Piše: Ammara Šabić Langić
Rekoh domaćici:
“Vi ste svi ovdje rođeni, ovdje ste rodili svoju djecu. A tako dobro govorite bosanski jezik.”
“Pa, kako nećemo? Mi smo Bošnjaci!”
“Iz kojeg mjesta su došli vaši preci?”
“Sandžak. Većina nas je sa Sandžaka. Neka mjesta su “očišćena” genocidom, a preživjeli su migrirali prema Makedoniji. Mi smo njihovi potomci.”
“Znači, ove mlađe generacije, ustvari, nisu bile u Bosni?”
“Ni mlađe, ni starije. Rijetki su među nama bili u Bosni. Daleko… A i nemamo tamo rodbine. Samo srce nam je tamo. Dušom smo za Bosnu vezani.”
Djeca od nekoliko godina, bebe koje tek progovaraju, prve riječi kazuju na bosanskom jeziku. U kućama, domovima Bošnjaka, nema komunikacije na makedonskom jeziku. A dobri su građani svojih rodnih država. Vrijedni radnici, uspješni učenici i studenti. Dobre komšije, povjerljivi prijatelji.
Bošnjaci Makedonije. Sandžaklije. Ponos svakom ponosnom, osmijeh svakom zabrinutom. Takvi su oni…
Okruženi pravoslavljem s jedne strane, i nacionalizmom koji se pretpostavlja vjeri, s druge strane. A ipak, islamom i bošnjaštvom, opstali.
Nasljednici etikete “poturica”, i bremena krvne osvete za “Kosovsku bitku”, o kojoj su, kao i mi, samo čitali u knjigama.
***
“Ovo je Gazimestan”, reče nam domaćin,”mjesto za koje su Mladić i Karadžić poklali Srebreničane, toliko stoljeća i kilometara udaljene…Znate ono, kad je rekao da Srbima poklanja grad u znak osvete Turcima..??”
*
Na tom je mjestu 1989. godine, Milošević najavio belaj koji se desio. Kakav kompleks vuku ovi Srbi stoljećima!? Osvećuju se i djeci u utrobama majki. Da li nam time poručuju da trebamo sad i mi, Srebreničani, Sandžaklije, Krajišnici, butum Bošnjački milet, da učimo svoju djecu da se sljedećih pola tisućljeća osvećuju bebama nerođenim, da ubiju ili porobe i što mogu, a u oporukama zaduže za one što ne mogu?
Mi nismo takvi.
Nas vjera uči da osvajamo srca, a ne građevine. Da ljubavlju zarobimo ljudske simpatije. Da osmijehom rušimo barikade i pregrade. To je naša lična karta.
Pomislih: Ima li u nama takvog kuveta, nakon svih zuluma? Ima li u nama meraka za sijanje sjemena mira i dobra, nakon svih nemira i krvavih suza?
Ima!
Oni su dokaz. Dokaz da se postojanje gradi ustrajnošću na istini.
Posjetila sam jedan od brojnih bošnjačkih džemaata, i tom prilikom upitah:
“Znate li, djeco, ovu dovu koju sam sad proučila?” ( “Rabbi jessir” )
“Znamo, učili smo u mektebu!”
“A, znate li, možda, šta ona znači na našem jeziku?”
Šute… Gledaju sa željom da odgovore da ne znaju jezikom, ali znaju srcem i dušom…
U tom trenu javi se jedna od djevojčica:
“Znam ja! To znači: Ja srcem čvrsto vjerujem, i jezikom potvrđujem, da nema drugog Boga osim Allaha!”
Kad god se sjetim ovoga, plakat ću! Plakati, kao što sad plačem.
Plačem, wallahi, od ponosa. Plačem od kuveta. Od snage uvjerenja tih naših gazija, i časnih majki, od čistoće plemenite krvi u djevojčica…
Nisi uspio, Obiliću! Murata si, Sultana, na prevaru ( kao što vam i priliči) ubio. Zato što ti je ostavio mogućnost da budeš čovjek, da priznaš zabludu i postaneš insan. Nama ders, vama nikad ponovljena prilika, ako Bog da. “Nije musliman onaj ko dozvoli da ga iz iste rupe zmija dva puta ugrize.” Ovo je, također, učenje našeg Mustafe, alejhisselam. Učenje koje su shvatili ponosne Sandžaklije, Bošnjaci. Na tome odrasli, u tome djecu rodili, i na tome ih odgojili.
Tamo gdje zlatno Sunce sja…tamo je Makedonija. Ta rodna zemlja, puna Bošnjaka. Ezani grle kapi Vardara. S munara vije ponos ljiljana. Jači su oni, nek se zna, od zmija i vukova, što poginju glave- ne pred sabljama- već pred tekbirima iskrenim iz prsa junačkih, ponosnih Bošnjaka, sandžačkih lavova!
Majkama im ruke ljubim!
Pred očevima pogled krijem, a željna sam da vidim… kakvim su to čelikom, kad treba tvrdim, a kad treba mehkim, sinove i kćeri u planine podigli? Junakinje i junake, čela uzdignuta, odgojili.
Hvala vam, i halal od vas iščem,
što smo premalo znali, i premalo htjeli, biti dio vas. A vi ste, i srcima, i dušom, i tijelima kojima braniste rovove Bosne, bili, i ostali, uz nas.
Naučih, tako, šta znači saff. Zbijen red. Bedem neprobojan. Onaj, kojem se sva značenja svega na svijetu, svode na:
Nema drugog Boga, osim Allaha Jedinoga!
