjenjuju i za koje važe posebni propisi i pravila; istinskih islamskih učenjaka, kojima je islamski ummet posvjedočio znanje i pravednost od kvazi/nadri šejhova, eksperata i stručnjaka, raznih ebuovih i ebuonih, za koje niko nikada nije čuo, islamski od ljudskog hlafeta. A da se radi o klasičnoj indoktrinaciji, a ne ispravnom shvatanju i primjeni univerzalnih šerijatskih intencija i propisa govori i činjenica da je ta omladina, umjesto u borbi za istinu i pravdu, zbog koje je valjda i pokrenuta, instrumetalizirana i jeftino upotrebljena u međumuslimanske obračune, koji, kako vrijeme odmiče, sve više poprimaju obilježja prave katastrofe, sijanje straha od islama, džihada i Šerijata, uništavanje i rušenje svega što se ne može uklopiti u njihov ograničeni pogled na svijet, skrnavljenje i banaliziranje uzvišenih islamskih propisa, slabljenje muslimanske, vojne, političke, ekonomske i strateške pozicije. Oni ne vide da svojom uvrnutom interpretacijom i primjenom Šerijata, zapravo u drugi plan potiskuju njegovu pravu suštinu, koja se prije svega ogleda u uspostavi Božije riječi i volje na Zemlji a s ciljem izvođenja ljudi iz robovanja ljudima i šejtanu u robovanje Gospodaru ljudi i uspostavi božanske pravde i ravnoteže, na kojoj opstoje Nebesa i zemlja, a ne u formalnoj uspostavi političkog sistema kojeg ćemo nazvati Šerijatom.
Kakvu smo to mi Božiju riječ uspostavili ako Asadovu ili Malikijevu dikataturu zamjenimo svojom, ako smo ljude ograničili u pravima koja su im zagarantovana Božijim i ljudskim zakonima, ako ljude zlostavljamo i ubijamo samo zato što drugačije misle od nas, ako nemamo milosti prema ženama, djeci i starcima, ako ljudima nismo obezbjedili osnovne životne uslove, ako nam je primjena islamskog kaznenog prava, prije svega smrtne kazne, vrhunac vjere i najveći stepen islama, ako nam je interes pojedinca i grupe iznad interesa ummeta i zajednice, ako su za nas islamski učenjaci obični nikogovići i izdajice vjere i naroda, ako nam je rušenje i uništavanje važnije od građenja, razvijanja i progresa, ako nam je zavođenje strogih pravnih (fikshkih) rješenja važnije od podizanja novih naraštaja na pravim islamskim vrjednostima, kao što su čisti monoteizam (tevhid), pravednost (adl), istinoljubivost (sidk), odgovornost (emanet), milost (rahmet), tolerancija (tesamuh), potpomaganje u dobročinstvu i bogobojaznosti (et-teavunu alel-birri vet-takva) i svijest o Božijem nadzoru (el-murakabe).
Zar nam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije pokazao svojim primjerom kako se uspostavlja Božija riječ na zemlji? Zar spomenute vrijednosti nisu činile okosnicu njegove poslaničke misije? Zar on nije bio na „najvećem stepenu morala i etičnosti“? Zar oni nije širio mir i toleranciju među ljudima? Zar nije rekao da je čovjek komotan u svojoj vjeri sve dok ne prolije nedužnu krv? Zar nam on nije pokazao kako se prašta i najvećim neprijateljima i progoniteljima, kada im je nakon, što ih je vojno porazio, rekao: „Idite, slobodni ste“? Zar on nije bio oličenje čestitosti, poniznosti, hrabrosti, poštenja, altruizma, uzvišenih ambicija i samilosti? Zar nam on nije zabranio da ponižavamo i porobljavamo ljude? Zar nas on nije naučio kako se poštuje data riječ i ugovor i ispunjava emanet? Zar on svojim ponašanjem nije plijenio simpatije i sljedbenika i protivnika? Zar svojim ashabima, kada su krećali u boj, nije oporučuvao bogobojaznost, iskrenost, humanost i poštivanje ugovora? Zar njegovi primjeri dobrote i praštanja nisu uklesani zlatnim slovima u ljudsku povijest? Zar njegov sporazum sa medinskim jevrejima o međusobnom potpomaganju i zajedničkoj odbrani od vanjskog neprijatelja nije bio prva zvanični dokument o ljudskim pravima i nepovredivosti života, imetka i vjerskih uvjerenja? Zar smo od njegovog Sunneta, kao sveobuhvatnog sistema života, uzeli samo nekoliko vanjskih i formalnih obilježja?
Sve dok vjeru budemo shvatali kao svoje privatno vlasništvo i miraz, a ne uzvišeni, vječni, savršeni i sveobuhvatni božanski program, po kojem su ljudi dužni postupati u privatnom i javnom životu, u miru i ratu, u blagostanju i poteškoćama, i koji je objavljen isključivo kao milost, radost i uputa svjetovima, i sve dok u njoj budemo tražili zadovoljenje vlastitih frustracija, hirova i prohtijeva, a ne siguran put za spas i postizanje Božijeg rizaluka i ovosvjetske i onosvjetske sreće, naše stanje se neće popraviti a naša agonija traženja luke spasa, tumaranje i lutanje po dunjalučkim bespućima, će se samo povećavati i rasti. Allah, dželle šanuhu, je obećao da će one „koji se u ime Njega bore“, tj. samosavladavaju, tragaju za istinom, trude i zalažu svoj ugled, imetke i živote, sputavaju svoje „jastvo“, „uputiti putevima koji Njemu vode“, a Allah nikada svoja obećanja ne krši!
