Pripremio: Saladin Kovačević
Emiru Baliću, našem najpoznatijem skakaču sa Staroga mosta u Mostaru, u Jasenovcu su stradala dva brata, Mustafa i Mirza.
Emir je brata Mustafu vidio u zatvoru 1942. godine u Sarajevu, kad ga je posjetio s majkom Safijom. Šestogodišnji dječak zapamtio je da mu tada brat nije imao ni jednog nokta na prstima obje ruke.
Autoru ove knjige, gosp. Halilbegoviću, pokazao je pismo koje je Mustafa iz zatvora pisao bratu Mirzi.
Mustafa piše: “Dragi moj brate, Beledija, 27. X 1942.
Primakao se čas mog odlaska iz Sarajeva, a u isto vrijeme konac mog života… izvijesti Husniju da mu je brat umro, dao krv, život i mladost i da sam ga ja jako volio. Hiljade poljubaca mojim sestrama Mirziji i Silviji – neka me se katkad bar one sjete, kad me je svako zaboravio. Posljednje poljupce upućujem Bekici, Širasu, Emiru. Pozdrav bolnog srca Hibi i tetki. Teško sam mogao kad zaplakati, ali sad plačem pišući pismo. Sebe nimalo ne žalim, tako je moralo biti…
Posljednji pozdrav, mnogo vas voli vaš Mujo.”
Njegov brat Mirza nikad nije pročitao ovo pismo. Ali braća su se srela u Jasenovcu. Očevici kažu da su obojica nestala u požaru istog dana… kad se susretoše.
Mustafa Balić rođen je 1922. godine u Mostaru. Bio je gimnazijalac. U ilegalnom pokretu otpora u Mostaru angažiran je od 1941. godine. Po direktivi iz Mostara 1942. godine ide u Sarajevo da upotpuni pokret otpora nakon što je bila izvršena provala. Neki agenti koji su radili za Gestapo i ustaše prepoznali su ga u Sarajevu, uhapsili u stanu starijeg brata Mirze i odveli u zloglasni Luburićev zatvor Beledija. Gosp. Balić kaže: ”Ja sa majkom, 1942. godine, dolazim iz Mostara kao sedmogodišnjak u posjetu bratu Mustafi i prilikom susreta primijetimo da je mnogo mučen i zlostavljan. Iste godine odveden je u Jasenovac i, prema pričanju Emerika Bluma, bio je dobro načetog zdravlja, tako da prilikom proboja preostalih zatvorenika iz Jasenovca 1945. godine nije mogao učestvovati u proboju jer je bio teško bolestan. Prema nekim saznanjima svi bolesni su poubijani, pa i naš Mustafa.”
Njegov drugi brat Mirza, rođen 1912. godine, bio je trgovac. On je pripadao sarajevskom pokretu otpora. Ustaše su mu u radnji u Sarajevu 1944. godine pronašle oružje, odmah ga hapse i odvode u Jasenovac gdje je i ubijen.
Gosp. Balić je, kako sam kaže, nastavio tradiciju svoje familije. Naime, i sam je bio uhapšen tokom 1993. godine od strane pripadnika HVO-a i odveden u koncentracioni logor ”Heliodrom”.
ANTRE
Dr. Uzeir Skaka: ”Amidža Mustafa osuđen je zbog dva samokresa…”
Mustafa Uzeira Skaka ubijen je 1945. godine u logoru Jasenovac.
U presudi Pokretnog prijekog suda u Sarajevu, između ostalog, piše: “Skaka Mustafa, sin Uzeira i majke Atije r. Tahmiščić, islamske vjere, rođen i boravi u Sarajevu, rođen 1. 10. 1918.; tokar u glavnoj željezničkoj radionici u Sarajevu… osuđuje se na smrt, što nije na javni poziv vlasti u određenom roku predao vatreno oružje i to dva samokresa što su po redarstvenim organima u mjesecu prosincu 1942. kod njega pronađena a da nije imao dozvole za nošenje i držanje… ova kazna smrti zamijenjena je kaznom od 20 godina teške tamnice…”
Familija Skaka jedna je od najstarijih u Sarajevu. O porijeklu svoje familije dr. Uzeir Skaka kaže: “Familija Skaka vodi porijeklo iz Saudijske Arabije. Preko Turske su stigli u Bosnu. U sjevernom dijelu Saudijske Arabije nalazi se grad sa oko milion stanovnika po imenu Skaka. To je vjerovatno mjesto rođenja naših pradjedova.”
Dodaje i da je od profesora historije u Istanbulu dr. Hatemija saznao da se na mezarju u Bursi, u Turskoj, nalazi nišan sa imenom Ibrahim Skaka, koji je umro 1386. godine. Na nišanu piše da je Ibrahim bio hekim – doktor. U Bosni porodica Skaka datira od 1467. godine.
