Autor: Dr. Mustafa Cerić
I. Prije Gaze: iluzija morala
Prije Gaze, svijet je govorio o pravima. O ljudskim pravima, o pravu naroda na samoodređenje, o pravu na odbranu, sigurnost, pravdu. Pisani su dokumenti, potpisivane konvencije, slavile se obljetnice Povelje UN-a. Međunarodno pravo je bilo kao stari kodeks – uglađen, ali udaljen. Evropa je u školama podučavala Holokaust, Amerika je zagovarala demokraciju, civilizirani svijet se zaklinjao u pravila koja su trebala biti iznad povijesti. A sve je to gorjelo kao papir kad su prvi projektili pali po palestinskim kućama.
Hannah Arendt je pisala o „banalnosti zla“ – kako najveći zločini ne dolaze od monstruma, već od ljudi koji rade svoj posao, bez razmišljanja. Prije Gaze, zlo je bilo sistemsko, tiho, bez svjetala reflektora. I baš zato je opstajalo.
II. Za vrijeme Gaze: genocid uživo
A onda je došla Gaza. Ne ona iz geopolitičkih analiza, ne iz novinskih izvještaja – nego Gaza uživo. Gaza u kojoj umiru djeca pred kamerama. Gaza u kojoj više nema bolnica, nema vode, nema kisika, nema tišine. Gaza u kojoj svijet ne gleda arhive, već prijenose. Gaza u kojoj se, po prvi put, genocid ne odvija iza zidova logora, nego pred očima planete.
Albert Camus je pisao da biti čovjek znači biti protiv onoga što ponižava čovjeka. Ako išta definira našu epohu, to je Camusova rečenica iz „Pobunjenog čovjeka“: – Pobunjujem se, dakle postojim. U tišini svijeta prema Gazi, nestaje i to osnovno pravo na pobunu – jer svijet je otupio.
U skladu s Konvencijom o genocidu iz 1948. godine, akti namjernog uništavanja dijela ili cijelog naroda – uključujući masovna ubistva civila, uništavanje infrastrukture nužne za opstanak – predstavljaju pravno definiran genocid. Međunarodno pravo je ovdje pozvano, ali ignorirano.
III. Poslije Gaze: svijet bez alibija – izgovora
Poslije Gaze više ništa neće biti isto. Ne zbog broja mrtvih – jer brojke, koliko god strašne, nisu novost u povijesti. Nego zbog činjenice da je svijet gledao – i nije reagirao. Poslije Gaze, savjest čovječanstva više nema alibi – izgovor.
Frantz Fanon, u „Prezrenima na svijetu“, govori o tome kako nasilje u kolonijalnom kontekstu ne samo razara tijela, nego i poništava duh. U Gazi nije riječ samo o teritoriju – riječ je o dostojanstvu. O pravu naroda da postoji kao ravnopravan subjekt povijesti.
Ujedinjeni narodi, Međunarodni krivični sud, Ženevske konvencije – sve su te institucije pozvane, ali su ostale bez glasa. Jer kada pravo ovisi o geopolitičkoj volji, ono prestaje biti zakon, već postaje instrument moći.
IV. A šta ostaje?
Ostaje Gaza. I njezina šutnja. Ostaju riječi iz pepela, poput stećaka u kamenu Maka Dizdara. Ostaje molitva koju niko ne čuje, ali koju svi znaju. Ostaje generacija koja je odrasla gledajući da humanizam ima cijenu, a istina – nijemu publiku.
Ali ostaje i nada. Jer poslije svakog genocida, historija se vraća – i presuđuje. Ne uvijek odmah, ali uvijek. I to je nada: da će Gaza, poput Auschwitza, poput Sabre i Šatile, poput Srebrenice jednog dana biti mjesto sjećanja koje više niko ne može izbrisati.
I zato, savjest čovječanstva ne pišem kao osuđujući sudac, već kao svjedok. Jer ako se nešto naučilo iz Gaze, onda je to da savjest nije kolektivna – ona je osobna. I svako od nas zna gdje je bio kad su padale bombe. I šutio ili govorio. I tu više nema sredine.
V. Filozofska refleksija: Savjest i ljudsko dostojanstvo
Savjest nije pravni instrument, niti politički slogan. Ona je, kako bi rekao Søren Kierkegaard, unutarnji sud, tiha opomena koja nas razdvaja od mase. Savjest nije kolektivno glasanje, već osobna odgovornost pred istinom koja nas ne napušta ni kad svi drugi to učine. U Gazi, gdje su pravila pregažena, a istina sistematski gušena, savjest je postala posljednje uporište ljudskosti.
Simone Weil piše da istinsku pravdu osjeća onaj koji pati, a ne onaj koji o njoj raspravlja. U tom duhu, prava istina o Gazi nije u izvještajima, nego u očima majki, koje više nemaju djecu, u šutnji djece koja više nemaju škole, u pepelu koji je zamijenio zemlju. Kada filozofija zašuti pred bolom, ona prestaje biti filozofija. I zato je danas dužnost mislećeg čovjeka – govoriti, svjedočiti, pamtiti.
VI. Poezija kao svjedočanstvo
Poezija je bila i ostala oblik svjedočenja kada pravo zakaže, a činjenice se pretvore u manipulaciju. Maḥmūd Derwiš, palestinski pjesnik, u svojim stihovima ne piše o naciji – on piše o boli. Njegova rečenica „Na ovoj zemlji ima nešto vrijedno života“, ostaje kao protivteža svakom tenku, svakoj granati, svakom izgovoru.
U duhu Maka Dizdara i njegovog kamenog spavača, Gaza je sada prostor stećaka bez riječi. Svaka kuća porušena, svaka škola zatrta, svaka bolnica izbrisana – postaje epitaf. I u tom kontekstu, poezija postaje arhiv savjesti, jedina istina koju je nemoguće izbrisati sa snimaka, jer se utiskuje u srce.
VII. Pravni okvir i tišina institucija
Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. jasno definira namjerno uništavanje naroda ili dijela naroda kao genocid. U slučaju Gaze, mnogi od tih kriterija su ispunjeni: masovno ubijanje civila, uključujući djecu; razaranje infrastrukture nužne za opstanak; blokada osnovnih životnih sredstava; prisilno premještanje stanovništva. Unatoč tome, međunarodne institucije – uključujući ICC i Vijeće sigurnosti UN-a – ostale su pasivne ili izrazito selektivne.
Ovakvo selektivno provođenje prava dovodi do erozije povjerenja u međunarodne norme. Ako se pravda primjenjuje samo kada je politički zgodno, onda to nije pravda, već alat moći. Takva praksa ne destabilizira samo regije poput Bliskog Istoka — ona podriva sâmu ideju međunarodnog poretka.
