Na današnji dan, prije tačno 30 godina, je osnovana Stranka demokratske akcije (SDA). Dvadeset i šestog maja 1990. godine je u svečanoj sali hotela “Holiday Inn” održana Osnivačka skupština SDA, čime je ozvaničen početak djelovanja ove političke stranke, nakon 45 godina jednopartijskog sistema u Jugoslaviji.
Kraj osamdesetih nagovještavao je buran početak devedesetih godina dvadesetog vijeka. Jugoslovenska kriza doživljavala je svoj vrhunac. U zapadnom dijelu zemlje isticani su zahtjevi za demokratizacijom društva, za uvođenjem višestranačja, sve je otvorenije ukazivano na srpsku hegemoniju. Istovremeno je u Srbiji stasavao Milošević koji je Srbe uvjeravao da su upravo oni ugroženi, što je postepeno stvaralo psihološke preduvjete za rat. Na drugoj strani, ubrzano je rasla težnja Slovenije i Hrvatske za odvajanjem od Jugoslavije i osamostaljenjem. Već su se mogle nazrijeti nove političke elite, koje će ove zemlje povesti u promjene. Jedna za drugom formirane su nove političke stranke. Franjo Tuđman utemeljio je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), a kao vrhovni cilj postavio nezavisnu Hrvatsku.
Izetbegović je uočio ove procese, želio je da muslimanski živalj, „od Novog Pazara do Cazina“ (citat iz Sjećanja) spremno dočeka promjene. Na samom početku svoju političku inspiraciju vidio je u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji (JMO) Mehmeda Spahe. Međutim, ova je prema Izetbegoviću imala stanovitih slabosti, što je „očito bilo već iz činjenice da se raspala već pri prvim ratnim iskušenjima 1941. godine“. Izetbegović, koji je slutio rat, nije želio da se sa njegovom strankom dogodi isto. Aktivnosti za osnivanje stranke počeo je u novembru 1989. godine, tačno godinu dana nakon izlaska iz zatvora. Pomalo i bez svoje volje, od samog početka je bio „lider“. U svojim memoarima priznaje da se čak pitao „ako sam ja najbolji, kakvi su onda ostali?“ – da bi sam i odgovarao: „Vođe valjda moraju imati neke važne mahane, a ja sam ih imao dovoljno.“
Prvi čovjek kojeg je kontaktirao bio je prof. dr. Muhamed Filipović, koji ga je tada učitvo odbio rekavši kako smatra da za osnivanje muslimanske stranke još nje vrijeme. Pritom je vjerovatno mislio na važeći Zakon o zabrani političkog djelovanja izvan tadašnjeg Saveza komunista. Potencijalni kršitelj ove zabrane teoretski je mogao dobiti deset godina zatvora. Izetbegović je odlučio rizikovati. Kroz dotadašnji život uvijek je igrao pomalo na rizik, a, osim ovog, njemu se ipak činilo da je vrijeme za osnivanje stranke. Tragajući za istomišljenicima, odlazi u Zagreb, gdje su politički procesi otišli dalje, pa se nadao da će na misao naići na plodnije tlo. Tako je i bilo. Sreo se sa Šemsom Tankovićem i Salimom Šabićem (koji je u međuvremenu umro). Na sastanak u Zagrebačkoj džamiji, koji je organizirao Šabić, došlo je petnaestak pozvanih. Brzo je postignuta načelna saglasnost o osnivanju političke stranke „muslimanskog kulturnog kruga“, koja je imala opće jugoslavenske pretenzije: BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji. Ubrzo su osnivani i ogranci u inozemstvu. Ideja se širila brzinom požara.
Ovakvom razvoju događaja pogodovala je činjenica da je nastala opća kriza u cijelom lageru socijalističko-komunističkih zemalja. Pao je Berlinski zid, sa njim i moć ideologije koje su gospodarile tzv. istočnim blokom država.
S prvim danima proljeća, preciznije 27. marta 1990. godine, Izetbegović je najavio konferenciju za štampu u sarajevskom hotelu „Holiday Inn“ da bi objelodanio osnivanje političke stranke. Glasom pomalo drhtavim od uzbuđenja, pročitao je saopćenje za javnost, koje će kasnije biti poznate kao „Saopćenje četrdesetorice“, jer je i imalo tačno toliko potpisnika. Glasilo je kako slijedi: „Mi dole potpisani, suočeni sa krizom jugoslovenskog društva, koja nije samo ekonomska nego i politička i moralna, zainteresirani za očuvanje Jugoslavije kao zajednice naroda i narodnosti i za neometan nastavak započetih demokratskih procesa u pravcu slobodne, moderne i pravne države, u želji da podržimo taj razvoj i da u toj i takvoj zajednici ostvarujemo ne samo interese koji su zajednički svim njenim građanima, nego i posebne koje imamo kao građani – pripadnici muslimanskog kulturno-povijesnog kruga, odlučili smo da pokrenemo inicijativu za osnivanje Stranke demokratske akcije (SDA), i u tom cilju obznanjujemo 16 programskih principa našeg političkog djelovanja.“
Dalje su pobrojani principi.
