Zamislite da kada se sa dugog puta i tumaranja po dunjalučkim bespućima vratite u svoju kuću i onako umorni i iscrpljeni, istuširate i legnete u svoj krevet da se u miru i svojski odmorite. Čini mi se da nema ljepšeg osjećaja. Ma, naravno da ima, ali to mi je danas prvo palo na pamet kada sam gledao Saru kako izgovara šehadet.
Da li se i ona, uistinu, tako osjećala? Ona koja se nakon osamnaestogodišnjeg puta i ovosvjetskih tumaranja vratila vjeri islamu. Da, sa svojih osamnaest godina ova mlada Njemica ostavlja svoj dosadašnji život i sasvim sigurno, ubjedljivo i nadasve ponosno, govori o tome kako je odlučila da primi Islam.
Svi prisutni, kako djeca, tako i odrasle osobe u Džematu Ikre, pomno su pratili kako ona, prvo na arapskom, a zatim na njemačkom jeziku, ponavlja riječi šehadeta. Šutnja i suze u očima govorili su više od hiljadu riječi o tome kako su prisutne džematlije doživjele taj veličanstveni trenutak i Sarino novo rođenje.
Ja sam sav nasrhao i naježio se od neke miline i taj prizor me je, kao i ostale, ganuo do suza. A Sara? Ne, znam kako se ona osjećala. Ali zasigurno znam da je sretna i zadovoljna. Molim Uzvišenog Allaha da učvrsti njene korake na putu islama, na putu ka Džennetu i Allahovom zadovoljstvu. Amin!
Ikre München
EK.
