Autor: Ibrahim al-Marashi
Iako je počinilac napada na naftna postrojenja saudijske kompanije Aramco u mjestima Abqaiq i Khurais, još uvijek nepoznanica, a optužbe idu od jemenskih Husija do Irana, jedna činjenica je jasna: snabdijevanje bliskoistočnom naftom je izloženo oružanim napadima. Trumpova administracija je započela ekonomski nametanjem sankcija Iranu čiji cilj je da pogodi iranski naftni izvoz lišavajući tu državu njenih primarnih prihoda. Svejedno je li odgovoran ili ne za te napade, Iran je ipak profitirao od njih: napadi su pokazali ranjivost saudijske infrastrukture i potencijal za remećenje globalnog naftnog tržišta.
Bez obzira ko je odgovoran, činjenica je da je taj upotrijebio silu da napadne naftna postrojenja u svrhu ostvarenja svojih političkih ciljeva: ako je krivac pokret Husi, ova jemenska nedržavna organizacija prisilila je svijet da se usredotoči na višegodišnju saudijsku zračnu kampanju u Jemenu; ako je Iran odgovoran, to je njegova poruka predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu prije izborne godine o tome koliko je tržište osjetljivo na promjene.
Ko je krivac za napad?
U postrojenjima u Abqaiqu se vrši rafiniranje sirove nafte iz područja kao što su Khurais i mega-polje Ghawar, koje je među najvećima u svijetu.
Najnoviji napad nije i prvi na ta postrojenja. U 2006. godini, Al-Kaida je izvela neuspješan samoubilački napad na Abqaiq s eksplozivom natovaren na vozilo. U 2012. godini postrojenje u Khuraisu je bilo izloženo sajber napadu nakon uspješnog hakiranja, navodno od strane Irana. Nedavno su oba postrojenja bila mete napada iz zraka, ometajući isporuku saudijske nafte i njegovu ulogu kao bitnog proizvođača, i podižući cijenu po barelu.
Postoje četiri scenarija koji uključuju krivca i izvor napada: da su Husiji djelovali po vlastitom nahođenju; da su djelovali po iranskom nalogu; da je Iran izvršio napade sa iračkog teritorija koristeći iračke šiijske milicije; da je napad izvršen direktno iz Irana.
Činjenica da postoje četiri scenarija pokazuje koliko su bliskoistočni sukobe danas postali amorfni. 16. septembra 1987., raketa kineske proizvodnje pogodila je kuvajtski tanker nafte pod američkom zaštitom. Nije se mnogo sumnjalo da je Iran lansirao raketu i SAD nisu oklijevale da uzvrate. Godine 1987., sukob je uključivao četiri nacionalne države: Iran je napao Kuvajt jer jefinansijski pomagao Iraku u njegovom ratu protiv Irana, a SAD su stale na stranu Kuvajta i Iraka.
Husiji sigurno imaju motiv za najnoviji napad. Što se tiče tehnoloških mogućnosti, prošlog maja, Husiji su preuzeli odgovornost za napad dronom na saudijski naftovod zapadno od Rijada, pokazujući značajan razvoj u svojim vojnim sposobnostima. Dron je letio više od 800 km u dubinu saudijske teritorije.
Iran može utjecati na niz nedržavnih aktera u sukobu niskog intenziteta sa Saudijskom Arabijom i SAD-om.
Kako bi mogao negirati vlastitu odgovornost, Iran bi mogao koristiti svoje marionete kao što su Hezbolah da uvješbavaju Husije kako da vrše sofisticirane dalekometne napade ili da iskoristi svoje iračke šiijske milicije. Korištenjem tih nedržavnih aktera, jedna država poput Irana, može utjecati na globalnu cijenu nafte i politiku Organizacije zemalja izvoznica nafte.
Cijena nafte
Saudijska Arabija daje 10 posto svjetskih zaliha nafte, a najnoviji napad je prepolovio njenu proizvodnju. Napad je izveden u vrijeme kada je nacionalna naftna kompanija, Saudi Aramco, bila u fazi pokretanja javne ponude svojih dionica.
Iako je Trumpova administracija optužila Iran da je ciljao ne samo Saudijsku Arabiju, nego i globalno tržište nafte, američke naftne kompanije imat će koristi od porasta cijene po barelu. Rusija, čija ekonomija također pati od niskih cijena nafte, imat će koristi. Cijena nafte porasla je za više od 10 posto, na 68 $, u svjetlu napada. Kina je na gubitku jer većinu svoje nafte uvozi iz Zaljeva, i gubi 1,1 mlrd $ za svaki dolar za koji se poveća cijena nafte po barelu.
Na prvi pogled može izgledati da i SAD i Saudijska Arabija nemaju interesa da smire situaciju jer imaju mnogo finansijske dobiti. No, dok će glavne američke naftne kompanije dobro profitirati ako rast cijene nafte potakne recesiju, to će štetiti Trumpovim šansama za reizbor.
Sigurno međusobno uništavanje
Tokom dugogodišnjeg saudijsko-iranskog hladnog rata nijedna od dvije države nije napadala naftnu infrastrukturu one druge zbog straha od međusobnog uništenja infrastrukture povezane s njihovim glavnim izvoznim proizvodom. Ipak, kako su američke sankcije znatno smanjile iranski izvozni kapacitet, Teheran više nema tog straha. Ako je Iran na meti SAD-a, Teheran nema mnogo šta izgubiti napadanjem na na saudijsku naftnu infrastrukturu. Dakle, bez obzira na to ko stoji iza nedavnih napada iz zraka, i Rijadu i svijetu je postala jasna ranjivost saudijske naftne infrastrukture.
Dok je cijene nafte u ponedjeljak porasla za 10 posto, nedavni događaji su pokazali da je potencijalno moguć još veći napad na saudijsku naftnu infrastrukturu, ako SAD budu dovoljno glupe da eskaliraju sukob s Iranom.
Ibrahim Al-Marashi je vanredni profesor na Middle East History na California State University San Marcos. Njegovi radovi su: Iraq’s Armed Forces: An Analytical History (2008), The Modern History of Iraq (2017), i A Concise History of the Middle East (u štampi).