Na osnovu razgovora koje je vodio sa našim poznatim historičarima prof. Hamdijom Kreševljakovićem, Mehmedom ef. Mujezinovićem i dr. Hatemijem zaključuje da su predstavnici njegove familije iz Saudijske Arabije krenuli sa vojskom u osvajanje Konstantinopola, a kasnije sa sultanom Fatihom u osvajanje Bosne. U Bosni se familija Skaka bavila: šišanjem, bušenjem ušiju, puštanjem krvi (hidžama), vađenjem zuba, sunećenjem (obrezivanje – cirkumcizija), liječenjem raznih rana, bolesti (mujasir, frenjak, ludilo, druge bolesti živaca, bolesti i rane u ustima, na jeziku, grlu), namještanjem slomljenih kostiju, pravljenjem hapova (ljekovite tablete) i mehlema (ljekovite kreme) i dr.
ANTRE
Asim Kadić
Ustaše su pod prisilom dovodile narod da gleda pogubljenja
Jedini sin dr. Mustafe Kadića iz Kulen-Vakufa i Hasnije Kovačević iz Banje Luke. Dr. Kadić radio je kao sreski liječnik u Bosanskoj Dubici od 1912. do 1945. godine, kada je poginuo prilikom granatiranja grada. Asim je bio rođen 1922. godine i poslije završene Građanske škole bio zaposlen kao poštanski službenik u Bosanskoj Dubici.
U aprilu 1945. godine odveden je od strane ustaša u logor Jasenovac, gdje je nakon mučenja i ubijen.
Dvadeset dana prije njegovog hapšenja iz Bosanske Dubice u logor Jasenovac odvedena je veća grupa ljudi, njih oko 40, većinom bošnjačke nacionalnosti mlađe dobi – đaci, studenti, službenici, oba spola, koji su poslije dovedeni i na glavnom trgu u Bosanskoj Dubici svi obješeni.
Unuk rahmetli dr. Mustafe, prof. dr. Mirza Mušanović, redovni profesor na Medicinskom fakultetu, danas u penziji, kaže: ”U to vrijeme imao sam deset godina i prisustvovao sam vješanju jer su ustaše pod prisilom pokupile narod koji je bio na ulicama, i nas djecu, i doveli nas na trg da to gledamo.
Kasnije smo saznali da je komandant logora Jasenovac, udaljenog 11 km od Bosanske Dubice, bio izvjesni Pavlović, a njegov prethodnik bio je Maks Luburić, koji je u to vrijeme vršio zločine u Sarajevu.
ANTRE
Slučaj Avde Trbonje
Naivno očekivanje spasa od ”pobratima” Maksa Luburića
Antun Miletić u svojoj knjizi o Jasenovcu, u njezinom prvom tomu, koja je izašla u Beogradu 1986. godine, opisuje i slučaj Avde Trbonje. Na 321. strani on piše: ”Nekako u zimu doveden je u logor i jedan musliman iz Mostara po imenu Avdo Trbonja i isti je ostavljen u baraku među nas Srbe zatočenike. Slučajno je prošao ispred barake povjerenik logora Luburić Vjekoslav (ime Maks dale su mu kolege ustaše) i Avdo, kad ga vidje, odmah mu je prišao kao starom prijatelju. I doista se po svemu vidjelo da se oni dobro poznaju jer je i njega Luburić odmah prepoznao i s njim ostao u razgovoru skoro pola sata. Avdo mu se potužio zbog toga što je doveden u logor, a Luburić mu je rekao da dođe u njegovu kancelariju pa da će se nešto učiniti za njega. Avdo je zatim i otišao do logorske kancelarije, ali malo zatim vidjeli smo da ga ustaše vode u stražaru. Sutradan ujutro saopćeno je da se Avdo Trbonja ima brisati iz evidencije. Važno je pri tome ono što je nama u baraci Avdo Trbonja ispričao za svog pobratima Luburića. Za Luburića je rekao da ga poznaje iz Mostara gdje je Luburić bio 1934. namješten kao činovnik u Okružnom uredu i tada zbog nekih malverzacija i zloupotreba s novcem otpušten iz službe. Kako je Luburiću, po riječima Avdinim, predstojalo hapšenje, odlučio je da ode u imigraciju i tom prilikom Avdo, tako tvrdi, dao je svom prijatelju 7.000 dinara za put. Kako Avdo nama reče, Luburića u imigraciju nisu odveli nikakvi politički motivi nego bjekstvo pred zatvorom zbog pronevjere u Okružnom uredu. Za sve dobra što je Avdo učinio Luburiću ovaj mu je vratio tako što ga je jednostavno “likvidirao”.
Prema nalazima Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Zločin u logoru Jasenovac, izdatim u Zagrebu 1946. godine na stranicama 28-32 bilježi se događaj od 9. oktobra 1942. godine kada je Maks Luburić u Jasenovcu priredio svečanost, te ustašama podijelio zlatne i srebrene medalje koje im je poglavnik Pavelić namijenio kao ”nagradu za zasluge”. Na tom je banketu Luburić, pijan kao i njegovi ostali ”dužnosnici”, održao govor i, prema iskazu jednog svjedoka, doslovno rekao: ”I tako smo vam mi u ovoj godini, ovdje u Jasenovcu, poklali više ljudi nego Osmanlijsko carstvo za cijelo vrijeme boravka Turaka u Evropi.”