Iako se formalno poziva na sve građane, već iz prvog stavka jasno je da je stranka profilirana kao nacionalna: „SDA je politički savez građana Jugoslavije koji pripadaju muslimanskom kulturno-povijesnom krugu, kao i drugih građana Jugoslavije koji prihvataju program i ciljeve stranke“. (Formalno, na politički savez pozvani su i oni koji nisu bili Bošnjaci, međutim, Srbi su već imali Srpsku demokratsku stranku (SDS), a Hrvati Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ).)
Principi su se odnosili na način rada stranke, na njene ciljeve i zahtjeve. Ukratko, osnivači SDA zahtijevali su izbore, demokratsku vlast, ravnopravan status naroda koji su živjeli u Jugoslaviji – posebno u BiH, te zemlju uređenu na temelju ljudskih prava i slobode mišljenja. Nisu pozivali na rušenje Jugoslavije, pa se čak činilo, iako je historija krenula drugim tokovima, da su je smatrali poželjnim (iako ne i nužnim) političkim okvirom.
Da bi se stekla potpunija slika o fokusu političkog interesovanja osnivača SDA, čini se da je posebno indikativan „sedmi princip“:
„Suočeni sa ignoriranjem nacionalne posebnosti bosanskohercegovačkih Muslimana i na toj osnovi njihovog svojatanja, i odbacujući ove pretenzije kao suprotne, ne samo historijskim faktima, nego i jasno izraženoj volji ovog naroda, izjavljujemo: Bosanskohercegovački Muslimani, kako oni koji žive u BiH, tako i oni van njenih granica, predstavljaju autohtoni bosanski narod, te, prema tome, čine jedan od šest historijskih naroda Jugoslavije, koji imaju svoje historijsko ime, svoje tlo pod nogama, svoju historiju, svoju kulturu, svoju vjeru, svoje pjesnike i pisce, jednom riječju, svoju prošlost i budućnost. SDA će, stoga, oživljavati nacionalnu svijest bh. Muslimana i insistirati na uvažavanju činjenice njihove nacionalne samobitnosti sa svim pravnim i političkim konsekvencijama. Ističući pravo bh. Muslimana da pod svojim nacionalnim imenom i kao autohtoni narod žive na ovom tlu, mi to pravo podjednako i bez ikakvih ograda i ograničenja priznajemo i Srbima i Hrvatima, kao i svim drugim narodima i narodnostima u BiH. U vezi sa prednjim, ističemo naš poseban interes za očuvanje Bosne i Hercegovine kao zajedničke države Muslimana, Srba i Hrvata. U ovom smislu, SDA će se energično oduprijeti pokušajima destabilizacije BiH, njene podjele i svojatanja, bez obzira sa koje strane takve i slične ideje dolazile.“
U „principima“ se snažno apostrofira i pravo na „punu slobodu djelovanja svih religija u Jugoslaviji“.
Na kraju dokumenta četrdesetorica su se potpisala ponaosob kako slijedi:
Alija Izetbegović, dipl. pravnik iz Sarajeva; Muhamed Čengić, dipl. ing. Iz Sarajeva; dr. Maid Hadžiomeragić, stomatolog iz Sarajeva; dr Muhamed Huković, profesor iz Sarajeva; Edah Bećirbegović, advokat iz Sarajeva; prim. dr. Šacir Ćerimović, ljekar iz Sarajeva; Salim Šabić, privrednik iz Zagreba; prof. dr. Sulejman Mašović, Defektološki fakultet Zagreb; prof. dr. Fehim Nametak, znanstveni radnik iz Sarajeva; Salih Karavdić, advokat iz Sarajeva; Fahira Fejzić, novinar iz Sarajeva; dr. Šaćir Čengić, ljekar iz Sarajeva; Edhem Traljić, dipl. pravnik iz Sarajeva; Džemaludin Latić, književnik iz Sarajeva; Omer Pobrić, muzičar iz Sarajeva; dr. Sead Šestić, znanstveni radnik iz Sarajeva; prim. dr. Tarik Muftić, ljekar iz Mostara; Safet Isović, estradni umjetnik iz Sarajeva; dr. Šemso Tanković, docent na ekonomskom fakultetu u Zagrebu; Mirsad Veladžić, magistar tehnologije iz Velike Kladuše; prim. dr. Kemal Bičakčić, ljekar iz Sarajeva ; Abdulah Skaka, obrtnik iz Sarajeva; Omer Behmen, dipl. ing. građ. iz Sarajeva; Šefko Omerbašić, glavni imam iz Zagreba; dr. Mustafa Cerić, docent Islamskog teološkog fakulteta iz Sarajeva; dr. Sulejman Čamdžić, znanstveni radnik iz Zagraba; prof. dr. Lamija Hadžiosmanović, Filozofski fakultet iz Sarajeva; dr. Halid Čaušević, dipl. pravnik iz Sarajeva; Kemal Nanić, dipl. ing. građevine iz Zagreba; Bakir Sadović, student iz Sarajeva; Faris Nanić, student iz Zagreba; Nordin Smajlović, student iz Zagreba; Husein Huskić, magistar mašinstva iz Zagreba; Mirsad Srebrenković, dipl. pravnik iz Zagreba; Nedžad Džumhur, dipl. tehnolog iz Banja Luke; Fehim Nuhbegović, privrednik iz Zagreba; Đulko Zunić, privrednik iz Zagreba; prof. dr. Almasa Šaćirbegović, Veterinarski fakultet u Sarajevu; prof. dr. Ahmed Bračković, Ekonomski fakultet u Sarajevu.
Pričalo se da bi se četrdeset potpisanih mogli doći pod udar „zakona“. Ali povjesne okolnosti su se promijenile, i vlast više nije bila dovoljno snažna za još jedan zamašniji politički proces. Tek kao jedna od reakcija na formiranje SDA, u „Oslobođenju“ je počeo feljton o suđenju Aliji Izetbegoviću 1983. godine. Novinarka koja je pratila suđenje zadržala je stil iz tog vremena: iste optužbe, sličan način njihove montaže, kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo. Pozadinski cilj ovog feljtona bio je preko Izetbegovićevog slučaja još jednom ukazati kakve „političke nakaze“ osnivaju stranku. Aktuelna vlast, koja je zbilja imala ovakvu recepciju političkih faktora koji su se ukazivale na vidiku, bila je uvjerena u svoju pobjedu na predstojećim izborima, te da će ovo podsjećanje na „reakcionarne planove bivših robijaša i nepopravljivih fanatika“ samo učvrstiti njihovu prednost. Ali, procjena je bila loša. Vrijeme će pokazati da je narod „bivše robijaše“ prihvatio sa simpatijama, a njihove političke ciljeve sve više prihvatao kao svoje.
Dva mjeseca nakon press-konferencije u „Holiday Innu“, u istom hotelu održana je Osnivačka skupština SDA. Sala je bila prepuna, euforija je ovladala svim prisutnim dušama. „Početni strah“, kako svjedoče sudionici, zamijenili su „prkos i odlučnost“. Među zvanicama bilo je mnogo uglednih ljudi. Kamere su posebnu pažnju posvetile Adilu Zulfikarpašiću, kultnom bošnjačkom emigrantu. U to vrijeme Zulfikarpašić je živio u Zürichu, gdje je osnovao Bošnjački institut, instituciju koja posjeduje vrlo vrijedne dokumente o historiji Bosne i Hercegovine. Adil je zajedno sa istomišljenicima već bio potpisnik nekoliko demokratskih inicijativa vezanih za tlo bivše Jugoslavije. Imao je veliko političko iskustvo, pa je ostale članove SDA njegovo prisustvo snažno hrabrilo na dalju akciju. Izetbegović je lično pozvao Zulfikarpašića na osnivačku konferenciju. U Zürichu su već razgovarali o osnivanju stranke, gdje su se sukobili oko naziva „Musliman“, odnosno „Bošnjak“. Zulfikarpašić je smatrao da bi u programske dokumente odmah trebalo ubaciti termin „Bošnjak“. Izetbegović se saglasio da naziv „Musliman“ nije adekvatan, ali nije sa terminom njegovog uvođenja. On je smatrao da bi naglo uvođenje bošnjačkog imena stvorilo moguću konfuziju u narodu prilikom popisa stanovništva, pa je posao preimenovanja nacije ostavio za poslije. Tako je i bilo.
U svom govoru u „Holiday Innu“ Izetbegović se osvrnuo na moguća posezanja za bosanskim teritorijem: „Siguran sam da tumačim najdublja osjećanja muslimanskog naroda ako kažem da on neće dozvoliti komadanje Bosne. Sramni sporazum Cvetković-Maček o podjeli ove zemlje je mrtav. Za to je garancija snaga koja se danas rađa u ovoj sali…“ Ove riječi su popraćene snažnim aplauzom.
